Zamislite jednu malu državu. Ima oko 5 milijuna stanovnika i nominalno demokratski ustroj, iako tijekom već gotovo 60 godina neovisnosti vlast u njoj drži stalno ista stranka. Osnovna prava njezinih stanovnika su garantirana i čuvana, osim ako niste oporbeni parlamentarni zastupnik koji je bez suđenja, pa i optužnice, u pritvoru proveo pune 32 godine života.
Mediji su pluralni i otvoreni, premda vlada sustavno provodi praksu cenzure sadržaja za koji ocijeni da je "politički, vjerski i rasno osjetljiv". Javni društveni aktivizam je dopušten, uz čestu praksu države da tuži aktiviste i prosvjednike.
Jednakopravnost pred zakonom ustavna je vrijednost, no ne primjenjuje se na strane radnike - četvrtinu ukupnog fonda radne snage - koji su, za razliku od domaćih, desetljećima bili potpuno izuzeti od primjene osnovnih radnih prava, poput maksimalnog broja radnih sati, garantiranog odmora ili bilo koje druge beneficije. Sloboda seksualnog opredjeljenja je garantirana, ali je na snazi i dalje zakon iz 1938. godine koji zabranjuje seksualne odnose između muškaraca.
Radi se o državi posvećenoj tehnološkom napretku i razvoju IT tehnologija, no njezini zakoni ne poznaju pravo na privatnost, te državnim tijelima omogućavaju da vrše komunikacijski nadzor stanovnika proizvoljno, bez ikakve dozvole neutralnog tijela kao što je sud. Ljudski život visoko se vrednuje, osim u slučajevima provedbe smrtne kazne, po čemu je ova država među svjetskim liderima.
Građani su zaštićeni i od okrutnosti, pod uvjetom da nisu osuđeni za jedno od djela koja se kažnjavaju bičevanjem - još uvijek uobičajene kaznene sankcije. Ime ove male države je Singapur, a ovih dana u fokusu svjetske javnosti našla se zbog svog - već tradicionalnog - plasmana pri vrhu ljestvice Ekonomskih sloboda, koju objavljuje kanadski "think tank" Fraser institute.
Takva i slične ljestvice "ekonomskih sloboda" već godinama su iznimno popularne među hrvatskim konzervativcima i gospodarskim libertarijancima koji konstantno loš plasman Hrvatske na njima vide kao dokaz svojih teza o nužnosti smanjenja utjecaja države u ovdašnjem društvu.
U tom kontekstu - uz sve metodološke nedostatke od kojih takvi kompozitni indeksi pate - i ova se lista može smatrati korisnim doprinosom raspravi o prihvatljivoj razini državnog angažmana u ekonomskom životu hrvatskih građana. Ipak, znači li to da bi Hrvatska trebala težiti da što više bude kao Singapur? Nema nikakve sumnje kako priča o Singapuru ima cijeli niz poučnih momenata za Hrvatsku. Prvenstveno, funkcionalni model meritokracije koji je u Singapuru ustrojen, koji rezultira vrlo efikasnom javnom upravom, a koja - konzekventno - vodi prema znatnom reduciranju utjecaja javne birokracije na živote građana, odnosno kvalitetom servisa koji kolektivni društveni servisi pružaju pojedincu.
Ipak, koja je geneza i cijena te efikasnosti? Je li to suspenzija osnovnih demokratskih vrijednosti, kao što je pravo na političku kritiku? Je li to ukidanje sustava demokratske kontrole nad djelovanjem represivnog aparata? Koliko se singapursko gospodarsko čudo temelji na visokom stupnju ekonomskih sloboda, a koliko na činjenici da te slobode u znatnom svom volumenu podrazumijevaju to da država funkcionira kao globalna porezna oaza i meka za golemu evaziju plaćanja troška javnih servisa u "neslobodnijim" državama svijeta?
Je li temelj uspjeha Singapura u kadrovima stvorenima u njegovu kvalitetnom obrazovnom sustavu ili u milijunima siromašnih radnika koji se iz susjednih država uvoze za potrebe lokalne ekonomije, ali bez primjene čak i najosnovnijih radnih prava? Je li poruka singapurskog uspjeha u tome da je preduvjet uspostave ekonomskih sloboda derogacija niza drugih - građanskih sloboda i vrijednosti?
Kako je posve očito da kvaliteta života u nekoj posve obrnutoj državi od Singapura - humanijoj, egalitarnijoj i demokratičnijoj zemlji upropaštene ekonomije i bujajuće državne administracije - vjerojatno u prosjeku nije viša nego tamo, posve je jasno da legitimni odgovor na ovo pitanje može biti i potvrdan.
Uostalom, neku formu takvog "društvenog ugovora" barem prešutno su sklopili i građani Singapura. No, ta pogodba - figurativno formulirana kao slogan "manje demokracije za manje poreze" - građanima ove zemlje morala bi biti prezentirana u svojoj cjelovitosti.
Bilo kakvo veličanje Singapura i sličnih država jakih ekonomskih sloboda i demokratskih deficita kao razvojnog modela za Hrvatsku znači promoviranje redukcije sadašnje razine znatnog dijela prava hrvatskih građana. Zagovara li to netko? Cilj liberalne politike ipak ne bi trebala biti uspostava prosvijećenog apsolutizma...