ARHITEKT NIKOLA BAŠIĆ

AUTOR ZADARSKIH MORSKIH ORGULJA ZA RIJEKU IMA - EKUMENU NA PARKIRALIŠTU 'Najviše me izaziva ona arhitektura koja pobuđuje posebna emocionalna stanja'

    AUTOR:
    • Luka Benčić

  • OBJAVLJENO:
  • 05.02.2019. u 08:55

CROPIX

Za Rijeku 2020 - EPK, Bašić je projektirao multikonfesionalni paviljon kojemu je nadjenuo ime Ekumena, a radi se o, za sada, privremenom objektu koji bi trebao biti postavljen na području parkirališta Delta

Parkiralište je mrtav prostor koji, sa stanovišta gradskog života, ne generira ništa dobro. Oko parkirališta ne niču restorani, kafići, trgovine, zanatske radionice, galerije, na njima ne raste trava, cvijeće niti drveće, po njima se ljudi ne šeću, djeca se na njima ne igraju, ne voze bicikle ni koturaljke.

Ona su betonske crne točke u urbanom tkivu. Još prije pola stoljeća, američki sociolog i filozof urbanizma Lewis Mumford zapisao je: “Pravo da imamo pristup motornih vozila svakoj zgradi u gradu, u eri kada svatko posjeduje takva vozila, je pravo da uništimo grad.”

Već barem dva desetljeća svjetski je trend novo promišljanje parkirališta, u Europi i svijetu ih miču ili su ih potpuno maknuli iz središta gradova, dižu cijene parkiranja u nebesa, skrivaju ih pod zemlju, tjerajući automobile iz centra, preoblikuju ih, humaniziraju, “okupiraju” tržnicama, radionicama, community festivalima...

 

Prostor za debatu

U Hrvatskoj, uglavnom, zaostajemo po tom pitanju, a komunalna svijest o potrebi oslobođenja gradova od automobila razvija se sporo ili nikako. Rijeka je u tom segmentu zaostajanja za zapadom posebno eklatantan primjer. Promet javnog prijevoznika, skupog i nepouzdanog, strmoglavo pada, ukidaju se autobusne linije, autobusi se slabo održavaju i svako toliko se zapale, biciklističkih staza i urbanih biciklista nema, a broj osobnih automobila raste, posljednjih godina u dvoznamenkastom postotku. Pritom, dva najatraktivnija prostora u gradu, Riva i Delta, i dalje su javna parkirališta, s ozbiljnom tendencijom da će tako još dugo i ostati.

No, nekakav prostor za debatu o novom promišljanju grada u posljednje vrijeme ipak se otvara, a tome bi trebao pripomoći projekt Rijeka 2020 - Europska prijestolnica kulture. U sklopu programskog pravca “Slatko i slano”, čiji je kurator arhitekt Idis Turato, osmišljena je serija privremenih instalacija, s ciljem da se intervencijama u prostoru, na potezu uz Rječinu, Mrtvi kanal, Deltu i Molo Longo, ti dijelovi grada vrate građanima na korištenje. Turato je za taj projekt pozvao vodeća imena hrvatske arhitekture i nekoliko gostiju iz inozemstva, a među njima je i proslavljeni hrvatski arhitekt Nikola Bašić, akademik, autor zadarskih Morskih orgulja i Pozdrava Suncu.

Za Rijeku, Bašić je projektirao multikonfesionalni paviljon kojemu je nadjenuo ime Ekumena, a radi se o, za sada, privremenom objektu koji bi trebao biti postavljen upravo na području parkirališta Delta. Ekumena je objekt u kojem “ćemo beskonačnu svjetlost doživjeti kao osjetilno iskustvo vječnosti”, kako ističe njezin autor. Prema Bašićevim riječima, arhitektonski oblik Ekumene stilizirana je spiralna kompozicija koju čini središnji kružni prostor za kontemplativni susret s iskonskim svjetlom.

- Nakon što sam se “nadahnuo” svjetlošću, bilo mi je lako promišljati oblik budućeg multikonfesionalnog paviljona. On će biti izveden upravo iz primordijalne galaktičke spirale, koja se, kružeći uokolo svjetlosnog žarišta, rastače u prostranstvima – veli autor projekta.

To je kružni prostor promjera približno 10 metara, podijeljen na dvije polutke, onu u polumraku iz koje se, kako kaže Bašić, usredotočujemo na svjetlost i onu koja svjetlost emitira iz svemirskog beskraja.

- Iskustvo te svjetlosti u prostoru doživio sam u Veneciji 2014. godine, u palači Grassi, gdje ju je u svojoj svjetlosnoj instalaciji prikazao američki umjetnik Doug Wheeler - govori.

 

Uz mrtvi kanal

Prema autorovim riječima, uokolo središnjeg sakrosanktnog prostora, razvijen je spiralni krak “lebdeće” envelope koja postupno vodi posjetitelje, oblikujući koridor koji se sužuje sve do doživljaja prostornog i simboličkog crescenda u susretu sa svjetlošću.

- Paviljon je zamišljen kao natkriveni, ali otvoreni, negrijani i nehlađeni prostor koji će biti opremljen samo s rasvjetnom tehnikom. U dnevnom ciklusu, kada je otvoren, ulaz u paviljon bit će slobodan. Osim videonadzora, ne predviđa se nikakav oblik kontrole, što znači da kapelica ima karakter tematiziranog, javno dostupnog prostora.

Materijalizaciju paviljona promišljamo u dvije verzije, jednoj, za njegov privremeni karakter, i drugoj, za karakter trajnog arhitektonskog znaka u urbanom prostoru. Još uvijek čekamo konačnu odluku. Bez obzira na njegov trajni ili privremeni karakter, moj je prijedlog da lokacija paviljona bude uz obalu Mrtvog kanala, na obalnoj promenadi koja bi povezala sva tri simbolička sadržaja: Most branitelja, Ekumenu i Spomenik oslobođenja - govori Nikola Bašić.

Smještaj multikonfesionalnog paviljona, na parkiralištu Delta, odabran je sukladno inicijalnoj strategiji dinamične transformacije riječkih prostora, poglavito onih koje je, kako kaže Bašić, “potaknuo tim projekta ‘Slano i slatko’, predvođen vibrantnim nervom i ritmom Idisa Turata”.

- On treba pridonijeti onim lucidnim i lukavim procesualnim transformacijama sadašnjeg asfaltnog parkirališta u parkirni gaj, kakvim ga u budućnosti zamišljaju 3LHD majstori. Ta strategija čuva gradske ovce i novce na tragu najboljih europskih urbanih iskustava u kojima se teži, u pažljivo oblikovanim, ozelenjenim i humaniziranim parkirališnim ambijentima, pomiriti automobile i ljude.

Razmatrajući u tom kontekstu različite prijedloge za lokaciju Ekumene, ne smije se nikako zanemariti njezin kontemplativni karakter ostvariv jedino u ugođaju smirenja i tišine. To nikako neće biti moguće postići u dijelovima koji su saturirani prometnom bukom, pogotovo onom koja dolazi iz prometa u tranzitu. Iz te nužnosti proizlazi i konačni prijedlog lokacije, onaj u sjevernom dijelu parkirališta, uz postojeću parkovnu površinu i Mrtvi kanal, jer je to najudaljeniji kutak od bučnog prometa Deltom - kaže akademik Nikola Bašić.

Autor je, kako veli, tragao za simbolom koji bi svim ljudima mogao biti blizak i razumljiv, koji bi sublimirao makar i najmanji tračak njihove iskonske duhovnosti.

- Pomislio sam da bi to mogla biti svjetlost. I to ne bilo kakva svjetlost, već upravo ona koja je zasjala nakon prvog od svih kozmičkih imperativa: Neka bude svjetlost!

 

Govorimo o onom praiskonskom vatrometu u čijim su se koordinatama, danas svjedočimo, našle i znanost i religija. Zato sam uvjeren da je ideja svjetlosti, kao simbola duhovnog, bliska i razumljiva svim ljudima - kaže.

Ekumena je zamišljena kao prostor duhovnosti izvan institucionalnih religija, za pripadnike svih religija, kao i ljude koji nisu religiozni.

- Kad govorimo o stanovitom duhovnom ili transcendentnom stremljenju arhitekture, onda to nadilazi religijski karakter, pogotovo onaj koji bi dolazio iz vjerskih institucija. Dapače, kad se osvrnemo na recentnu sakralnu arhitekturu, mogli bismo se često upitati kakve veze imaju te čudne zgrade s nastojanjem da se približimo transcendentnom? Semantičke reference te “arhitekture” često su otužno anakrone i udaljene od duhovnosti svojstvene suvremenom čovjeku.

Uostalom, za vjerske organizacije danas je puno važniji pristup suvremenim komunikacijskim medijima, negoli povratka tromom mediju sakralne arhitekture i likovne umjetnosti, općenito. Lakše je i učinkovitije osigurati redovit TV- prijenos misnog slavlja nego graditi kuću dostojnu sintagme - hram božji! Čovjekova potreba za duhovnošću ne dolazi iz bilo koje religije ili vjerske institucije. Duhovnost je imanentna ljudskom biću, ona je u njega udahnuta i s njim biva, s njegovom sviješću ili nesviješću.

Suvremeni francuski filozof André Comte-Sponville govori o ateističkoj duhovnosti ili duhovnosti bez boga. Iz toga bismo mogli zaključiti da je duhovnost dana svim ljudima, čak onda kada ih nije dovela do spoznaje ijednog boga, dakle, i onda kada u boga uopće ne vjeruju - priča Nikola Bašić.

Život zajednice

Kaže da stanoviti oblik duhovnosti predstavlja poveznicu po kojoj bi se neka ostvarenja iz njegovog heterogenog opusa (Pozdrav suncu, Morske orgulje, Kornatski križevi...) mogla promatrati kao plod takvih nastojanja.

- Mene zanima ona arhitektura koja stvara znakovite prostore, prostore koji ljude potiču na uzajamnu komunikaciju, koji su, sami po sebi komunikacijski medij. Jer, razlika između građenja i arhitekture sadržana je upravo u tome: arhitekturom držimo onu građevinu koja u sebi sadrži poruku. Dakle, arhitektura je komunikacijski medij koji govori svojim znakovima, svojim vokabularom koji, u iznenađujućim sintaktičkim konstrukcijama, rađa arhitektonsku prozu ili poeziju.

U toj arhitektonskoj literaturi ima svakakvih žanrova. Mene najviše izaziva ona arhitektura koja pobuđuje posebna emocionalna stanja, ponajprije ona koja su važna za život zajednice - zaključuje.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo