SUBOTNJA MATINEJA

Zavičaj je kamion za kojim uskom cestom miliš u svijet i ne možeš ga preteći

www.emirdragulj.com

Emir Dragulj je među najznačajnijim grafičarima koji su pokraj nas stvarali u drugoj polovici 20. stoljeća. Njegov “Kamion” je za ovog pisca među slikama i prizorima koji su ga obilježili

Među svim tim žrtvama, stvarnim i simboličnim, ljudskim i civilizacijskim, rata u Bosni i Hercegovini, ona o kojoj se nikad ne govori, jer nikome više i nije važna, književni je i umjetnički kanon njezine kulture. Jedne je noći 1992. nestalo umjetnika i njihovih djela, kao što bi iz javne garaže pred dolazak visokog gosta nestale olupine automobila, kao da nisu imali ništa zajedničko i nisu potekli iz zajedničkog svijeta. Zvučnija imena, što nužno ne znači i najvažnija i najbolja, u skladu će s etno-religijskim pripadnostima završiti kao reprezenti kultura susjednih naroda, dok će svim drugima ostati njihovi komšiluci i zavičaji, te brz i bezbolan zaborav.

Emir Dragulj ime je iz tog kanona. Rodom od Goražda, sarajevski gimnazijalac, na studije odlazi u Beograd, gdje će završiti Akademiju likovnih umjetnosti na kojoj će, po briselskoj specijalizaciji na L’Ecole Nationale Supérieure des Arts Visuelles, predavati kao redovni profesor na Odsjeku za grafiku. Iako je u Beogradu proveo najveći dio života, u tom je gradu 2002. i umro, navršivši šezdeset i treću, te je sahranjen u Aleji zaslužnih građana na Novome groblju, Dragulj je bio bosanskohercegovački umjetnik. Naravno, time njegovo sudjelovanje u srpskoj kulturi i umjetnosti ne biva drugorazredno - sve što je, kao i Ivo Andrić, on za života stvorio jest i srpsko i beogradsko, ali njegova je životna tema, kao i Andrićeva, bila skoro u cjelini bosanska. I kao što to u sretnoj slučajnosti biva: u predvorju Zadužbine Ive Andrića, u kući koja se nalazi u Ulici Milutina Bojića 4, dvije su grafike, dva portreta velikog pisca, djela Emira Dragulja.

Nije on bio umjetnik folklorne inspiracije, kakvi su većinom oni koje se povezuje s bosanskom temom. Nije slikao džamijske minarete, mezarje i mezarluke, sahatkule i crkvene tornjeve, tu živu i neživu multikulturnu Bosnu, svedenu na ambleme i stereotipne autokolonizacijske predodžbe, koji će na kraju postati i pogodno gorivo trećega (ili prvog), bošnjačkog nacionalizma. Umjesto slatkih mitomanijskih dekoracija koje dobro vise po zidovima i pogodne su za grandiozne izložbe u obnovljenoj Vijećnici, Dragulj je, bez ikakvih konfesionalnih dodataka, minuciozno crtao, urezivao, grebao čovjeka zagledanog u veliku poplavu, pa čovjeka između brda - obojicu je gledao s leđa - donoseći onu jedinstvenu, tamnu i sumračnu sliku Bosne, kakvu je uzalud tražiti među nekim drugim brdima, u drugim zemljama.

Bosna s njegovih grafika gledatelja ščepa za grlo, učini mu da plitko diše, kao da je upravo susreo samoga sebe, samo mlađeg i u onoj tamo zemlji, ali ta je Draguljeva Bosna posve nepodesna za manipulaciju, s njegovih grafika ne vonja zapišani teritorij. A sve je po njezinoj mjeri, po mjeri te sveobuzimajuće tame visokih brda, ničega veličanstvenog i pretjeranog tu nema. Grandiozna je, međutim, glavica kelja, na jednoj velikoj Draguljevoj grafici - formata, čini mi se, ne većeg od 10x15 centimetara - u koju sam zurio, i nisam mogao odstupiti gotovo je nosom dodirujući, u Collegium Artisticumu, prije više od trideset godina. Čudo je u strukturi kelja.

Ali sve ovo je samo uvod za kratki izvještaj o jednoj među desetak meni najvažnijih slika uopće. Slika od kojih sam sačinjen i koje bi, kada bi se gledale zajedno, činile moju autobiografiju. Prvi sam je put gledao kad i tu glavicu kelja, a zatim još nekoliko puta, na više skupnih izložbi na kojima su izlagana i Draguljeva djela, i mislim da sam njezinu faktografiju do u tančine zapamtio. Slika je rađena u tehnici mezzotinte, valjda najdelikatnijoj i najmukotrpnijoj tehnici dubokog tiska, kojom se još malo tko bavi, jer iziskuje dugi rad i izvedbenu virtuoznost, a konačni je rezultat neizvjestan. Mezzotinta je, međutim, nenadomjestiva, budući da se niti na jedan drugi način ne postižu njezini efekti.

Iz mutne bjeline izranja kamion, njegov stražnji portret, sa zadignutom, zarolanom ceradom, ispod koje iz mraka unutrašnjosti izviruju prazne drvene kašete. Zdesna su ih tri-četiri, sve jedna u drugoj. Slijeva dvije. Konstrukcija prikolice je, kao što je to do osamdesetih bilo uobičajeno, također drvena. Raspoznaju se metalne brave kojim se pri utovaru i istovaru ispušta stražnji, daščani okvir. Na njemu je, s lijeve strane, po propisu, znak za ograničenje brzine pri pretjecanju: 70. Konstrukcija podnožja kamiona, s rezervnim kotačem, svjetlima i žmigavcima, metalnom osovinom, blatobranima i dvostrukim gumama na kotačima, izvedena je vjerno, ali bez hiperrealističkih detalja. Zahvaljujući mezzotinti, kamion podsjeća na crno-bijelu fotografiju kamiona, koja iščezava s papira ili se na njemu tek pojavljuje. Kamion je pomalo i sjećanje na kamion.

Kada bismo se vozili putem od Goražda prema Sarajevu, kojim je Emir Dragulj prošao na svom početku, ili onim drugih putem od Olova i Kladnja, ili beskoračnom dolinom Vrbasa, tom najljepšom i najužom cestom u ovoj galaksiji, uvijek bi se ispred nas u neka doba pojavio kamion, koji bi vozio jedva četrdeset na sat. Dahtao je, uzdisao, ispuštao svoje crne naftne dimove, a bilo ga je nemoguće prestići ili zaobići. Prizor njegove kamionske stražnjice, njegov stražnji portret s neuredno zašniranom ili rastvorenom ceradom, najupečatljivija je slika putovanja kroz Bosnu. I jedna od upečatljivijih slika te zemlje i djetinjstva u njoj. Ni minareti, ni crkveni tornjevi, nego kamion što ispred nas sporo mili, kao da je njegovo svo preostalo vrijeme svijeta ili kao da nema namjeru da stigne tamo gdje je pošao.

Na Draguljevom je kamionu još jedan detalj. Registarska tablica na kojoj piše: ED✮2-2 1939. Emir Dragulj rodio se 2. veljače 1939. (2.2.1939.), i ovaj je stari kamion, s nekoliko praznih drvenih kašeta, njegov autoportret. Ili je, tačnije, portret njegova života. Ne znam, niti trenutno postoji način da saznam, kada je ova grafika nastala. Moglo je to biti krajem sedamdesetih ili početkom osamdesetih, u vrijeme kada je bio četrdesetogodišnjak. Dvadesetak godina kasnije, nakon što se istutnje ratovi u bivšoj Jugoslaviji, te nakon što ljude poput Dragulja svedu na njihovu stvarnu ili metaforičnu, ali u oba slučaja apsolutnu samoću, i nakon što na kraju svih krajeva umjetnik umre, taj će kamion u mezzotinti djelovati kao savršen auto-nekrolog.

Dok sam pripremao selidbu sa Sepetarevca, ali i dok sam uz tu selidbu pisao knjigu “Selidba”, te na kraju kada sam naručivao čovjeka koji će me preseliti, pred očima mi se znao naći taj kamion Emira Dragulja. Za njegovom sam reprodukcijom tragao po internetu, naglavce sam izvrnuo Google, ali nisam ga našao. Iako više ne znam zašto mi je trebao, bit će da nekog od bližnjih upitam vidi li na toj slici ono što ja vidim, vidi li mene na njoj. Našoj generaciji u Bosni kamion je među upečatljivijim prizorima i metaforama zavičaja.

Možda i nije dobro racionalizirati vlastiti izbor. I možda ovo i nisu razlozi zbog kojih mi je grafika Kamion Emira Dragulja tako važna. Sigurno nisu. Ali kako je ne mogu gledati na svom bijelom zidu, niti mi je njezina reprodukcija (reprodukcija reporodukcije, reprodukcija multioriginala…) svakodnevno pred očima, da je ne bih počeo zaboravljati, moram je na ovakav način opisati. Kada bih je zaboravio, izgubio bih ono od čega sam načinjen, od čega je načinjena moja imaginacija, a s njom i način na koji promatram svijet oko sebe.

U svakom kamionu nije kamion Emira Dragulja, ali on je, Draguljev kamion, jedna od prve dvije slike koje mi na spomen ovog pojma izađu pred oči. Druga je starija: prastari, odbačeni James, ispred restorana kod tete Olge, godina 1969, 1970, 1971. Pokraj njega smo nekoliko puta godišnje prolazili. Prema njegovom hrđanju protjecalo je vrijeme. Kad ga je nestalo, već sam bio skoro dvostruko stariji nego u vrijeme kad sam ga prvi put vidio.

Eto, pa ako negdje, u nekoj galeriji ili kod nekoga u dnevnom boravku ili u hodniku ugledate “Kamion” Emira Dragulja, da znate što gledate i što sam, evo, upravo pokušao ispričati.

Izdvajamo