Više od godinu dana oko Ane Lederer , ugledne teatrološke znanstvenice – na zagrebačkom Filozofskom fakultetu diplomirala je komparativnu književnost i ruski jezik i književnost 1987., magistrirala 1992., doktorirala 2002. – i prve intendantice u povijesti krovne nacionalne kazališne kuće, Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, vodi se prava bitka koja već poprima dimenzije duge sapunice. Niske strasti, osobni animoziteti, optužbe za klansko podržavanje, ili politička potkusurivanja...? Razlozi su rašomonski. No, suosnivači – Grad Zagreb i Država, odnosno resorno Ministarstvo kulture – nikako se ne mogu dogovoriti koga žele vidjeti na čelnom mjestu kuće, piše Globus.
Pa niti nisu u stanju otvoreno eliminirati Anu Lederer iz konkurencije, niti dati povjerenje kakvom novom kandidatu. Natječaji se samo otvaraju i padaju kao da se bira redar u osnovnoj školi. Iz Runjaninove i dalje stiže tvrd, opsesivan stav da to ni u kom slučaju ne može biti Ana Lederer, ni u vedeovskom prijelaznom rješenju do raspisivanja novog natječaja. Grad Zagreb pak od intendantice kojoj je 1. rujna istekao drugi mandat ne želi odustati. Ispod brvna političarskih prepucavanja tavore umjetnici i porezni obveznici koji čekaju rasijecanje “gordijskog čvora”. U ovim nimalo ugodnim danima nabijenim histeričnom atmosferom Ana Lederer pristala je posve otvoriti “dizne” u razgovoru za Globus.
Jeste li namjerno tempirali datum premijere “Michelangela” Tomaža Pandura na dan kad vam istječe mandat, da izvedete svojevrsni performans oko svoga odlaska?
- Produkcija je sama po sebi krajnje precizno planiranje operativne platforme za neku umjetničku realizaciju, ili kako vi to kažete “namjerno tempiranje”. Talijanska premijera “Michelangela” bila je određena datumom otvaranja Mittelfesta, a datum zagrebačke premijere određen je i produkcijskim razlozima odnosno našim tempom rada, kao i tim datumom kraja moga drugog mandata. Sve je u teatru namjerno, pa sam tako upravo “Michelangelom” željela zaokružiti svojih osam godina. Nisam ja izvodila nikakav performans, pa nije HNK privatno dvorište u kojem bilo tko ima pravo izvoditi osobni performans oko bilo čega osobnoga, pa tako i svoga odlaska. Mislite li da je scena HNK nešto što bih ikada upotrijebila u osobne svrhe? Pa meni to ne treba, jer producenti moje “slave” dnevno su na njoj radili. Dakle, performans oko moga odlaska traje više od godine dana i izvode ga drugi. O izvedbi rukopisa nasilja po mojoj osobnoj koži, što u širem smislu znači i moje obitelji i prijatelja, a onda i po koži mojih suradnika te na kraju i po HNK-u, pišem knjigu pod radnim naslovom “Goveđi jezik – rukopis jednog nasilja”.
“Goveđi jezik”? Opako zvuči!
- Naravno, inspiriran je tekstom jednoga doktora cipelarenja.
...