O tome kako je nacistički vođa Adolf Hitler došao na vlast, kako je u Njemačkoj uveo diktaturu, kakve je zločine počinio, zašto je počeo uništavati Židove, kako je započeo agresivni rat i kakve je odluke tijekom Drugog svjetskog rata donosio te kako je na kraju završio, mnogo se toga zna i na temelju dokumenata, i na temelju raznih svjedočanstava njegovih suradnika. Mnogi su se istraživači bavili proučavanjem života i nedjela tog zločinca, a svako malo – kada se učinilo da se o njemu zna sve – otkrilo bi se nešto novo što na Hitlera i njegovu epohu baci novo svjetlo. Iako je od Drugog svjetskog rata prošlo preko sedam desetljeća, iako se činilo da je sva dokumentacija o tom ratu poznata i proučena, nedavno je pronađen izuzetno važan dokument koji na neke aspekte Hitlerova vladanja baca sasvim novo svjetlo. Da taj dokument postoji, zna se od Nirnberških procesa održanih nakon Drugog svjetskog rata nacističkim glavešinama, ali ga nakon toga nitko nije vidio jer ga je jedan od ljudi koji su sudjelovali u tom procesu jednostavno – ukrao.
Bio je to tajni dnevnik od 400 stranica koji je od 1936. do 1944. godine vodio Alfred Rosenberg, jedan od najbližih Hitlerovih suradnika, tvorac nacističke rasističke teorije, odgovoran zbog toga za strašno stradanje Židova i milijune žrtava. Taj je dnevnik nađen tek nedavno, a kako je on skrivan i tražen, pravi je istiniti triler. Što je u njemu Rosenberg napisao, kako je on nestao, gdje je on skrivan, tko se njime želio okoristiti i kako je na kraju ipak pronađen tema je uzbudljive knjige Sotonin dnevnik Roberta K. Wittmana i Davida Kinneyja.
Nacistički ideolog, Hitlerov bliski suradnik Alfred Rosenberg smatrao je sam sebe velikim intelektualcem, pametnijim, obrazovanijim, ideološki preciznijim i politički izravnijim od drugih Hitlerovih suradnika. Imao je dojam da je on za njih mnogo učinio jer ih je svojim pisanjem, svojim knjigama i člancima ideološki obrazovao i usmjerio, i to na stvari koju je za budućnost Njemačke smatrao najvažnijom, a to je bila rasna politika po kojoj su Nijemci nadljudi, a Židovi niža rasa koju treba uništiti.
Rosenberg je podrijetlom bio baltički Nijemac, rođen 1893. godine u Tallinnu, u Estoniji koja je tada bila dio Ruskog Carstva. Studirao je arhitekturu u Rigi i strojarstvo u Moskvi, a doktorirao je 1917. u 24. godini te počeo raditi kao arhitekt. Bio je politički desno orijentiran, pa je nakon Oktobarske revolucije 1917. godine, kada su komunisti preuzeli u Rusiji – pa tako i u Estoniji – vlast, emigrirao u Njemačku. Tamo se kretao u krugovima ruskih emigranata s kojima je dijelio antiboljševičke stavove. Te svoje stavove povezao je s antisemitskim u teoriju o židovskoj uroti koja stoji iza revolucije. Rosenberg je bio jedan od prvih članova desničarske Njemačke radničke partije, kako se tada zvala buduća Hitlerova nacistička stranka; pridružio joj se u siječnju 1919. godine. Na jednom skupu stranke prvi je put vidio Adolfa Hitlera koji je tada tek razmišljao o uključivanju u tu tada malu stranku.
Tijekom godina Alfred Rosenberg snažno je napredovao u nacističkoj stranci te je postao jedan od najbližih suradnika Adolfa Hitlera. Smatrao se jednom od deset najmoćnijih ljudi Trećeg Reicha te glavnim nacističkim ideologom. Bio je izuzetno moćan, a sudjelovao je u donošenju svih najvažnijih političkih odluka. Bio je svjestan da prisustvuje izuzetno važnim događajima, a s obzirom na to da je bio dobro obrazovan te se bavio i pisanjem, odlučio je početi zapisivati ono u čemu sudjeluje smatrajući da će njegovi zapisi biti jednom važan povijesni dokument. Počeo je dnevnik pisati 1934. godine kada je u jednom trenutku osjetio da unutar nacističke stranke predstoje neki važni i vjerojatno uzbudljivi događaji kojima će biti svjedok. Shvatio je da Hitler želi u potpunosti preuzeti vlast te se namjerava otarasiti nekih moćnih ljudi u vrhu stranke, koje je smatrao rivalima, a koji su mu postajali sve opasnijima.
Na suđenju najbližim Hitlerovim suradnicima u Nürnbergu jedanaestorica optuženika osuđena su na smrtnu kaznu, jedan od njih – Hermann Goring – u zatvorskoj je ćeliji izvršio samoubojstvo trovanjem, a ostala desetorica – među njima i Alfred Rosenberg – obješeni su 16. listopada 1946. godine u sportskoj dvorani nirnberškog zatvora. No time suđenja u Nürnbergu nisu završena jer su se u istoj sudnici vodila potom suđenja raznim drugim grupama nacističkih glavešina koji su također bili odgovorni za ratne zločine. Među onima koji su kao tužitelji sudjelovali u tim suđenjima bio je u američkoj ekipi i tužitelj Robert Kempner. Taj čovjek, podrijetlom Nijemac, koji je i sam kao mlad čovjek iskusio strahote nacističke diktature, potom emigrirao u SAD te bio jedan od najgorljivijih tužitelja, snažno se zalagao da nacistički zločinci iskuse što teže kazne. Smatrao je to svojom životnom misijom koja nije bila završena završetkom svih nirnberških procesa. On je svoj rat protiv nacističkih zločinaca želio nastaviti i kasnijih godina, ali drugim sredstvima – pisanjem. Počeo se baviti proučavanjem povijesti Hitlerova režima, a za to se želio dobro pripremiti načinivši nešto nezakonito i tajnovito. Tijekom suđenja u Nürnbergu ukrao je cijeli niz službenih sudskih dokumenata, a među tim ukradenim dokumentima svakako je najvrjedniji bio – Rosenbergov dnevnik. Krađu tog dokumenta desetljećima je držao u najstrožoj tajnosti nadajući se da će ga jednom objaviti u senzacionalnoj knjizi, ali to nije uspio ostvariti. Tko je bio taj neobični čovjek koji je od javnosti sakrio jedan od najvažnijih dokumenata nacističke ere?
Knjiga Sotonin dnevnik objašnjava tko je bio Kempner, zašto je to učinio, kako je desetljećima trajala potraga za dnevnikom te kako ga je FBI konačno našao.
