Čini se da je napokon blizu rješenje spora oko imena Makedonije, vjerojatno jednog od najtežih i istodobno i najbizarnijih problema što su se pojavili u Europi, a s tako velikom štetom za jednu državu. Osim samim Makedoncima i Grcima, rijetko je kome taj problem i razumljiv. Naravno da će zbog političke pristojnosti svi reći da “razumiju osjećaje ljudi” i da ne žele nikoga uvrijediti ili dovoditi u pitanje njihovu povijest. No, nema interesa izvan Grčke i Makedonije da se upuste u srž problema i presude tko ima pravo, a tko nema.
Sve je počelo kad je Makedonija nakon početka raspada bivše Jugoslavije postala neovisna država, a Grčka je upotrebu imena Makedonija nazvala ni manje ni više nego teritorijalnim pretenzijama, jer u Grčkoj postoji istoimena regija, i svaki pokušaj da se ovaj spor riješi bio je samo dolijevanje ulja na vatru. Što bi više Grci prosvjedovali protiv imena Makedonije, to bi više Makedonci takvo ponašanje susjeda doživljavali kao negiranje njihova identiteta. A bitka se vodi o tome tko je pravi sljednik Aleksandra Makedonskog i tko ima pravo na povijesno naslijeđe.
I dok traju pokušaji rješavanja spora, a zemlja u međunarodnim organizacijama sudjeluje pod imenom “Bivša jugoslavenska Republika Makedonija” (i jedina je koja ima Jugoslaviju u imenu), u Makedoniji se posvuda grade spomenici Aleksandru Velikom, pa i unutar zgrade zračne luke u Skoplju koja nosi njegovo ime, gradi se stadion Filipa Makedonskog, čije ime dobiva i autocesta. Grke to iritira još više pa Makedoniju blokiraju gdje god stignu. Svakim novim postupkom dvije su se strane samo ukopavale na svojim pozicijama i rješenje se, umjesto olakšanja, otežavalo. Jer kada javno i čvrsto iznose neki stav, a zbog njega mobiliziraju i mase, onda političarima i na jednoj i na drugoj strani postane nemoguće popustiti iako su često svjesni da je takvo postupanje iracionalno i štetno.
Bilo je puno smiješnih epizoda u prošlih tridesetak godina. Primjerice, jednom je Grčka upozorila na “teritorijalne pretenzije Skoplja” (kako Grci zovu Makedoniju kada ne upotrijebe englesku kraticu FYROM), a jedan je makedonski ministar rekao da ta država ima samo par helikoptera, koji su donacija Grčke, članice NATO-a koja im je štit u slučaju napada. Posjetivši Skoplje, jedan grčki ministar nije htio letjeti u taj grad kako ne bi sletio u Zračnu luku “Aleksandar Veliki”. Radije je sletio u zračnu luku Adem Jashari u Prištini na Kosovu, državi koju Grčka ne priznaje, a sam aerodrom nosi ime osnivača Oslobodilačke vojske Kosova. Potom se vozio do Skoplja. U debatama u Bruxellesu, pak, neki su europski političari, pokušavajući se malo i našaliti na račun tog problema, znali pitati: “Ako je naziv zemlje FYROM, kako onda zvati njezine stanovnike - Fyromiti ili Fyromci”, na što su se Makedonci vrijeđali.
Zanimljivo je da je Makedonija zapravo jedina država na području bivše Jugoslavije koja nema ni jedan granični spor sa susjedima. I tako spor traje gotovo trideset godina. Premda se radi o sporu dviju država, samo je jedna plaćala njegovu cijenu. Makedonija je izgubila godine u procesu pristupanja NATO-u i Europskoj uniji. Koliko je Makedonija na tom putu izgubila, dovoljno je prisjetiti se da je prije 28 godina bila daleko ispred Hrvatske. Prva je imala programe EU i sklopila Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, prva je bila u NATO-ovu programu Partnerstvo za mir. U međuvremenu, Hrvatska je još prije pet godina postala punopravna članica EU, a prije devet godina ušla u NATO, dok Makedonija tapka na mjestu.
Na putu prema NATO-u pretekla ju je i Albanija, a u procesu pristupanja Europskoj uniji daleko ispred nje sada su i Crna Gora te Srbija. Da nije bilo grčke blokade, Makedonija bi sigurno sada bila članica i NATO-a i Europske unije, a unutarnji međuetnički problemi vjerojatno bi bili u drugom planu jer su donekle i problemi vezani uz položaj Albanaca porasli zbog nazadovanja države u procesima euroatlantskih integracija. I tako su uzavrele nacionalističke strasti zbog spora s Grčkom o imenu ostavile posljedice i na odnose Makedonaca i Albanaca iako pitanje imena nema veze s njihovim međusobnim odnosima unutar Makedonije.
Da su strasti i dalje uzavrele, pokazali su i veliki prosvjedi prošlog vikenda u Solunu, gdje se okupilo stotinjak tisuća ljudi. Organizatori kažu da ih je bilo gotovo pola milijuna. Svakako su među najvećim prosvjedima u Grčkoj te znatno veći od onih protiv teških mjera štednje koje im je nametnuo EU, odnosno protiv korupcije ili bilo čega drugoga. I u Makedoniji bi vjerojatno bilo lakše okupiti masu na prosvjedima zbog imena države nego zbog korupcije i organiziranog kriminala ili ugrožavanja ljudskih prava i medijskih sloboda.
Ali, ti su prosvjedi pokazali i da je rješenje možda blizu te da organizatori samo pokušavaju u zadnji čas spriječiti njima neprihvatljivu opciju. Naravno, Grci i dalje imaju maksimalističke zahtjeve jer, ako bi se slušalo prosvjednike, onda bi prihvatljivo ime bilo samo ono koje u sebi ne bi imalo “Makedonija”. Ali, to je nemoguće, pa će se vjerojatno u konačnici iznjedriti neka zemljopisna varijanta poput Sjeverna ili Vardarska Makedonija. A mogla bi biti i neka s vremenskom odrednicom, primjerice “Nova Makedonija”. Ideja o “Slavenskoj Makedoniji” ili “Slavomakedoniji” nije prihvatljiva Albancima u Makedoniji, koji čine gotovo trećinu stanovništva i nisu Slaveni. A i Makedonci bi pristajanjem na to rješenje mogli odaslati poruku da priznaju da nisu sljednici Aleksandra Velikog jer su se Slaveni kasnije doselili na Balkan.
Napokon postoje i volja i hrabrost za rješenje ovog pitanja i u Skoplju i u Ateni, a tajming je ključan. Iako dosad nije bilo realnog pritiska Bruxellesa na Grčku da popusti u ovom pitanju, ni Ateni nije lako jer destabilizacija susjedne države i cijele regije nije ni u njezinu interesu. A daljnje kašnjenje Makedonije u procesu pristupanja NATO-u i Europskoj uniji, i to u vrijeme kada se opet javljaju ideje o podjeli Kosova i Bosne i Hercegovine, može utjecati na destabilizaciju cijele regije i na tenzije s ciljem ponovnog prekrajanja granica. Kao država koja podržava proces proširenja EU prema Zapadnom Balkanu, a to je jamstvo dano 2003. upravo na summitu u Solunu za njezina predsjedanja Unijom, Grčka se mora i djelima dokazati da je dosljedna i iskrena u zalaganju za eurointegraciju regije.
I za EU je bitno napokon pokrenuti pristupne pregovore s Makedonijom, koja je odavno, još prije sedam godina, ispunila sve uvjete za to. Za dva tjedna Europska će komisija usvojiti strategiju o proširenju na Zapadni Balkan. Prvi put jasno će spomenuti i indikativne rokove za najnaprednije države u tom postupku, a to su Crna Gora i Srbija. U isto vrijeme velike su šanse da za Albaniju i Makedoniju da preporuku za otvaranje pristupnih pregovora te da lideri država članica odluku o tome prihvate na summitu u lipnju. Tako Makedonija može početi nadoknađivati barem dio vremena koji je izgubila u tom procesu. Grčka će sebi i EU time dati na vjerodostojnosti, a sve to imat će pozitivan utjecaj na cijelu regiju i odnose s Europskom unijom. U protivnom će cijeli pristup EU prema regiji doživjeti krah i povjerenje u proces ionako malog proširenja time će se dodatno smanjiti.
Isto vrijedi i za NATO, koji nema nijednu birokratsku, tehničku ili proceduralnu prepreku da Makedoniju odmah ne pozove u članstvo riješi li s Grčkom spor zbog imena. To bi i za NATO i za cijeli Zapad bilo važno u trenutku kad smatraju da i na području Balkana vode utrku oko utjecaja s Rusijom. Ako Makedonija brzo ne uđe u NATO i ne započne pregovore o članstvu u EU, Rusija će imati plodno tlo za jačanje svojeg utjecaja u toj državi.
Ne riješi li ni ovaj put pitanje imena, Makedonija će trpjeti još veće posljedice nego do sada i ništa joj neće značiti simpatije koje će neki izraziti prema njoj. Ni do sada joj nimalo nije pomoglo to što su mnogi govorili da je u pravu te da nije trebala biti blokirana od Grčke jer se bilateralna pitanja ne smiju koristiti kao zapreka susjedima na putu prema NATO-u i EU. Europska komisija uvijek se pokaže prilično proaktivnom kada netko postavlja uvjete Srbiji, ali u slučaju Makedonije nije pokazala prevelik interes, prihvativši kao gotovu činjenicu da Grčka neće odustati od blokade sve dok se pitanje imena ne riješi. Zato je i za EU krajnje vrijeme da se oslobodi tog tereta i nastavi normalan proces proširenja u regiji.