Bilo bi jednostavno premijeru Plenkoviću kad bi njegov opstanak na čelu Vlade prije svega ovisio o raspoloženju i volji realno slabašnih koalicijskih partnera kojima, kako se sad masovno recitira, ni-ka-ko- ne-od-go-va-ra-ju-izbo-ri.
Bilo bi mu lako i kad bi se njegova bliža politička budućnost, to jest sigurnost, mogla čitati iz Pupovčeve odbijenice Bernardiću (“znamo da ne možete voditi Vladu”).
Ili kad bi mu se o sudbini odlučivalo sagledavanjem najšire moguće slike: stavljanjem cijele operacije “Agrokor” u pošten odnos prema učinjenim propustima i pogreškama.
No stvari više nisu tako romantične za premijera i njegov odabrani tim koji je, treba napomenuti, otpočetka napadno odudarao od onoga što bi uvjerljivo oslikavalo stvarne odnose u HDZ-u.
Plenkovićev entitet u HDZ-u proživljava najteže dane, a ovo što se dogodilo prvo Ramljaku, onda Martini Dalić i sad prijeti samome premijeru logična je i predvidiva posljedica dugog i tvrdoglavog zanemarivanja očitog rascjepa, nesklada i nepomirljivosti između novog vodstva i stare stranke.
Plenković, objektivno, nije ulagao ništa u zatrpavanje te nesagledive rupe nego je, baš suprotno, oko sebe dodatno gradio bedeme, pogrešno procjenjujući kako on nije tu da promijeni nego da pobijedi HDZ.
Utoliko, da i nije bilo mejlova, neka bi slična neprilika prije ili kasnije, a vjerojatno prije, iskočila pred predsjednika Vlade i HDZ-a: stranka koja je toliko premrežena interesima jednostavno grize čim osjeti prvu nesigurnost.
Plenković je žrtva vlastitoga naopakog razmišljanja kako pred sobom ima sve vrijeme i svaku moguću zaštitu. No baš suprotno tom svom uvjerenju, Plenković spada u onu kategorija političara koji ni u jednom trenutku vladavine nisu uspjeli uvjeriti ni vlastitu stranku niti javnost. Nema, naime, momenta u dosadašnjem mandatu u kojem je Plenković imao podršku pretežnog dijela javnosti, ili iskrenu podršku većeg dijela HDZ-a, ili stvarni autoritet u koaliciji. HDZ-ov trenutačni predsjednik hodajući je, zapravo teturajući primjer koliko te u politici može prevariti osjećaj da kontroliraš situaciju.
Po svim njegovim reakcijama vidi se da on ovo što mu se sad događa uopće nije očekivao ni predvidio. Kako je to uopće moguće, otkud mu toliko samopouzdanje, kad je cijela Hrvatska mogla uživo pratiti koliki se sve interesi, iz privrede, politike i polusvijeta, angažiraju na tome da ga destabiliziraju i da sruše njegovu Vladu?
Zato je preostalo Plenkovićevo vrijeme na čelu Vlade i HDZ-a ispravno mjeriti najviše u odnosu na interese i procjene i dalje vodeće stranke u zemlji, a sve ostalo je drugorazredno (i tijek dokazivanja propusta ili nezakonitosti oko Agrokora kao i idealne želje manjih koalicijskih partnera).
HDZ ne može predugo podnositi energiju luzerstva, a to je ono što je uime stranke i njene Vlade Plenković u neočekivano velikim količinama emitirao s čudnovate konferencije za novinare u Sofiji, ali i u mnogim drugim prilikama u posljednje vrijeme. HDZ puno lakše i brže odbacuje gubitnike nego prijestupnike, činjenica je da mnogi koji su uhvaćeni u ozbiljnim prekršajima i dalje uživaju zaštitu i crpe moć iz HDZ-a.
Tragično lošom komunikacijom, koja proizlazi dijelom iz Plenkovićeva karaktera, a onda je još dodatno kvare užasni savjeti sa strane, premijer se doveo u situaciju da se ljulja, ne čak na tome je li nešto dramatično pogrešno napravio, nego na tome je li nešto obično prešutio.
Plenković i njegovi i dalje lojalni suradnici nastoje ovih dana raširiti sliku u korist premijera, pokušavajući vratiti u javnu sferu diskusiju o stvarnim dimenzijama problema s Agrokorom i potencijalnom slomu hrvatskoga gospodarstva. Malo je kasno za takvo što. Premijer k tome nastoji naglasiti svoju dosad čistu, neaferašku političku prošlost. Sve je to lijepo, ali stvari su se u međuvremenu odvaljale puno dalje. Mjerenje Plenkovićeve vjerodostojnosti (inače glavnog obilježja njegova političkog programa) u međuvremenu se na žalost svelo samo na jednu stvar: je li znao ili nije znao za frendovske dogovore “grupe Borg”.
Već malo tko sluša argumente onih koji žele, u korist Plenkovića, objasniti kako čak nije toliko sporno sve što je eventualno znao nego da je važno isključivo da on nije odgovoran za naknadni izbor podizvođača, to jest konzultanata u Agrokoru. Gotovo nitko više ne želi ići u tolike detalje, a kamoli u razmatranje premijerove uloge u eventualnoj pomoći posrnulom gospodarstvu. Traži se, zapravo forsira se, samo jedan odgovor: je li znao, to jest je li prešutio da je znao. Čak je sve manje bitno što je to što je znao ili nije znao, eto toliko se suzio prostor Plenkoviću. Svaka čast takvom upravljanju i takvoj komunikaciji.
Teško je izmaštati predmet, proces ili događaj koji bi lavinu koja upravo zatrpava Plenkovićeve izglede mogao čudotvorno zaustaviti i osigurati da se nanovo stabilizira premijerova pozicija. Nije uopće zamisliva toliko velika novost koja bi nadglasala žamor oko Agrokora, nema novog Pelješkog mosta niti bi prekonoćni ulazak u Schengen ili euro mogao poslužiti kao dovoljan materijal za popravljanje imidža Plenkovićeve Vlade. Baš suprotno, problemi bi se mogli samo gomilati.
Ovo što se posljednjih tjedana događalo pokrenulo je političku paranoju i ona će se kod Plenkovića samo pojačavati: tko mi kopa, tko mi smješta, na koga mogu računati, tko mi je prijatelj, tko je 100 posto iza mene, a tko je već pao na 50 posto. Natjecat će se, još neko vrijeme, prvi premijerovi suradnici tko će ga među njima najuvjerljivije promovirati kao neupitnog i nezamjenjivog. Dobro će se promatrati i analizirati tko šuti, tko izbjegava istupe, vagat će se svaka riječ (posebno Jandrokovićeva).
Pomno će se pratiti što govori predsjednica, ne toliko zbog važnosti njenih zapažanja, niti zbog dosega njezinih ovlaštenja, više zato da se vidi što preko nje poručuju oni za koje se vjeruju da drže ključeve predsjedničina rejtinga i obilato koriste poligon predsjedničke funkcije. Međusobno će se nazivati i njuškati svi mogući stupovi interesa i ambicija u stranci; tražit će se, to jest već se traže, mogući nasljednici i zamjene, “zlu ne trebalo”.
Izlazit će možda novi mejlovi, SMS-ovi, zapisnici, javljat će se svjedoci...
Pred nama je tjedan s najmanje tri velike provjere kako se i kojom brzinom odvijaju novi procesi u i oko HDZ-a i tko njima rukovodi. Na početku tjedna je sjednica Predsjedništva HDZ-a i već je tamo realno očekivati određena pitanja i oponiranja premijeru, posebno bude li u međuvremenu novih objava i saznanja koja ga dovode u nepriliku. Zatim je na redu već najavljeni sastanak s predsjednicom, a na kraju tjedna veliki događaj: izvještajni Sabor stranke na kojemu bi razdragano rukovodstvo i članstvo moralo klicati Plenkoviću, mahati zastavicama i bacati se na pod od sreće.
Hoće li biti prave snage za to?
Bez obzira na razvoj događaja i na dinamiku, treba očekivati kako HDZ sebi neće nasilu organizirati još jedne prijevremene izbore: zatreba li, oni će se brzo, brutalno i temeljito, metodom implozije, obračunati s Plenkovićem i njegovim uskim krugom. Sva rivalstva i neprijateljstva privremeno će se zatomiti, kao uostalom i prilikom Plenkovićeva protuprirodnog ustoličenja.
Plenković u međuvremenu nije izgradio utvrdu niti skupio snagu da odgovori na takav eventualni udar iznutra. On u ovom trenutku nije u prilici postaviti HDZ-u ultimatum: ili ja ili novi izbori, on se tu čini prilično nemoćnim.
Nije dakle ovo pitanje - jesu li na pomolu novi izbori i ima li dovoljno ruku u Saboru. Ne radi se o većini, radi se o osobi.