Ne možeš tako govoriti, pa žene su manje ambiciozne. Mnoge i ne žele uspjeti, strpljivo mi tumači frendica. Visokoobrazovana, s prilično staža, jedna od onih koje i dalje vjeruju da je to što nisu zadovoljne svojom plaćom puki slučaj, ali uz još truda i nešto sreće... Da, da, sve te žene završavaju fakultete samo da bi se dobro udale, a vrhunska sreća nije u dobrom poslu i plaći, nego kad doma brišeš prašinu i pereš prozore, pa jednom rukom mijenjaš pelene, a drugom motaš sarme. A na posao onda valjda ideš da ti ne bude dosadno, a ne zato što želiš dobru plaću i karijeru. Jer nije ženstveno to željeti.
I ako te i stave na mjesto šefa, dat će ti manju plaću jer, eto, nisi ambiciozna poput njega. Jer imaš druge prioritete. Kakve prioritete, halo!?
Takvi razgovori nemogući su barem na jednome mjestu na kugli zemaljskoj, na Islandu. Jesu li žene lijene, emotivno nestabilne, stalno po bolovanjima i porodiljnima? Baš nas briga što vi mislite o estrogenu i testosteronu, poručili su Islanđani i donijeli zakon da poslodavci moraju dokazati da je razlika u plaćama između muškaraca i žena, ako uopće postoji, opravdana profesionalnim razlozima.
Inače će plaćati kazne, svaki dan po 2800 kuna, sve dok to ne riješe. Odlučili su se na to kad su shvatili Island još od 1961. zakonski zabranjuje diskriminaciju u plaćama, ali usprkos tome ženske plaće su od 14 do 20 posto manje. U Hrvatskoj je ta razlika 12 posto, a prosjek EU 16 posto.
Niz je razloga zašto su žene manje plaćene i zašto teže napreduju. Island sad traži od poslodavaca da za svako radno mjesto navedu što točno traže, kakvo iskustvo i kvalifikacije, kako bi i učinak bio mjerljiv. “Jaz u plaćama krije se iza nedostatne transparentnosti”, kaže Magnea Marinosdottir iz islandskog vladina ureda za ravnopravnost spolova.
Dok ih ne opališ po džepu, ništa. Nejednakost u plaćama neće nestati sama od sebe, ništa se neće promijeniti samo tako, kaže Rosa Gudrun Erlingsdottir, šefica odjela za jednakost u islandskom ministarstvu socijalne skrbi u razgovoru za britanski Guardian. Više od desetljeća, Island se vodi kao najbolja zemlja na svijetu glede položaja žena. Uveli su kvote u biznis, tako da sad žene drže 44 posto udjela u upravama tvrtki. U parlamentu sa 62 mjesta 30 je zastupnica, čak 80 posto žena radi.
U iduće četiri godine nove mjere moraju usvojiti sve tvrtke i organizacije s više od 25 zaposlenih, a one s više od 250 do kraja 2018. Ako već nisu plaćene za svoj dragocjen društveni doprinos, za rađanje djece i brigu o njima, ako nisu plaćene za to što obavljaju većinu kućanskih poslova, zašto moraju trpjeti da su i na poslu manje cijenjene od svojih muških kolega? Da, zašto?
Zašto muškarci tlače žene, zašto ih tuku, omalovažavaju, slabije plaćaju? Zato što su okrutni i zli?
Ne. Nego zato što to mogu.
Na Islandu žene shvaćaju ozbiljnije. Jer su se izborile za to. Još 1975. organizirale su opći štrajk: 24. listopada 1975. uzele su “slobodan dan”, bez obzira jesu li radile u tvornici ili bile domaćice. Tog jutra 90 posto žena izašlo je iz poduzeća i svojih kuća, na ulicama Rejkjavika bilo ih je više od 25.000. Telefoni su utihnuli jer su na centralama radile žene, nisu izašle novine jer su sve daktilografkinje i slovoslagarke bile žene. Škole, kazališta i banke, sve je taj dan ostalo zatvoreno jer žene nisu radile, avioni nisu mogli poletjeti bez stjuardesa. Muževi su ostali bez ručka, morali su sami voziti djecu u školu.
No put do stvarne ravnopravnosti je dug. “Naše je iskustvo da trebamo zakonske mjere da bismo stvari mijenjali. Ako političari žele čekati dotle dok nitko više ne bude protiv, ništa se neće dogoditi”, tumači Erlingsdottir. Više pravde trebalo bi biti u interesu svih pa se islandski primjer razmatra kao mogući uzor za čitavu EU. I poslodavci to pozdravljaju jer očekuju da će time popraviti imidž tvrtki i povećati zadovoljstvo zaposlenih, kako kaže Hannes Sigurdsson iz Islandske poslovne konfederacije. Jednostavno: ako je ženama bolje, svima nam je bolje.