Svaki novi konflikt koji nastane iz djelovanja predsjednika države, u sadašnjim odnosima predsjednice, pojačava uvjerenje kako bi tu državnu funkciju - koja je bila površno uobličena zbog brzinske prilagodbe na posttuđmanovsku Hrvatsku - sad ipak trebalo malo bolje definirati, prije svega preispitujući logičnost izravnog izbora.
Postoje korisni sukobi u politici. Primjerice, koliko god potresali scenu, izazivali česte izmjene vlada ili ministara, sukobi koalicijskih partnera, to jest stranaka koje u određenom trenutku čine većinu, proizvode uglavnom pozitivan učinak na demokratski razvoj društva jer pojačavaju osjećaj o smjenjivosti političara. Tako je i sa sukobima unutar stranaka: aktiviranje izazivača, stvaranje stranačkih frakcija, oponiranje vodstvima stranaka, pisanje alternativnih programa; sve je to blagotvorno za višestranačje, koliko god se u određenom času može činiti destruktivnim za stranke, Vlade ili za lidere pojedinačno.
Jednostavno: parlamentarna demokracija živi od višestranačja i to višestranačje ne može nadomjestiti ni narodni referendum ni predsjednik skučenih ovlasti. Pretvarati se da je s pozicija kontrolnih mehanizama svejedno moguće upravljati državom i strankama znači, pak, stalno, namjerno kompromitirati i slabiti sustav i na taj način širiti prostor ideatorima i šarlatanima direktne demokracije.
Budimo realni, iz sukoba šefova države i trenutačnih vlada nije nijednom dosad izašlo išta pozitivno za hrvatske građane ili za državu, niti će u budućnosti izaći. Okršaji, naravno, mogu biti manje ili više efektni, razmjene eksplozivne, ovisno o domišljatosti i raspoloženju aktera, njihov sadržaj može biti atraktivan, ali kad se stvari svedu na motivaciju i krajnji učinak konflikata, jasno je da se uvijek radi o internim političarskim ratovima. Za te sebične operacije kao motivi se uvijek uzimaju, vrlo cinično i neiskreno, problemi koji zaista najviše tište građane: jedan tjedan blokirani, drugi put iseljeni, i tako redom. To su uvijek perfidno odabrani motivi teške egzistencije. No dok se ni blokiranima ni iseljenima, kao ni svima koji su na druge načine ostali bez šansi u Hrvatskoj, dok se, dakle, njima godinama i desetljećima ništa pozitivno ne mijenja, naprotiv, u tim političarskim ratovima, tobože za opću stvar, uvijek izlaze i izmjenjuju se pobjednici i stradalnici. I dosta dobro žive, i svi to lijepo vide.
Tako je i danas kad predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović kopa “demografsku” jamu Andreju Plenkoviću, nastojeći tu očito unutarhadezeovsku akciju prikazati kao nekakav kreativan, konstruktivan, reformski napor za dobro svih građana. Iako je ta vrsta manipulacije lako uočljiva i antipatična, ne treba biti nepravedan ni prema predsjednici. Nju na ovakav oblik djelovanja doslovno prisiljava propisani način izbora predsjednika, kao i raspon ovlasti koje su šefu države ostavljene.
Predsjednica mora na direktnim izborima, u općoj populaciji, osvojiti izbore, a napose drugi mandat, iako nema nikakve zakonite mogućnosti za vrijeme mandata utjecati na sadržaj i dinamiku propisa, reformi i drugih promjena koje se odražavaju na životima svakog konkretnog glasača u Hrvatskoj.
Zbog tog kapitalnog, startnog nedostatka svaki takmac za predsjednika države u ovom sustavu prisiljen je okretati se u većoj mjeri populizmu, demagogiji i/ili tražiti neprincipijelne i politički skupe saveze i saveznike, uglavnom iz redova unutarstranačkih frakcija, ili obavještajnog polusvijeta. To je nelogična i beskorisna pozicija šefa države i ona ne godi ni nositelju funkcije, ni višestranačkom sustavu, a građanima najmanje.
Predsjednik Republike, momentalno predsjednica, prisiljen je dodvoravati se, povlađivati i približavati najviše onim populističkim snagama koje u društvu djeluju s najmanje odgovornosti i bez imalo ozbiljnog iskustva u upravljanju. Kad je, na primjer, sadašnja predsjednica ušla u bilo kakav sukob sa Živim zidom? Šef države gurnut je sadašnjim ustavnim rješenjem ne u poziciju korektiva, nego prave opozicije strankama koje su na demokratski način osvojile većinu i slijedom toga, te eventualno sporazuma o većini u Saboru, preuzele odgovornost za vođenje države, za što će onda opet pred građanima odgovarati.
Predsjednik države upućen je da se bavi više ometanjem, a manje koordiniranjem sustava. On se, recimo, neće uopće uplitati u rizične političke teme (Istanbulska, Agrokor...), nego će pronalaziti paralelne, opće, svevremenske, demagoške pukotine za raspirivanje sukoba.
U Hrvatskoj, hvala Bogu, postoji oporba, kakva-takva, čak su i procesi na opozicijskoj sceni dinamični i nije na predsjedniku države niti da nadomješta ni da podupire, ohrabruje ili raspaljuje oporbu. Predsjednik države nije i ne bi trebao biti zamjena za opoziciju, opću ili unutarstranačku.
No krhkost pozicije šefa države koji mora na direktan reizbor, a realno nema rezultate, jer ih ni ne može imati, tu slabost obilato koriste krugovi koji iz vlastitih razloga nastoje stalno destabilizirati najveće stranke u zemlji, HDZ i SDP.
Tko god obnaša funkciju predsjednika svjestan je te “nesigurnosti rejtinga”: neutralna popularnost šefa države proizlazi prije svega iz duboke svijesti građana da predsjednik zapravo ni o čemu ne odlučuje i da ni za što nema završnu odgovornost. Predsjednik države nalazi se u nekoj vrsti opće poštede, ali do onog trenutka dok ne otkrije izvršne ambicije - predsjednica Grabar- Kitarović, recimo, tu već pleše po rubu.
Pozicija šefa države, a prije svega infrastruktura, omogućuju raznim skupinama da “faktor Pantovčak” koriste kao ultimatum i osigurač u vječitim nadmetanjima za prevlast. To je zaista poražavajuće za svakog nositelja ove časne funkcije: šef države ni u jednom trenutku ne bi trebao biti sredstvo, nego isključivo izvorni autoritet.
Političke okolnosti i slaba pozicija Vlade i premijera na žalost ne idu u prilog tome da će se u dogledno vrijeme otvoriti ozbiljna rasprava o predsjedničkoj funkciji, bez politizacije i kalkuliranja. Ne samo to: zbog tanke većine i unutarstranačkih otpora Plenković se ne upušta ni u veće, prioritetnije reforme. No morat će doći trenutak kad će se mogućnost izbora predsjednika države u parlamentu, a ne više na direktnim izborima, staviti na stol, ne kao stvar za političko potkurivanje i interne prijetnje, nego isključivo kao pitanje unapređenja demokratskog sustava.
U zadnjem, vrlo angažiranom pokušaju da posreduje u višestranačju predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović pažnju na sebe skrenula je novom ekshibicijom: pristajanjem uz Most i pokušajem rehabilitacije političke organizacije koja najviše iritira trenutačno vodstvo stranke iz koje je predsjednica potekla. Našla je i formalni razlog da se uhvati baš Mosta: i oni su, kao i predsjedničini savjetnici, procijenili kako se tema blokiranih dosta izlizala i da valja hitno naći novu grickalicu za javnost. Novoodabrana tema, naravno, visoko je “ziheraška”, o njoj se može neizmjerno dugo govoriti, zasjedati, može se napisati stotine strategija, planova i referata. U zamjenu za staru sintagmu “samo reforme”, koju Most nije uspio provesti u djelo, smišljena je nova - “pokret ostanka”, iako je već toliko građana otišlo da bi bilo puno logičnije, i aktivnije, da su ga nazvali pokretom povratka.
Ali možda je i bolje ovako. “Pokret ostanka” dosta dobro opisuje predsjedničinu motivaciju da rehabilitira populiste, destabilizira vlade i forsira sukobe.
Radi se, doduše, o specifičnoj vrsti “ostanka”. Ostanku na vlasti.