Zamislite za trenutak sljedeću situaciju. Talijanski premijer desne provenijencije doputuje u posjet Hrvatskoj, pa onda u pratnji domaćeg premijera posjeti Istru, tamo otvori talijanski učenički dom, pa potom izjavi: “Prije pedesetak godina Friuli-Venezia Giulia i Istra bili su najbogatiji krajevi naše države. Ljudi su vam zavidjeli na tome. Ne samo zbog vaše kulture nego i zbog visine životnog standarda.
Svi znamo da danas situacija nije takva. Iz toga jasno proizlazi naša zadaća - moramo povezati naše države”. Ako se sjećate ovdašnjih žestokih reakcija na iredentistički govor Antonija Tajanija u veljači ove godine u Basovizzi, onda je poprilično lako pretpostaviti bi li ovakva izjava bila shvaćena kao iskaz teritorijalnih pretenzija i kakav bi bio odgovor alarmiranih domoljuba. No, što vrijedi za Talijane, očito ne vrijedi za Mađare. Gore citiranu izjavu - samo ne o Istri, nego o Baranji - izrekao je prekjučer u Osijeku mađarski premijer Viktor Orbán, pridodavši tome pomalo nestvarni monolog o mađarskom projektu promocije nogometnog kluba Osijek u prvaka države.
Hrvatske države, da ne bude zabune. Ipak, Orbánov monolog ne treba čuditi, pogotovo ako se zna da mu ured već godinama krasi povijesna karta Velike Mađarske. Ono što ipak valja notirati jest potpuni izostanak bilo kakve reakcije, inače vrlo agilne, hrvatske suverenističke scene. Ruža Tomašić - koja je onomad Tajanija napala usred plenarne dvorane Europskog parlamenta - sada je valjda bila zauzeta izglasavanjem nove Europske komisije.
Zlatko Hasanbegović je bio na Dinamovoj utakmici u Milanu, a braniteljske udruge još su u rekuperaciji od vukovarske kolone. Nacionalni suverenitet tako nije imao tko obraniti. Ili, možda, nitko nije smatrao da ga treba braniti. Ne tako davno Hrvoje Zekanović, još jedan bard tobožnjih hrvatskih suverenista, sa svojeg je saborskog mjesta zavapio: “Hrvatskoj treba hrvatski Orbán, a nažalost ne vidim ni O od Orbána”. Sad ga je ugledao. Nije hrvatski, ali to je očito manje bitno...