Ne daj se, Vukovare! Ne daj se, Škabrnjo! Rekli su svi koji su ovih dana u tišini i molitvi 27. put odavali pijetet žrtvama grada heroja i malog mjesta u zadarskom zaleđu ma koliko se neki trudili dokazati da “kolone sjećanja više ne bi trebalo biti jer je političari koriste za samopromociju”. Zapravo je problem što je, čini se, neke ozbiljno počelo iritirati bilo kakvo podsjećanje na činjenicu da je u Hrvatskoj bjesnio krvavi neželjeni rat s tisućama žrtava i nastoje da sve prekriju “snjegovi i šaš”, odnosno globalni zaborav.
Činjenice koje govore suprotno na njihovu su nesreću teško oborive. Naime, oni koji su 1991. branili grad na kraju Hrvatske nisu to činili zbog promocije politike, već zbog nastojanja da obrane vlastiti dom i zemlju od onih koji su je nastojali uništiti “ognjem i mačem”. Dali su sve što su imali za slobodu onih koji su ostali, mnogi mučeni i bez groba na kojem bi njihovi najmiliji mogli isplakati tugu i na tu činjenicu valja podsjećati uvijek i ponovno da se žrtva ne zaboravi. A kako generacijama koje dolaze ne dozvoliti zaborav svega što se i zašto se događalo u Vukovaru?
Jednostavno, Kolonom sjećanja u kojoj će jednog dana, silom prirode, Vukovarom i Škabrnjom koračati “neki novi klinci” jer svjedoka vremena više neće biti. Istina, došli su u nedjelju u Vukovar i Škabrnju i političari, ali oni su u ovoj priči zapravo nevažni, baš kao i iskrenost odnosno neiskrenost njihova izričaja. Dođu i prođu. Teško da se itko sjeća onog što su govorili lani, a kamoli prije desetak godina. No, 65.000 “običnih” hrvatskih građana koji su koračali prema vukovarskom groblju i 15.000 u Škabrnji nisu bili tamo zbog samopromocije, nisu “prisilno” dovedeni iz tvornica, škola, vrtića. Nitko im nije dao pripremljene zastavice niti ih je uputio u “proceduru” ponašanja kao što su u nedavnoj prošlosti ove zemlje nastajali “spontani” skupovi podrške bilo čemu i bilo kome.
U Vukovaru i Škabrnji u nedjelju su bili građani koji iskreno misle da su ih žrtve zadužile i da im mogu zahvaliti jedino tako što će doći na grobove onima koji ih imaju i pomoliti se za one koji ih nemaju. Biti srcem sa svima njima. Namjere nekih koji iz ovih ili onih, uglavnom politikantskih, razloga žele oduzeti građanima Kolonu sjećanja “pokrivaju” se plaštom navodnog “zamora materijala”. Ima čak i prijedloga da se “prorijedi” to događanje, no valja vjerovati da građani koji su ove godine pohodili Vukovar i Škabrnju to neće dopustiti.
Obveza je živih da žive sjećanja i ne dopuste zaborav, odnosno ponovnu smrt žrtava čiji su životi temelj hrvatske neovisnosti. Njihov je doprinos nemjerljiv i ne mogu biti krivi za propuste struktura raznih politika i političara, a poglavito ne za njihovo politikantstvo u svakodnevnom životu, pa i u posebnim prilikama kojem nerijetko svjedočimo.
Zaista je nevažno što političari tako uzvišen trenutak kao što je Kolona sjećanja koriste “u političke svrhe” jer to ide njima na dušu. Čine to i u drugim državama njihovi političari, ali to nije razlog da se važni događaji u životu nekog naroda ne obilježavaju dostojanstvenim okupljanjem. Pad Bastille dogodio se prije više od 200 godina. Od tada su Francuskom prodefilirale razne politike i političari. Nije da nisu politizirali i 14. srpnja, ali nikome nije palo na um da zbog toga ukine ili prorijedi svakogodišnje događanje na Champs Élyséesu od kojeg se Francuzi ni poslije dva stoljeća nisu umorili. U Hrvatskoj nas, nažalost, neki uvjeravaju u suprotno kad je riječ o Koloni sjećanja, ali valja se nadati da u tome neće uspjeti jer to živi zbog mrtvih ne smiju dopustiti.