Prvo se pojavio nepoznati virus, zatim je uslijedio najjači potres u posljednjih 140 godina, a onda su se pojavile snježne pahulje i bilo je hladno, za razliku od prethodnih dana. Trudnice s bebama stoje na cesti, odlomljen vrh katedrale, obitelji na ulicama u mrzlo jutro. Tako je izgledala apokaliptična slika Zagreba i Hrvatske jučer.
Premda smo nacija koja je preživjela rat, sadašnja situacija nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Ružni događaji se množe iz dana u dan, a slike pustih talijanskih gradova i prenapučenih bolnica više ne izgledaju kao daleka opasnost. Najgore od svega - ne samo da kraj ove more nije blizu, nego se još ne vidi ni početak kraja.
Upravo zato, najvažniji pojam u ovim nesretnim vremenima jest solidarnost. Nažalost, pandemija Covida-19 dovela je u pitanje solidarnost unutar Europske unije. Italija, koja je prva u Europi i najteže pogođena korona-krizom, doživjela je da su Njemačka i Francuska zaustavile izvoz medicinskog materijala, iako stotine Talijana umiru iz dana u dan.
Veliki prijatelji HDZ-ove vrhuške, mađarski premijer Viktor Orbán i njegova vlada, krivce za širenje koronavirusa u Mađarskoj i drugdje pronašli su u migrantima, stranim studentima, domaćoj liberalnoj opoziciji i Georgeu Sorosu. Vlade pojedinih članica EU samoinicijativno su uvele granične kontrole. Neke zemlje, poput Poljske, potpuno su zatvorile svoje granice, dok su druge zabranile putovanja ili ograničile izvoz medicinske opreme. Naravno da su kod takvog trijumfa sebičnosti druge države iskoristile šansu, pa dok su europski susjedi kukavički razmišljali isključivo o sebi, a EU lideri filozofirali, na scenu su stigli Kinezi, koji su avionom, efikasno za publiku, poslali u Italiju liječnike i materijal. Kao i u nama susjednu Srbiju, i tako tamošnju javnost uvjerili da im je u nevolji Peking bliže nego sebični Bruxelles.
Događa se scenarij na koji je prije nekoliko dana upozorio međunarodno poznati izraelski autor Yuval Noah Harari, prema čijim se riječima međunarodna zajednica nalazi pred dva izbora; nacionalistička izolacija ili globalna solidarnost. Za Hararija izlaz je u globalnoj kooperaciji. Što je apsolutno točno.
Hrvatska je u prvom redu europskih zemalja kojima budućnost ovisi o tome koliko će EU biti solidarna. Iako, za sada, a nadamo se i ubuduće, koronavirus ne uzima velike žrtve, pandemija prijeti strašnim posljedicama, ekonomskim i socijalnim. Nismo nikakav izuzetak jer na recesiju se priprema moćno njemačko gospodarstvo i gotovo sve vodeće članice Unije, a to su najvažniji partneri Hrvatske. Ovo je stvarno rat protiv nevidljivog neprijatelja, ali posljedice su već danas itekako predvidljive.
Jako brzo će se vidjeti prava vrijednost Europske unije. Je li to skup država koje povezuju isključivo ekonomski interesi ili se može očekivati solidarnost, čak i u trenucima kada ni najvećima nije lako. Možda je dobar znak najava Europske centralne banke o 750 milijardi eura teškom predstojećem programu hitnih mjera kako bi ublažila ekonomske posljedice korona-krize. Ova 2020. je godina koju su pojeli skakavci, ali puno je važnije ono što dolazi.
Odnosno, hoće li pandemija Covida-19 ojačati sebičnost - pojedinačnu i nacionalnu - ili otvoriti oči onima koji odlučuju kako bi shvatili da se svi nalazimo u istom čamcu. Pobijedi li prva varijanta, to će biti najveći poraz Europe nakon prepuštanja Čehoslovačke Hitleru i nacistima. Zna se što je slijedilo.