Usporedo s formiranjem i profiliranjem modaliteta funkcioniranja euro zone razvijao se i bankarski sustav u Hrvatskoj. Njegova visoka euriziranost i vlasnička povezanost s inozemnim bankama uvjetovali su da su i tendencije u njegovu poslovanju sukladne tendencijama i odnosima u euro zoni. Odatle proizlazi i bitna zainteresiranost Hrvatske za aktualne dvojbe u vezi s budućim funkcioniranjem euro zone i ukupne EU.
S time u vezi, treba poći od činjenice da je bankarski sustav u Hrvatskoj krajem 90-ih godina bio devastiran posljedicama rata, tranzicijske krize i sankcijama EU, s (prema ocjeni regulatora i inozemnih revizora) negativnim kapitalom, niskom likvidnošću te dvoznamenkastim kamatnim stopama na depozite i plasmane banaka. Odnos njegove ukupne aktive prema BDP-u iznosio je (2000.) samo 61,3%, u okviru čega odgovarajući odnos kredita sektorima poduzeća i stanovništva tek 33,6%, gotovo dvostruko manje nego u euro zoni. Istodobno, u strukturi pasive domaći su depoziti dostizali razinu od 37% BDP-a, u čemu je 70% ukupnih depozita (26% BDP-a) bilo nominirano u stranoj valuti. Takav sustav jednostavno nije imao kapacitet ozbiljnijeg financiranja ekonomskog razvoja u Hrvatskoj.
Situacija se u tom pogledu počela mijenjati tek privatizacijom domaćih, odnosno dolaskom inozemnih banaka, koje su do 2008. godine (zaduživanjem kod banaka majki i preusmjeravanjem inozemnih depozita) unijele u bankarski sustav oko 8 mlrd. eura dodatne likvidnosti. Na to se nadovezao efekt uvođenja eura kao platežnog sredstva početkom 2002. godine koji je preusmjerio dio domaće štednje iz “čarapa” u bankarske kanale, čime je u ukupnosti snažno potaknuta kreditna aktivnost.
Ona je do 2008. godine rasla po prosječnoj godišnjoj stopi od 18.5% (u okviru čega su krediti sektoru poduzeća rasli po stopi od 14,1%, a sektoru stanovništva po stopi od čak 23,9%). Tako je njihov odnos prema BDP-u udvostručen na 67%, dok je ukupna aktiva bankarskog sektora premašila razinu BDP-a (105%).
(Slike 1 i 2)
Povećanje kreditnog potencijala banaka pretežno financirano iz jeftinijih inozemnih izvora sredstava smanjilo je kamatne stope na domaće depozite uz istodobno poticanje potražnje za kreditima znatnim smanjenjem aktivnih kamatnih stopa banaka. Tako su kamatne stope na oročene devizne depozite stanovništva i poduzeća smanjene s prosječnih 4,93% u 2000. na 2,94% u 2005. godini, a na oročene kunske depozite sa 8,05% na 3,80%, dok su u istom razdoblju kamatne stope na dugoročne kredite s valutnom klauzulom smanjene sa 11,20% na 6,69%. Time je smanjen i spread između kamatnih stopa na osnovne komponente komponenti u aktivi i pasivi banaka (krediti s valutnom klauzulom i devizni depoziti) sa 6,88 postotnih poena u 2000. na 3,76 postotnih poena u 2005. i dalje na 2,27 poena u 2007. godini.
(Slike 3 i 4)
Pri tome bi rast kredita vjerojatno bio i znatno brži, a pad kamatnih stopa izraženiji da HNB nije - zabrinut rastućim deficitom platne bilance - povećavao regulacijske troškove poslovanja banaka kroz imobilizaciju rastućeg dijela aktive banaka i njegovim prenošenjem u pričuve poslovnih kod središnje banke. S razine od 5,88% ukupne aktive u 2000. (17,1% u odnosu na stanje kredita sektorima poduzeća i stanovništva) na 15,46% u 2005. i 16,43% u 2006. godini (28,24% i čak 37,7% u odnosu na stanje kredita).
(slika 5)
Unatoč tome, brzi rast kredita uz kamatne stope i spread viši nego u euro zoni omogućavao je vrlo uspješno poslovanje bankarskog sektora u Hrvatskoj. Sve do pojave globalne financijske krize njegovi ukupni prihodi rasli su po prosječnoj godišnjoj stopi od 11,7% (u čemu prihodi od kamata po stopi od 12,4%), a neto prihodi po stopi od 13,1%, generirajući formiranje dobiti prije oporezivanja na prosječnoj razini od oko 1,5% BDP-a ukupne ekonomije. To je omogućavalo ostvarivanje prosječne stope prinosa na ukupnu aktivu banaka od oko 1,6% i, otuda, vrlo visoke stope prinosa na kapital od prosječno oko 13%. Istodobno, iako se rastom kredita postupno smanjivala stopa adekvatnosti kapitala, ona je u cijelom pred kriznom razdoblju (prosječno 16,7%) bila gotovo dvostruko viša nego u euro zoni, tako da su banke u Hrvatskoj prebrodile prvi udar globalne financijske krize bez značajnijih negativnih posljedica na stabilnost njihova poslovanja (uz pomoć bitnog smanjenja prethodno imobiliziranog dijela likvidnosti relaksacijom prudencijalnih mjera HNB-a te izravnom podrškom banaka-majki).
(Slike 6, 7, 8)
Usporedo s takvim kretanjima na domaćem tržištu, dinamičan rast BDP-a, niska inflacija i stabilan tečaj - a uz relativno zanemarivanje problema deficita platne bilance i inozemnog duga - doveli su i do povećanja kreditnog rejtinga Hrvatske na međunarodnom tržištu, što je omogućilo povoljnije zaduživanje poduzeća u inozemstvu od uvjeta na domaćem tržištu. Posljedica toga bio je rast inozemnog duga tog sektora s razine od 16% BDP-a u 2000. na 37% u 2008. godini, a dodaju li se istodobno zaduživanje države te izravna ulaganja, ukupna inozemna zaduženost Hrvatske (bez banaka) povećana je u tom razdoblju sa 42,4% na 62,9% BDP-a. Time je, uz zaduživanje kod domaćih banaka, ukupna zaduženost sektora poduzeća, stanovništva i države povećana s razine od 87% BDP-a (2000.) na 141% (2008.), sve to uz relativno blagonaklon odnos nosilaca ekonomske politike.
(slika 9)
Ulaskom hrvatske ekonomije u recesiju (2008./2009.) prvenstveno uvjetovane naglim padom izvoza u euro zonu i zaustavljanjem priljeva kapitala iz tog područja, visoka razina zaduženosti postala je prvorazredni ekonomski problem zemlje. I dok se njegova inozemna komponenta uglavnom uspijevala refinancirati uz pad rejtinga i više troškove, problemi su se koncentrirali na domaćem tržištu, posebno u sektoru poduzeća.
Smanjenje prihoda znatno je umanjilo njegovu sposobnost servisiranja dugova, u kojim uvjetima raste udio nenaplativih potraživanja banaka prema poduzećima sa 7,5% ukupnih kredita odobrenih tom sektoru u 2008. (2.1% BDP-a) na 34,7% u 2015. (9,0% BDP-a), nakon čega je on smanjen u idućoj godini na i dalje vrlo visokih 28,3% po osnovi prodaje loših plasmana od strane poslovnih banaka u sferu “bankarstva u sjeni”. To je odredilo i ukupna kretanja u sferi kvalitete kredita banaka u čijoj strukturi raste udio “loših kredita” sa 4,9% na 16,7% (13,8% u 2016.). Tako se rizik “ogluhe” uz relativno stabilan tečaj kune prema euru pokazao kao osnovna komponenta kreditnog rizika u poslovanju banaka, za razliku od u prethodnom razdoblju hipertrofirane percepcije “tečajnog” rizika (u odnosu na euro) kojim su banke opravdavale visoke razlike između kamatnih stopa na kredite s deviznom klauzulom i kamatnih stopa na kredite nominirane u kunama.
(slika 10)
To se snažno odrazilo na potrebu ispravka vrijednosti potraživanja banaka te, u konačnici, na profitabilnost njihova poslovanja gdje je, uz zadržavanje visoke stope adekvatnosti kapitala, prosječna stopa povrata na kapital smanjena u razdoblju od 2009. do 2016. godine na 2,9%, a stopa povrata na aktivu na 0,7%. Istodobno, stagnacija i realni pad potražnje za kreditima sektora poduzeća i stanovništva te “čišćenje” bilanci banaka od loših potraživanja doveli su do formiranja relativnog viška likvidnosti u bankarskom sustavu te - u kombinaciji sa smanjenim stopama prinosa - do povrata inozemnih izvora sredstava. Tako je inozemni dug banaka više nego prepolovljen sa 11 mlrd. eura (2009.) na samo 4,6 mlrd. eura (2016.) preusmjeravajući kreditni potencijal prema domaćoj štednji. U takvim uvjetima tendencija značajnog smanjivanja kamatnih stopa prenosi se iz euro zone i na Hrvatsku, ali su u njoj kamatne stope na dugoročne kredite poduzećima s valutnom klauzulom i dalje za oko 2,5 postotna poena više nego u euro zoni, odražavajući smanjenu kreditnu sposobnost i pad kreditnog rejtinga.
U tom smislu manevarski prostor za aktivnije poslovanje banaka u Hrvatskoj nije iscrpljen, ali - zbog aktualnog financijskog stanja u sektoru poduzeća - ne i dovoljan da bi autonomno (povoljnijim uvjetima kreditiranja) potakao rast potražnje i s njom povezane proizvodnje po dinamici dostatnoj za uredno financiranje obveza. Za to je potrebna konzistentna, proaktivna ukupna ekonomska politika, posebno u smislu jače interakcije između fiskalne i monetarne politike do krajnjih okvira koje dopušta sadašnja ili buduća regulativa EU.
*Autor je bivši guverner Hrvatske narodne banke. Doktor je ekonomskih znanosti, a u profesionalnoj karijeri obnašao je i dužnosti direktora za makroekonomske analize koncerna Agrokor te glavnog ekonomista Privredne banke Zagreb.
Integralni tekst objavljen je na www.macropuls.hr