POBJEDNICI I GUBITNICI

ZAŠTO ZAPRAVO PREDSJEDNICA PREMIJERU KOPA DEMOGRAFSKU JAMU Mnoge je iznenadilo što je u napadu na Vladu stala uz Most, razlog je prilično jednostavan

    AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 02.06.2018. u 11:03

Vlado Kos / CROPIX

U zadnjem, vrlo angažiranom pokušaju da posreduje u višestranačju, predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović pažnju na sebe skrenula je novom ekshibicijom: pristajanjem uz Most i pokušajem rehabilitacije političke organizacije koja najviše iritira trenutačno vodstvo stranke iz koje je predsjednica potekla. Utoliko, ona nije korektiv vlasti, već oporba

Svaki novi konflikt koji nastane iz djelovanja predsjednika države, u sadašnjim odnosima predsjednice, pojačava uvjerenje kako bi tu državnu funkciju - koja je bila površno uobličena zbog brzinske prilagodbe na posttuđmanovsku Hrvatsku - sad ipak trebalo malo bolje definirati, prije svega preispitujući logičnost izravnog izbora.

Postoje korisni sukobi u politici. Primjerice, koliko god potresali scenu, izazivali česte izmjene vlada ili ministara, sukobi koalicijskih partnera, to jest stranaka koje u određenom trenutku čine većinu, proizvode uglavnom pozitivan učinak na demokratski razvoj društva jer pojačavaju osjećaj o smjenjivosti političara. Tako je i sa sukobima unutar stranaka: aktiviranje izazivača, stvaranje stranačkih frakcija, oponiranje vodstvima stranaka, pisanje alternativnih programa; sve je to blagotvorno za višestranačje, koliko god se u određenom času može činiti destruktivnim za stranke, Vlade ili za lidere pojedinačno.

Jednostavno: parlamentarna demokracija živi od višestranačja i to višestranačje ne može nadomjestiti ni narodni referendum ni predsjednik skučenih ovlasti. Pretvarati se da je s pozicija kontrolnih mehanizama svejedno moguće upravljati državom i strankama znači, pak, stalno, namjerno kompromitirati i slabiti sustav i na taj način širiti prostor ideatorima i šarlatanima direktne demokracije.

Budimo realni, iz sukoba šefova države i trenutačnih vlada nije nijednom dosad izašlo išta pozitivno za hrvatske građane ili za državu, niti će u budućnosti izaći. Okršaji, naravno, mogu biti manje ili više efektni, razmjene eksplozivne, ovisno o domišljatosti i raspoloženju aktera, njihov sadržaj može biti atraktivan, ali kad se stvari svedu na motivaciju i krajnji učinak konflikata, jasno je da se uvijek radi o internim političarskim ratovima. Za te sebične operacije kao motivi se uvijek uzimaju, vrlo cinično i neiskreno, problemi koji zaista najviše tište građane: jedan tjedan blokirani, drugi put iseljeni, i tako redom. To su uvijek perfidno odabrani motivi teške egzistencije. No dok se ni blokiranima ni iseljenima, kao ni svima koji su na druge načine ostali bez šansi u Hrvatskoj, dok se, dakle, njima godinama i desetljećima ništa pozitivno ne mijenja, naprotiv, u tim političarskim ratovima, tobože za opću stvar, uvijek izlaze i izmjenjuju se pobjednici i stradalnici. I dosta dobro žive, i svi to lijepo vide.

Tako je i danas kad predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović kopa “demografsku” jamu Andreju Plenkoviću, nastojeći tu očito unutarhadezeovsku akciju prikazati kao nekakav kreativan, konstruktivan, reformski napor za dobro svih građana. Iako je ta vrsta manipulacije lako uočljiva i antipatična, ne treba biti nepravedan ni prema predsjednici. Nju na ovakav oblik djelovanja doslovno prisiljava propisani način izbora predsjednika, kao i raspon ovlasti koje su šefu države ostavljene.

Predsjednica mora na direktnim izborima, u općoj populaciji, osvojiti izbore, a napose drugi mandat, iako nema nikakve zakonite mogućnosti za vrijeme mandata utjecati na sadržaj i dinamiku propisa, reformi i drugih promjena koje se odražavaju na životima svakog konkretnog glasača u Hrvatskoj.

Zbog tog kapitalnog, startnog nedostatka svaki takmac za predsjednika države u ovom sustavu prisiljen je okretati se u većoj mjeri populizmu, demagogiji i/ili tražiti neprincipijelne i politički skupe saveze i saveznike, uglavnom iz redova unutarstranačkih frakcija, ili obavještajnog polusvijeta. To je nelogična i beskorisna pozicija šefa države i ona ne godi ni nositelju funkcije, ni višestranačkom sustavu, a građanima najmanje.

Predsjednik Republike, momentalno predsjednica, prisiljen je dodvoravati se, povlađivati i približavati najviše onim populističkim snagama koje u društvu djeluju s najmanje odgovornosti i bez imalo ozbiljnog iskustva u upravljanju. Kad je, na primjer, sadašnja predsjednica ušla u bilo kakav sukob sa Živim zidom? Šef države gurnut je sadašnjim ustavnim rješenjem ne u poziciju korektiva, nego prave opozicije strankama koje su na demokratski način osvojile većinu i slijedom toga, te eventualno sporazuma o većini u Saboru, preuzele odgovornost za vođenje države, za što će onda opet pred građanima odgovarati.

Predsjednik države upućen je da se bavi više ometanjem, a manje koordiniranjem sustava. On se, recimo, neće uopće uplitati u rizične političke teme (Istanbulska, Agrokor...), nego će pronalaziti paralelne, opće, svevremenske, demagoške pukotine za raspirivanje sukoba.

U Hrvatskoj, hvala Bogu, postoji oporba, kakva-takva, čak su i procesi na opozicijskoj sceni dinamični i nije na predsjedniku države niti da nadomješta ni da podupire, ohrabruje ili raspaljuje oporbu. Predsjednik države nije i ne bi trebao biti zamjena za opoziciju, opću ili unutarstranačku.

No krhkost pozicije šefa države koji mora na direktan reizbor, a realno nema rezultate, jer ih ni ne može imati, tu slabost obilato koriste krugovi koji iz vlastitih razloga nastoje stalno destabilizirati najveće stranke u zemlji, HDZ i SDP.

Tko god obnaša funkciju predsjednika svjestan je te “nesigurnosti rejtinga”: neutralna popularnost šefa države proizlazi prije svega iz duboke svijesti građana da predsjednik zapravo ni o čemu ne odlučuje i da ni za što nema završnu odgovornost. Predsjednik države nalazi se u nekoj vrsti opće poštede, ali do onog trenutka dok ne otkrije izvršne ambicije - predsjednica Grabar- Kitarović, recimo, tu već pleše po rubu.

Pozicija šefa države, a prije svega infrastruktura, omogućuju raznim skupinama da “faktor Pantovčak” koriste kao ultimatum i osigurač u vječitim nadmetanjima za prevlast. To je zaista poražavajuće za svakog nositelja ove časne funkcije: šef države ni u jednom trenutku ne bi trebao biti sredstvo, nego isključivo izvorni autoritet.

Političke okolnosti i slaba pozicija Vlade i premijera na žalost ne idu u prilog tome da će se u dogledno vrijeme otvoriti ozbiljna rasprava o predsjedničkoj funkciji, bez politizacije i kalkuliranja. Ne samo to: zbog tanke većine i unutarstranačkih otpora Plenković se ne upušta ni u veće, prioritetnije reforme. No morat će doći trenutak kad će se mogućnost izbora predsjednika države u parlamentu, a ne više na direktnim izborima, staviti na stol, ne kao stvar za političko potkurivanje i interne prijetnje, nego isključivo kao pitanje unapređenja demokratskog sustava.

U zadnjem, vrlo angažiranom pokušaju da posreduje u višestranačju predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović pažnju na sebe skrenula je novom ekshibicijom: pristajanjem uz Most i pokušajem rehabilitacije političke organizacije koja najviše iritira trenutačno vodstvo stranke iz koje je predsjednica potekla. Našla je i formalni razlog da se uhvati baš Mosta: i oni su, kao i predsjedničini savjetnici, procijenili kako se tema blokiranih dosta izlizala i da valja hitno naći novu grickalicu za javnost. Novoodabrana tema, naravno, visoko je “ziheraška”, o njoj se može neizmjerno dugo govoriti, zasjedati, može se napisati stotine strategija, planova i referata. U zamjenu za staru sintagmu “samo reforme”, koju Most nije uspio provesti u djelo, smišljena je nova - “pokret ostanka”, iako je već toliko građana otišlo da bi bilo puno logičnije, i aktivnije, da su ga nazvali pokretom povratka.

Ali možda je i bolje ovako. “Pokret ostanka” dosta dobro opisuje predsjedničinu motivaciju da rehabilitira populiste, destabilizira vlade i forsira sukobe.

Radi se, doduše, o specifičnoj vrsti “ostanka”. Ostanku na vlasti.

Izdvajamo