Anouk Markovits američka je autorica francuskog podrijetla čiji je drugi roman “Zabranjena sam” objavljen i u hrvatskom prijevodu. Prema vlastitu priznanju, nikad nije namjeravala pisati o hasidima, ultrarestriktivnoj židovskoj sekti u čijem je okruženju odrasla i kojoj je, poput jedne od dviju glavnih junakinja svoje knjige, u dobi od 19 godina okrenula leđa, da se nije dogodio 11. rujna 2001. i njime podgrijana promišljanja fundamentalizma bilo koje vrste.
Roman “Zabranjena sam” znalački je ispripovijedana pripovijest koja se, jer fabula joj se proteže kroz četiri generacije, može čitati kao osebujna obiteljska saga ili pak povijest toga mnogima neshvatljivo konzervativnog rukavca židovstva.
Dvije junakinje
Priča je to o sudbinama njezinih izdanaka - od predvečerja Drugoga svjetskog rata u danas rumunjskom Satu Mareu, odakle sekta potječe, preko Pariza 50-ih, posebice revolucionarnih 60-ih, sve do današnjice u bruklinškoj enklavi Williamsburg, najsnažnijem uporištu satmarske hasidske zajednice.“Zabranjena sam” prati isprepletanje priča dviju junakinja, Mile i Atare, koje, stasale u domu ortodoksnog rabina Zalmana Sterna, nastoje pronaći vlastito mjesto u svijetu rastrganom između neumoljiva slova tradicije i zakona s jedne te sumnjom natopljenih izazova sekularne suvremenosti s druge strane. A sumnje su stare, obiteljske i osobne, i sežu duboko u riznice “subverzivnih” znanja i saznanja, zabranjenih, kao što ista tradicija, u nastojanju da jedan svijet, koji zapravo nikad nije postojao, zadrži intaktnim, velom zabrane, nedostupnosti i nedostojnosti grubo etiketira i same ljude.
Nemogućnost svjetla
Saznanja su to, primjerice, o prošlosti, reflektiranoj veoma dojmljivo u mozaičnoj priči o moralno dvojbenom sudjelovanju “nepogrešivog” satmarskog rabina Joela Teitelbauma, čiji nauk odbacuje svaku sekularnost, pa tako sotonizira i cionizam, nalažući Židovima da ne napuštaju svoje domove, u mutnim dilovima mađarskog cionista Rudolfa Kasztnera i nacističkog zločinca Adolfa Eichmanna o otkupljenju 1700 “prominentnih” mađarskih Židova 1944., a sve na račun neusporedivo većeg broja nesretnika koji su, poput Milinih roditelja, skončali u šakama nacista. Nemogućnost da u taj sudbinski “misterij” unese svjetlo ispostavit će se kao triger koji će buntovnu Ataru nagnati da napusti obitelj.
‘Grijesi’ tjelesnosti
S druge strane, motiv zabrane proteže se na “grijehe” vlastite tjelesnosti, npr., kad Mila u braku ne može začeti pa - jer suprugu Josefu Lichtensteinu tradicija zabranjuje analizu sjemena - gleda kako da istinama iste te tradicije opravda vlastiti preljub za volju imperativa o plođenju i množenju.
Iako autorica izravno ne sudi svojim junacima, čije živote određuju mirakuli, ali i krute dogme zajednice - opisani s više nego insajderskim znanjem i iskustvom - upravo je zazivanje tjelesnosti pripovjedački temelj na kojem stoji i pada svaki fundamentalizam.