Pitanje koliko će građana sljedeće nedjelje izaći na europske izbore krivo se svodi na dilemu jesu li građani ovdje i dalje privrženi ideji ujedinjene Europe, jesu li i koliko su, eventualno, euroskeptični i zanima li ih uopće europska politika te napose hrvatska perspektiva u toj obitelji.
Naravno da veliku većinu građana nikad nije napustila ideja “europskog sna”, da nisu prestali maštati o zajednici u kojoj bi im se otvorile šanse kakve prije nisu imali, ne samo, ili čak ne prvenstveno materijalne nego prilike za veće slobode i mogućnosti na svim područjima društvenog i osobnog života.
Uostalom, građanski referendumi i izjašnjavanja u Hrvatskoj nikad nisu bili protueuropski, čak ni onda kad se, kao sada u slučaju regulative mirovinskoga staža, izravno tiču europskog okvira i europskih očekivanja.
Zato, čak i ako sljedeće nedjelje nanovo budemo bilježili očajno nisku izlaznost na europskim izborima, što je, naravno, moguće, to će se manje ticati Europske unije i našeg odnosa prema njoj, a više nas samih.
Ono što se na prvu možda može čitati kao euroskepticizam, prije bi se moglo podvesti pod CROskepticizam. Nisu građani u nas toliko sumnjičavi prema Europskoj uniji (kao što su u nekim drugim članicama sa sasvim drukčijim sigurnosnim, ekonomskim i političkim izazovima), koliko su skeptični prema Hrvatskoj kakvu smo dosad izgradili unutar Unije. Građani su manje u dilemi profitira li Hrvatska od EU, a više ih muči pitanje je li Hrvatska u punom smislu doista Europa ili se Europi samo formalno pridružila.
Mora se reći da današnja vlast, makar bila načelno naglašeno proeuropski usmjerena, ipak prilično pridonosi toj nedoumici, hrani ju. U Hrvatskoj se, na žalost, građanima Europu manje nudi i ističe kao priliku, a više kao apatičan okvir zbog kojega je, kao, u državi nužan opstanak starih sistema nagodbe i dogovora. Europu se ovdje i dalje rjeđe promovira kao perspektivu, a češće kao izgovor za dokidanje punog višestranačja, kao razlog zbog kojeg su nužne prečice i neprincipijelnosti u obavljanju javnih funkcija i ispunjavanju javnih očekivanja. Europu se pretežno promatra kao visokobirokratiziranog regulatora, a prema takvima smo, logično, uvijek i prirodno nepovjerljivi.
Što se doista na ovim prostorima radi zarad približavanja idealnim ciljevima ujedinjene Europe, a gdje se sve EU koristi kao paravan, izgovor, varalica za povlačenje poteza i provođenje politika koje ne stvaraju podlogu za uređenije društvo i bolje prilike za sve građane?
Problem je, naravno, što se Europsku uniju kao dugo imaginaran, a onda i sasvim izvjestan cilj ovdje promatralo s premalo kritične distance i s odviše romantičarskog optimizma. Ali to je stoga što se o Uniji najviše razmišljalo kao o nekoj vrsti sigurne kuće, političkog azila, nečemu gdje će nas očinski prigrliti pa će začas nestati svih trauma što su nas godinama povlačile na dno. Bilo je, naravno, pretjerano očekivati da je EU kontekst u kojem nema ničega od ovoga što razara naše društvo - korupcije, zloporaba, nepotizma, namještanja... - no bilo je, dakako, razumno vjerovati da će svega toga nakon ulaska u Uniju biti manje. I, u redu, možda i jest manje. Ali - je li dovoljno manje?
Vlada premijera Andreja Plenkovića nastoji se postaviti kao izrazito euroforična vlada, da to tako kažemo, aludirajući neposredno na očekivanu euforiju današnjeg predizbornog skupa u Ciboni s Angelom Merkel, Manfredom Weberom, pjevačima iz “A strane” i raznim eurogovornicima. I sam je premijer izrazito euroforičan, što mu se ponekad i nepravedno predbacuje isključivo kao mana, premda u okviru u kojemu jesmo nije nelogično imati premijera, tko kod on bio, koji je dobro primljen u Europskoj uniji.
Ipak, veća vjera u Uniju, pa time i veći interes za europske izbore, ne može se dostići samo ponavljanjem i osnaživanjem proeuropskog opredjeljenja srednje struje hrvatske politike. To je, naravno, poželjno, ali nipošto nije dostatno.
Spona između građana i Unije mnogo će se lakše tkati daljnjim snaženjem Hrvatske kao pravne države s punom, a ne umjetnom parlamentarnom demokracijom. To je daleko kvalitetniji i dugoročniji alat nego što su to ceremonije prenaglašavanja privrženosti procedurama i institucijama EU.
Naime, bitka za ulazak u EU davno je dobivena, no bitka za bolju Hrvatsku u EU još je daleko od zahuktavanja. Lijepo će biti slušati, i danas u Ciboni i sve ove dane u izbornim sučeljavanjima, zaklinjanja političara srednjih opcija u takvu Uniju u kojoj su sudovi neovisni, političari nepotkupljivi, procedure propisane, tržišno natjecanje osigurano, jednakost svih građana dovedena do savršenstva. No, hoće li ta svetkovina Europe već za desetak dana biti zaboravljena pod naplavinom novih pogodovanja, namještanja, interesnih kadroviranja, mutnih natječaja, sumnjivih imovinskih kartica, neprincipijelnih saveza, neprozirnog financiranja, nedomišljenih zakona, zaboravljenih obećanja...
Kad sutra, to jest sljedeće nedjelje, glasamo ili ne glasamo na izborima za EU, ipak će to manje biti naše izjašnjavanje o tome jesmo li za ovakvu ili onakvu Uniju. Više će to biti odgovor na pitanje osjećamo li se ili se ne osjećamo zaista dijelom Europe.