Riješena je dilema, koja zapravo i nije postojala - Zoran Milanović bit će predsjednički kandidat SDP-a. To se znalo dulje od godinu dana, ali čekao se tajming, i nekadašnji će premijer ovih dana objaviti da kreće na Pantovčak kao uzdanica lijevog centra.
Lijevog centra?
Teško, odnosno isključivo formalno ako se pod time podrazumijeva ozbiljan protukandidat Kolindi Grabar-Kitarović i HDZ-u, a da ne stiže iz okrilja raznih Bujaneca, Zekanovića, Tomašićki i Košića. Ali, kada se analiziraju Milanovićevi javni istupi od gubitničke parlamentarne izborne utrke 2016. do danas, on je prošao dramatičnu metamorfozu i danas su njegovi ideološki saveznici suverenisti iz Mađarske i Poljske, a ne njemački i skandinavski socijaldemokrati.
Posljednje dvije godine očita je Milanovićeva taktika kako put na Pantovčak vodi uz pomoć glasova tradicionalne, desnocentrističke Hrvatske pa je tome prilagodio javne istupe. Izjavljivao je da je to kako će Poljska urediti svoje pravosuđe njihova stvar, kritizirao “mudrijaše iz Europske komisije” koji su “politički marginalni u zemljama iz kojih dolaze” pa na ovome, po njegovu mišljenju, pokušavaju vratiti relevantnost, bila mu je “muka kada bi čuo da neki misle kako treba slijediti Bruxelles”, a niti ga je bila briga za arbitražnu odluku iz Haaga o sporu sa Slovenijom. Ništa čudno - na izborima 2016. prvo je jadno i nisko denuncirao mamu Andreja Plenkovića kao “vojnu lekarku”, da bi ubrzo izgubio granice u ulizivanju desnom spektru: “Moj djed bio je ustaša, a to mom ocu iz partizanske obitelji nije smetalo”, otkrio je obiteljsku povijest koju je do tada skrivao kao zmija noge. Da se razumijemo, Milanovićevi istupi su pragmatični jer je birački korpus u Hrvatskoj pretežno desno-tradicionalan, što su potvrdili i nedavni izbori za Europski parlament na kojima je desnica osvojila 44,68 posto glasova, a ljevica 30,5 posto. Desnica je, od Plenkovićeva HDZ-a nadalje, dobila 480.207 glasova, a SDP i ostatak lijevo-liberalne scene tek 322.884. Dakle, mogući zaključak glasi da treba “pecati” i desne birače.
Samo - to je potpuno pogrešno. Radi se o dva sukobljena svjetonazora; liberalnom i dogmatski-nacionalističkom i tu nema mogućnosti kompromisa. To je “ili jedno ili drugo”, i Milanović je unaprijed izgubio bude li spajao nespojivo. Izgubit će dio potencijalnih lijevo-liberalnih birača, uostalom Dalija Orešković u subotu je eksplicitno izjavila: “Neću podržati Zorana Milanovića. Sporna mi je činjenica da je njegov predsjednik ureda bio taj koji je bio jezičac na vagi da se održi Vlada Andreja Plenkovića, miriši mi to na koaliciju SDP-a i HDZ-a koja je ispod površine, ali buja prema gore”. Na drugoj strani, nikada neće imati dovoljno glasova desnice jer za njih je potomak “crvene buržoazije”. Ruža Tomašić već poručuje da će “ako u drugom krugu budu aktualna predsjednica i Milanović, dati podršku Kolindi Grabar-Kitarović”, dok recentna istraživanja pokazuju da 80 posto birača HDZ-a, a u drugom krugu i ostalih desnih partija, namjerava glasati za KGK. U sadašnjoj fazi desnica tipuje na Miroslava Škoru, ali ako on otpadne iz utrke, sljedbenici konzervativne revolucije, koja ovdje traje od 2011., sasvim sigurno neće glasati za SDP-ova kandidata. Predsjednički ured nema ovlasti u gospodarskoj politici ili socijali, što znači da će se predstojeća kampanja svoditi na ideološke teme. Zoran Milanović će morati strahovito balansirati jer postoji opasnost da izgubi izbore, ali i preostali ugled.