Onima koji putuju i zaljubljeni su u dizajn nije teško prepoznati rukopis talijanskog dizajnera i arhitekta Piera Lissonija.
Naravno, nemoguće je sve ove projekte ukratko na jednom mjestu nabrojati, samo u ovom trenu u njegovoj firmi rade paralelno na njih dvadesetak. Sa Studijom 3LHD radio je Grand Park Hotel u Rovinju, kako piše na njegovim službenim stranicama, “jednim od najljepših gradova na Mediteranu”.
Među poznatijim su Roomers Hotel Baden-Baden, Grand Hotel Billia u Saint Vincentu, Conservatorium u Amsterdamu, nekadašnji glazbeni konzervatorij pretvoren u luksuzni hotel, Mamilla Hotel u Jeruzalemu, Oberoi Beach Resort u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Swire Hotel u Šangaju, produžetak povijesnog Teatro Nazionale u Milanu, Ritz-Carlton u Miamiju, dućan Benetton visok osam katova u Istanbulu, namještaj i dizajnerski oblikovani predmeti prepoznatljiva rukopisa za Alessi, Audi, Cappellini, Cassinu, Illy, Kartell, Knoll International, Olivari, interijer jahte SX88 Sanlorenzo, luster Swarovski...
Samostalno radi još od osamdesetih, s Nicolettom Canesi. Lissoni Architettura studio je otvorio 2013. u Milanu, dvije godine kasnije u New Yorku otvara 2015 Lissoni Inc.
I upravo smo, dok je bio u New Yorku, razgovarali s ovim arhitektom koji za vikend dolazi u Zagreb, na Dane Orisa, koji će se 19. i 20. listopada održati u Dvorani Vatroslav Lisinski. Gosti su, uz njega, i Mario Botta, ključno ime europskog postmodernizma, Estúdio Gustavo Utrabo, iz Brazila, dobitnici RIBA-ine nagrade za mlade arhitekte, Harquitectes iz Španjolske, finalisti nagrade EU Mies van der Rohe, Martha Thorne, izvršna direktorica Pritzkerove nagrade...
Lissoni govori odličan engleski, zapošljava mnoge međunarodne arhitekte, njih sedamdesetak u Milanu, i još dvadesetak u New Yorku.
Conservatorium hotel u Amsterdamu
Humanistički pristup
No, intervju započinjemo jednom drugom temom. Naime, dok sam se pripremala za naš razgovor, pronašla sam odličan intervju koji je ovaj arhitekt, bez dlake na jeziku, dao za baunetz.de. Njegova se firma, naime, bavi i arhitekturom i produkt i grafičkim dizajnom. Opisivao je, u tom intervjuu, kako je firma podijeljena po područjima, na najvišoj su etaži grafički dizajneri, u ispod njih produkt dizajner, a najniže su arhitekti. Lissoni je tumačio kako su arhitekti na najnižem nivou, jer su po njegovom mišljenju jedni od najopasnijih ljudi na svijetu, pa su tako, figurativno rečeno, bliže paklu, ukoliko bude potrebno.
Na početku razgovora, dakle, pitam ga da mi pojasni ovu tezu o arhitektima kao o opasnim ljudima. Odgovara: “Ako pogrešno oblikujete stolicu ili stol, to nije, naravno, dobro, no nećete puno toga uništiti oko sebe. Ukoliko nešto nije dobro u zgradi koju oblikujete, uništit ćete mnogima život. U mojoj glavi, onako kako ga ja vidim, arhitektura mora biti humanistički, profesionalno orijentirana.
Kad se sve pomiješa što čini arhitekturu, to može to biti i jako interesantno područje, ponekad i s dozom tajanstvenosti. No, arhitekti znaju ponekad biti i preusko u svojoj struci. Moraš znati tko su Sex Pistolsi, Montserrat Caballé, Donald Duck, Caravaggio... Prošli sam mjesec, primjerice, na njujorškom Fashion Weeku vidio sjajne kombinacije boja. Treba širiti horizonte, potrebna je znatiželja, u protivnom, ostaje samo banalnost.”
Sa Studijom 3LHD Lissoni je radio Grand Park Hotel u Rovinju
Od fasade do cvijeća
Njegova firma, dakle, bavi se i produkt dizajnom i grafičkim dizajnom i arhitekturom, i to nije tipično. U već spomenutom intervjuu rekao je kako se često gleda svisoka na uređenje interijera, pa fasadu oblikuju arhitekti, unutrašnjost dizajneri interijera, pa dođu oni koji se bave “površnijom dekoracijom, cvijećem, objektima i slično.” Lissoni objašnjava: “U mojem uredu, mi oblikujemo i fasadu, i odabiremo cvijeće, tako nam je, naprosto, zanimljivije.”
I kada je riječ o produkt dizajnu, nastavlja Lissoni, ljudi u pravilu pomisle samo na predmete koji su pred njima, no “produkt dizajn mnogo je više od toga. I tu je, kao i u arhitekturi, važna ljudska mjera. Nije to jednostavan proces, postoji puno ljudi, a ne samo jedan dizajner, postoji taj čitav jedan proces, koji je pozadinski i koji se ne vidi, da bi se, kao konačni rezultat, moglo sjesti na jednu lijepu stolicu.
” Lissoni tumači kako su poneki ljudi uvjereni da je posao produkt dizajnera najčešće odlaženje na zabave i davanje intervjua, no nastavlja, “iza svakog je pojedinog proizvoda, iza uspjeha, rad, rad i samo rad. I onda možda uspjeh i dođe. Možda. Ja sam radnik, nisam glumac”, kaže poznati talijanski dizajner koji i inače često kritizira poimanje zvijezda-arhitekata. Onaj koji se odijeva poput klauna, kaže, mora i pričati poput klauna, no, nastavlja: “arhitektura nije show, oni su, naprosto, u krivom poslu.”
Piero Lissoni odrastao je u Seregnu, industrijskom mjestašcu na dvadesetak kilometara od Milana. Na njega su, negdje je napisao pišući o svojem odrastanju, utjecali dva djeda, “jedan je bio socijalist i anarhist, drugi komunist i aristokrat. Od njih sam naslijedio ukus za maštu i netoleranciju za pravila”. Na pitanje o djedovima, za Jutarnji odgovara: “Borili su se za slobodu i jednakost, protiv kraljeva i ratova. Bili su, obojica, iznimno obrazovani ljudi, i da, njihovo me naslijeđe puno toga naučilo.”
Otac mu je, pak, bio restaurator, i to u pravilu antiknog namještaja i starog tekstila. On je, s druge strane, bio više čovjek od pravila, “dobio sam mnogo od oba svijeta”. Otac ga je naučio crtati, i poticao na studij arhitekture, iako se u to doba odlučivao između zvanja arhitekta i instruktora skijanja: “Otac je, naravno, svojom kreativnošću utjecao na mene.”
Studirao je u Milanu sedamdesetih godina, jedan je od njegovih učitelja bio veliki talijanski dizajner Achille Castiglioni. Što je naučio od Castiglionija, pitamo ga: “da je važno imati smisla za humor u dizajnu i jako puno discipline.”
Lissonijev dizajn fotelje za talijanskog proizvođača namještaja B&B Italia
Veliki studio
Spomenuli smo već da se u njegovom milanskom studiju, danas, govori mnoge jezike, najčešće engleski, jer ih je više od pedeset posto zaposlenih stranaca. Studio je i neformalno uređen, u njegovoj sobi, primjerice, nema kompjutera, već namještaj i umjetnine, prostor je to za razmišljanje, “sve je po mjeri čovjeka”. Često su tu i njegovi psi.
Ured je otvoren dvadeset i četiri sata dnevno, jer dozvoljava mogućnost da dobra ideja može doći i u gluho doba dana. Svoj ured za Jutarnji list opisuje na sljedeći način: “Zaposlenici su iz Kine, Japana, Rusije, mnogih afričkih zemalja, Francuske, Brazila, Portugala, često ih čujem kako se među sobom primjerice sporazumijevaju na mandarinskom, portugalskom ili ruskom, no u pravilu službeni je jezik engleski.”
Koliko je to važno danas, ta međunarodna atmosfera, u vođenju suvremenog arhitektonskog studija koji želi biti relevantan na međunarodnom tržištu, pitamo našeg sugovornika: “To je krucijalno, inače bi sve bilo nevjerojatno provincijalno. Učimo jedni od drugih, od druge kulture, od druge tradicije. Kad radimo projekt za Moskvu, primjerice, ruski kolege oni su koji mi mogu objasniti kontekst građevine tamo, a to je važno.”
Bore se protiv globalizacije tako? “Prije bih rekao protiv gentrifikacije. Ako ste dobar arhitekt, sve je povezano s ljudskom mjerom, sve što radite zgrade, tvornice, rezidencije.” Na pitanje o rovinjskom hotelu odgovara nam da je jako zadovoljan suradnjom s hrvatskim arhitektima te da je više puta bio u Rovinju, gradu koji voli.
Zadnje naše pitanje u vezi je s projektima na kojima sada radi. Uzdiše. Teško mu je, kaže, sve nabrojati. Počinje: “U Budimpešti radimo četiri zgrade koje su povezane s četiri godišnja doba, u Pekingu radimo na renovaciji nekadašnje tvornice čelika, u Milanu hotel, projekte u Amsterdamu i New Yorku... Sve zajedno, oko dvadeset i pet projekata”.