LABIRINT POLITKE

Žive li predsjednica države i predsjednik Vlade u istoj državi?

Zagreb, 250618.
Pantovcak 241.
Prijam Predsjednice Republike u prigodi Dana državnosti Republike Hrvatske.
Na fotografiji: Andrej Plenkovic, Gordan Jandrokovic i Kolinda Grabar Kitarovic.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomaš / HANZA MEDIA

Ništa bolje ne opisuje tezu prema kojoj u politici nema prijateljstva, nego su savezništva samo i isključivo rezultat interesa, poput recentnih intervjua koje su protekli vikend dali predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i premijer Andrej Plenković. Dva stupa ove države, dvoje pripadnika iste stranke i identične političke agende, par zakletih europejaca i euroatlantista, koji žive od istog biračkog tijela, a u stvarnosti dvoje političara koji nikada nisu bili međusobno udaljeniji, koliko god javno tvrde da su istomišljenici.

Zapravo su Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović najveći suparnici na ovdašnjoj političkoj sceni, a njihove razlike nisu ništa manje nego što su u prošlosti bile između Kolinde i Zorana Milanovića ili još ranije, Stipe Mesića i Ive Sanadera.

Sve u skladu s izrekom da u politici postoje tri razine prijateljstava: prijatelj, neprijatelj i stranački prijatelj, a ovaj posljednji je prvi koji figurativno zabija nož u leđa. Od neprijatelja znaš što očekivati, ali pravi udarac zadat će stranački prijatelj/ica. Tako nekako morali su se osjećati premijer i predsjednica čitajući kako je onaj drugi opisao situaciju u državi. Tamo gdje ne postoji ozbiljna opozicija (a današnji SDP je lešina, a ne stranka), pravi rat vodi se između donedavnih stranačkih drugova, a ne na relaciji vlast - oporba.

Tako je u opisu Andreja Plenkovića Hrvatska zemlja meda i mlijeka. Privreda raste, socijalne razlike sve su manje, demografski problemi uskoro će postati prošlost, a za godinu-dvije ovdje će stizati vreće novca iz europskih fondova.

“Lani smo imali treću najveću stopu rasta zaposlenosti u EU od 3,8%, a u prvom kvartalu 2018. imamo 71 tisuću više zaposlenih nego godinu dana prije”, predstavit će predsjednik Vlade i dodati da hrvatska vlast sukreira europske politike “koje imaju izravan učinak na naše radnike, poduzetnike, izvoznike, studente i druge”. Vlada ima tri temeljna cilja - racionalno vođenje javnih financija, pokretanje snažnijeg investicijskog ciklusa i nastavak provedbe strukturnih reformi. Pa nabraja sve same upjehe: “Prvi put nakon 2002. upravo smo mi otvorili javnu raspravu o mirovinskoj reformi kojom danas želimo osigurati održiv mirovinski sustav i pristojne mirovine budućim generacijama. Već smo usvojili niz demografskih i pronatalitetnih mjera”.

“U samo godinu i pol taj postotak povlačenja novca iz EU povećan je na 43%, a do kraja godine ide se prema 60%. Sve je u našim rukama i uvjeren sam da ćemo do 2020. ugovoriti veliku većinu od 10,7 milijardi eura koji su nam na raspolaganju te da ćemo većinu tih sredstava povući do 2023.”, pobjedonosno je najavio šef Banskih dvora.

I onda slijedi kulminacija za kraj. Kao da je nesvjestan realnosti, Plenković će zaključiti da je cilj Vlade “da približimo životni standard hrvatskih građana onome starijih država članica”. U prijevodu, Hrvati će živjeti poput Francuza, Austrijanaca ili Danaca. Nakon ovoga još je mogao obećati da će za pet godina tisuće Nijemaca i Iraca zbog posla nagrnuti u Hrvatsku, dok će tamošnji političari i biskupi zabrinuto komentirati kako puni autobusi mladih svakodnevno putuju prema jugoistoku Europe, u potrazi za boljom budućnosti.

Ali s Pantovčaka nebo nad Hrvatskom izgleda kudikamo mračnije.

“Od početka mandata upozoravam na trendove u državi i društvu, i na velike probleme s kojima smo suočeni, poput pravog egzodusa hrvatskih državljana iz Hrvatske, i na gospodarsko zaostajanje Hrvatske u odnosu na države koje su nekoć za nama zaostajale. Hrvatska umjesto da napreduje pada na začelje EU”, glasi dijagnoza stanja nacije iz usta hrvatske predsjednice.

Rijetko je koja država još iza nas, drži KGK, uz objašnjenje da kada se iz zemlje isele deseci tisuća ljudi ne možemo govoriti da nam je dobro jer to naprosto nije istina i moramo pogledati istini u oči. Vlada ne provodi reforme, zbog čega bi Hrvatska mogla ući u novi nepovoljniji ciklus koji će Europu svakako zahvatiti prije ili poslije.

“Prevelika tromost i birokratiziranost društva, nedovoljno vrednovanje znanja i sposobnosti, široko razvijena kultura tzv. uhljebništva i nepotizma, nedovoljna učinkovitost pravosuđa i opći otpor prema privatnoj inicijativi, poduzetništvu i investicijama. To nas doslovno uništava”, apokaliptična je slika današnje Hrvatske prema Kolindi Grabar-Kitarović.

Slične su razlike i u pogledima na referendumsku inicijativu Narod odlučuje, koji je za Plenkovića “neodgovorni populizam” jer je “jasno koje marginalne i isključive političke opcije stoje iza referenduma”, dok Kolinda i ovdje udara kontru pa će reći kako “hrvatski Ustav kaže da u Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu, kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana. Polazim od te postavke i kad je riječ o referendumu”.

Za njega su to marginalci koji ruše Ustav, a za nju slobodni državljani koji štite temelje hrvatskog ustava.

Plenković u klin, Kolinda u ploču. Svako od njih s ponudom svoje vizije današnjice u Hrvatskoj, jednom koja je mahnito-optimistična, a druga anksiozno-depresivna. Ne želimo docirati, svatko neka izabere koja mu više odgovara, ali zabavno je gledati dok glume da su na istom putu.

Izdvajamo