LABIRINT POLITIKE

ZBOG NESPOSOBNE DRŽAVE UGASIO SE JEDAN ŽIVOT Bravo, ministre Bošnjakoviću! Po njemu se u zatvorima zatvorenici trebaju brinuti jedni o drugima

CROPIX

Kristian Vukasović (u krugu) i splitski zatvor Bilice

S obzirom na sve što se godinama događa na hrvatskoj političkoj sceni, gotovo je nemoguće naći izjavu nekog iz vlasti ili opozicije koja nas može iznenaditi. Ok, možda otkriće da donedavni ministar drži sliku Ante Pavelića u vili koju iznajmljuje turistima, ali u sveopćoj kakofoniji, u kojoj vladaju laži i poluistine, tko se još čudi izjavama Ivana Pernara, Milana Kujundžića, Steve Culeja ili Kolinde Grabar-Kitarović?

Čak i u ovakvoj konkurenciji, prošlotjedni istup ministra pravosuđa Dražena Bošnjakovića, kad je opravdavao smrt Kristiana Vukasovića, morao je izazvati nevjericu: “Svi u zatvoru su se brinuli i pazili na njega, kako oni koji tu rade, tako i zatvorenici u ćeliji s njim. Zatvorenici koji su bili s njim sami bi tražili da dođe do promjene jer ne bi mogli izdržati da im koncentracija dulje vremena bude na tolikoj razini koliko je potrebna za njegov nadzor”, glasilo je objašnjenje ministra pravosuđa. Ukratko, u zatvorima bi zatvorenici trebali paziti na zatvorenike, posebno one sa psihološkim smetnjama, koje je država smjestila iza rešetaka, umjesto da ih je poslala na liječenje. Bravo, ministre! Može ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković koliko želi braniti svoje podređene, ali zbog nesposobne države ugasio se jedan život, a nije trebao.

Sjetimo se još jednom ove tužne priče. Zatajenje srca i, posljedično, zatajenje mozga, uzrok su smrti 18-godišnjeg Kristiana Vukasovića, mladića s mentalnim i tjelesnim oštećenjima koji je nakon mjeseci provedenih u zatvoru preminuo u KBC-u Split. Vukasović je tek bio navršio 18 godina i iako je riječ bila o osobi s trećim stupnjem invaliditeta, koji se od djetinjstva liječio na psihijatriji, osuđen je za podmetanje požara kao odrasla osoba. Odmah mu je izrečen istražni zatvor pa je smješten na Bilice. Osuđen je za podmetanje požara - poremećaj piromanije utvrđen mu je znatno ranije zbog spaljivanja pet maslina i nešto makije. Sada je mrtav, i to po svemu sudeći jer njegov organizam nije mogao podnijeti višemjesečni život u strahu, u zatvorenom, strogo ograničenom prostoru, u društvu kriminalaca, pa je došlo do potpune iscrpljenosti koja je u konačnici vjerojatno dovela do smrtnog ishoda.

Zatvor je okrutna sredina. Kristiana su ondje drugi zatvorenici, koji su dijelili ćeliju s njim, maltretirali psihički i fizički jer se ponašao kao malo dijete zbog svog poremećaja, ispričao je jedan zatvorenik. Ili kako je objasnila Jasminka Horvatić, stručnjakinja za psihologiju razvojnih teškoća i invaliditeta, “kada se osobe poput Kristiana smjesti u ograničeni prostor, a njima je kretanje prijeko potrebno, nakon jako malo vremena dolazi do visoke uznemirenosti koju laički možemo opisati kao ‘tijesna koža’. Doslovno se izbezume i ne mogu se smiriti”.

“Tijesna koža” je u stvari ova Hrvatska. Država u kojoj sudovi u zatvore trpaju bolesne, a puštaju na slobodu osvjedočene dilere zato što su generalski sinovi. U kojoj Kutle, Mamići i Glavaši suočeni s optužnicama uspijevaju pobjeći preko granice, a ministrice godinama voze bez vozačke dozvole, i ne odgovaraju, ni kazneno ni politički. U takvoj zemlji, naravno da ništa ne znači život jednog bolesnog momka, koji je - uz sve incidente koje je izazivao pod utjecajem bolesti - imao dušu, i sam se prijavio policiji. Da je bio prebjegli domoljub krvavih ruku, tajkun ili primitivni vlasnik nogometnog kluba, danas bi sjedio uz bazen svoje hercegovačke vile i najavljivao slavodobitni povratak u Hrvatsku.

Ali, bio je bolestan i nezaštićen, i država ga je zgnječila. Nipošto slučajno.

Izdvajamo