Za znatnu većinu građana Hrvatske, godina 2018. po nečemu je iznimna: ona, naime, nije izborna. Od uspostave demokracije do danas, broj lokalnih, europskih, predsjedničkih i parlamentarnih izbora tako se namnožio da su godine koje nisu izborne postale takoreći rijetkost, a život uz izborne slogane, letke i spotove postao je za građane ove zemlje više pravilo nego iznimka.
Ova godina, rekoh, za većinu građana RH nije izborna. Ipak, postoje i iznimke. Postoji jedna skupina ljudi kojima 2018. jest izborna. Ta skupina ljudi proteklih je tjedana pratila kampanju, proučavala programe i nastupe kandidata, a upravo danas, ove subote, ta će skupina građana Hrvatske izići na birališta. U tu skupinu građana spadam i ja. Ta su skupina navijači Hajduka.
Upravo danas, ove subote, i ja i još šest i pol tisuća predregistriranih glasača glasovat ćemo za sedam članova Nadzornog odbora nogometnog kluba za koji navijamo, sedam članova koji u tom tijelu predstavljaju najvećeg dioničara (grad) i interes zainteresirane javnosti. Ja i ostalih šest tisuća glasača glasujemo dvokružno preko dobro organiziranog i vrlo jednostavnog sistema elektronskog glasovanja. I ja sam, kao i svaki od 30 tisuća registriranih članova kluba, tijekom jeseni na mail dobio poveznicu preko koje sam se mogao registrirati za glasovanje. Nakon toga, dobio sam na mail novu poveznicu - glasački listić - preko koje sam glasovao u prvom krugu.
Na dan kad u novinama izlazi ovaj tekst glasovat ću i u drugom krugu, gdje se od 11 preostalih kandidata bira sedam. Kao svaki ozbiljan čovjek koji demokraciju shvaća ozbiljno, i ja sam ovu klupsku demokraciju shvatio ozbiljno. Posljednjih tjedana brižljivo sam proučio nastupe kandidata, pročitao programe i motivacijska pisma, raspitao se o njihovoj profesionalnoj prošlosti i odabrao one koje podržavam. Naravno, ne pada mi na pamet napisati koji su to, jer kao što ove izbore shvaćam ozbiljno, shvaćam ozbiljno i pripadajuću izbornu šutnju.
Ovih dana, ukratko, ja sam kao mali akter dio građanskog participatornog eksperimenta koji u svjetskom nogometu nije rijetkost, no u nas je jedinstven, jer u hrvatskog nogometu klubovima monarhistički drmaju ili tajkuni ili mjesni šerifi. Akter sam jednog oblika građanske participacije koji smatram privilegijem i za koji se jedna generacija poklonika kluba teško izborila. Dugo se borila da iz kluba za koji navija istjera lokalne političke zvjezdice, HDZ-ove i HGS-ove stranačke patuljke, Kerumove prijatelje pekare i mesare. Također, akter sam građanskog participacijskog čina koji ima puno ideološki raspršenih protivnika. Među tim protivnicima su gotovo svi sportski novinari, čitava današnja HNS-ova hijerarhija, veliki dio političke desnice, ali bogme i neki moji kolege koji za sebe inače vjeruju da su lijevi (ali “samoupravljanje”, nažalost, unatoč tome koriste kao porugu).
Odmah ću reći, ta osporavanja smatram legitimnim, bar u onoj mjeri u kojoj je legitimno osporavati i parlamentarnu demokraciju. Problem s protivnicima “Hajdukov socios modela nije u tome što ga osporavaju. Problem je u tome što oni koji to čine nisu izrekli što hoće umjesto njega. Nisu, zato što su i sami svjesni da se alternativa modelu sociosa svodi na izbor između dvije jednako nepopularne “divote”. Prva od njih je da politika preuzme upravljanje klubom preko vlastitih kadrova, što je standardni model čiju “uspješnost” svakodnevno pratimo kroz krasne primjere HEP-a, Hrvatskih šuma, Zagrebačkog holdinga ili HRT-a.
Drugi je, pak, prodaja, pri čemu dio mojih kolega sportskih novinara potpiruje fantaziju o nekakvom Romanu Abramoviču koji bi trebao sletjeti u Split, optočiti Poljud milijunima i dovesti pol brazilske reprezentacije. Pritom zaboravljaju da Abramovič nije klub kupio u Bjelorusiji nego u Londonu te da je za svoju sportsku i životnu adresu odabrao Kensington ili Bloomsbury, zato što je čak i Manchester za njega vukojebina. Priča o “pravom gazdi”, ukratko, u realitetu hrvatskih nogometnih prilika svela bi se, nemojmo se lagati, na varijaciju Sinovčića ili Zdravka Mamića.
Osporavanje hajdučke građanske participacije postojalo je i dosad. To osporavanje počivalo je na legitimnoj neslozi oko toga je li taj model efikasan ili nije, je li sunovratio klub na trenutno sedmo mjesto (kako tvrde jedni) ili je rezultat tog modela bilo izbavljenje iz omče 50 milijuna dugova, financijsko stabiliziranje, ulaganje u infrastrukturu te iskorak u merchandisingu. Za jedne, Hajduk je stagnirao, jer je stagnirao rezultatski. Za druge, on je napredovao jer je u ovih pet godina vratio dug Gradu umjesto da od Grada uzima i jer je postao doslovce jedini sportski klub u Hrvatskoj koji živi od prodaje svog brenda i proizvoda (drugi takav, hokejaški Medveščak, nažalost nam upravo skapava pred očima). Sve to vrijeme ta je rasprava postojala, no nije imala u sebi ugrađenu ideološku klicu. Ali više nije tako.
Točno se može pokazati trenutak kad je prestalo biti tako: bio je tu lipanj 2016. kad je nakon izgreda na utakmici reprezentacije u Saint Etienneu predsjednica Republike Grabar-Kitarović organizirala ekspresnu presicu i izgovorila ključnu riječ iduće faze boja - “orjunaši”. Bilo je to, podsjećam, razdoblje kad je rat između Hajduka i hijerarhije HNS-a bio na vrhuncu, kad su mnogi navijači Hajduka ili bojkotirali ili sabotirali utakmice “repke”, a konceptualni umjetnik Boris Šitum je na bilbord kod Ciste Provo stavio fotografiju nogometne reprezentacije s 11 Mamićevih glava. Čak i tada, a pogotovo sada, nogometna je reprezentacija imala ključno mjesto u promotivnom narativu i populističke predsjednice i cijele hrvatske nacionalističke scene.
Činjenica da neko relativizira svetinju zbog takvih “sitnica” kao što su korupcija, namještaljke, porezne prevare, netransparentnost i klijentelizam u desnom je nacionalističkom diskursu pobuđivala diluvijalni bijes. Taj bijes u međuvremenu je dobio zamah “perfektne oluje” iz barem triju razloga. Prvo, reprezentacija je u međuvremenu postigla uspjeh koji je opio narodne mase. Drugo, Hajduk je prvi put od uspostave “socios” modela u sezonu krenuo baš porazno loše. I treće, nakon što je završio prvi krug izbora, ispostavilo se da - usuprot klišeju o ustaškoj navijačkoj supkulturi - na njima uvjerljivo vodi Benjamin Perasović, zagrebački doktor sociologije, bivši rastafarijanac i specijalist za omladinske supkulture.
Stoga je tijekom posljednjih tjedana krenula ljuta “topnička priprema”. Udrugu Naš Hajduk i model navijačke demokracije počeli su prvo napadati najdesniji kolumnisti, Josip Jović i Milan Ivkošić. Uključili su se konzervativni lokalni Mostovi vijećnici. Idući korak bila je fejs grupa hejtera Našeg Hajduka. U boj se potom uključio Igor Štimac, čovjek koji je upravo primjer one vrste “nogometnih funkcionara” kojima je navijačka demokracija prepriječila prodor u klub. Tijekom dva tjedna, frcale su aluzije na crvene zvijezde i kokarde, povlačili su se orjunaši, da bi se na koncu - sasvim očekivano - u cijelu se uključio i dragulj u kruni desničarskog medijskog polusvijeta, emisija “Bujica” Velimira Bujanca. Tjedan uoči drugog kruga hajdučkih izbora, Bujanec je u “Bujici” ugostio upravo Štimca.
Tom prilikom je čovjek koji je pola rata proveo u društvu reketara dinamitaša, a pola u Cádizu, počeo brojiti krvna zrnca pokojnom Žanu Ojdaniću, jednom od utemeljitelja splitske navijačke demokracije. Štimac je Ojdanića, inače veterana 4. brigade, građanskog aktivista i pasioniranog padobranca kojem se padobran jednom nažalost nije otvorio, nazvao “Jovan Ojdanić”. Tu je kap prelila čašu. Ovaj put nisu se javili samo Naš Hajduk i Torcida, nego i veteranske skupine i neki od najdesnijih lokalnih političara. Dan poslije, Split je bio oblijepljen “potjernicama” za Velimirom Bujancem.
Ima puno ironične pravde u tome da je ovakvu nacionalističku “lustraciju” doživjela navijačka supkultura koja se tijekom ova tri desetljeća tako upinjala dokazivati svoje hrvatstvo. Nema toga što torcidaši nisu napravili da bi bili košer-Hrvati: vijorili su banere protiv ćirilice u Vukovaru, cijeli Split tapecirali patriotskim muralima, skandirali protiv Srba i (najmanje triput) masovno izvikivali notorni ZDS. A sad su nakon sveg tog ustaševanja otkrili ono što im je trebalo biti jasno od početka: da koliko god ustaševao, hajdukovac nikad neće biti dovoljno Hrvat za nacionalističku ideologiju, jer je za tu ideologiju Dinamo nacionalni klub, a Hajduk županijska ispostava.
Također, sad su na svojoj koži spoznali i nešto drugo, važnije: da nema te šporkarije, nema tog klijentelizma, poreznih marifetluka, korupcije i krađe koju hrvatski nacionalisti neće braniti licitirajući patriotizmom. One koji propituju mamićevski kriminalni sustav nacionalisti danas ruže kao nedostatne domoljube, spominju im zvijezde, kokarde i Jovane. Ali to je upravo ono što hrvatska nacionalistička ideologija neprestance i radi od ‘90. do danas. Nogomet se tu opet pokazuje kao savršeni “case study”, laboratorijska menzura u kojoj se kemijski proces vidi s perfektnom jasnoćom. Šteta je samo što neki taj manipulativni obrazac nisu vidjeli dok nije inficirao ono što im je bilo važno: kožnu loptu.
Sada, nakon svega, ufam se da će biti pametniji. Da će mućnuti glavom drugi put, kad štimci, bujanci i kolinde na jeziku budu imali nekog drugog “orjunaša”, drugog Jovana ili “jovana”.