Na upravo otvorenoj izložbi jednog od najpoznatijih umjetničkih parova Bauhausa, Josefa i Anni Albers, u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, mogu se među ostalim pogledati i tapiserije s potpisom Anni. Iako je napravila neke od najboljih radova na tom području, što je vidljivo i na umjetničinoj retrospektivi u londonskoj galeriji Tate Modern do 27. siječnja, tapiserije nisu bile prvi odabir te umjetnice.
Josefu i Anni Albers posvećena je izložba u MSU
Kad se prijavila u znamenitu njemačku umjetničku školu, uputili su je na to područje jer su tako često znali usmjeravati studentice. Studente su poticali, primjerice, na arhitekturu ili slikarstvo. Walter Gropius, osnivač Bauhausa, pozivao je žene na studij, prethodno su još rjeđe upisivale umjetničke akademije, no imao je određenu viziju o podjeli područja. Otprilike u isto vrijeme, u Francuskoj, Le Corbusier je odbio u početku studenticu Charlotte Perriand koja je željela u njegov atelijer, riječima da oni ne vezu jastuke.
Studenti iz dobrostojećih obitelji
Nisu to bile jedine kontroverze vezane uz Bauhaus. Navodno je upravo Josef Albers s Vasilijem Kandinskim prijavio drugog po redu direktora Bauhausa Hannesa Meyera, navodeći “da propagira komunizam”, tadašnjem gradonačelniku Dessaua, nakon čega su Meyera i smijenili. Bauhaus, poznato je, zatvorili su nacisti 1933. označivši ga kao “leglo boljševizma” i “centar okupljanja komunističkih intelektualaca”. No, jedan je od Bauhausovih učenika, Fritz Ertl, dizajnirao plinsku komoru i ulaz u Auschwitz.
Bauhaus, čija se 100. obljetnica obilježava ove godine, škola je koja se zalagala za socijalne jednakosti, nestanak klasa, slobodnu ljubav. Od studenata iz dobrostojećih obitelji, poput primjerice Anni Albers, tražilo se da se odreknu svojeg, kako su im rekli “buržujskog podrijetla”. Imali su snažna ljevičarska uvjerenja, Gropius je često znao govoriti o katedrali socijalizma, bio je to dinamični spremnik ideja koji se proširio cijelim svijetom, studenti koji su se upisali u ovu školu doslovce su živjeli sve ideje Bauhausa. Niti jedna umjetnička škola u povijesti umjetnosti tijekom posljednjih stotinu godina nije dosegnula značenje Bauhausa.
Bauhaus je osnovan u Weimaru, preseljen je u Dessau pa u Berlin, no škola je trajala još vrlo kratko. Osnivač je bio Walter Gropius, drugi direktor Hannes Meyer, a treći Mies van der Rohe. Iako je trajala samo četrnaest godina, od 1919. do 1933., njezin je utjecaj vidljiv dandanas gotovo posvuda. Bilo među poznatim proizvođačima namještaja, bilo u Appleovu dizajnu, bilo u njujorškim neboderima. Naime, upravo se osnivač Applea Steve Jobs zaklinjao u teorije Bauhausa, kao što su primjerice “dizajn nije samo kako izgleda, nego i kako radi”, odnosno “forma slijedi funkciju”.
Pitanje je i kako bi izgledao New York da tamo nije doselio Mies van der Rohe, arhitekt i posljednji direktor Bauhausa, koji je među prvima gradio nebodere od stakla i čelika. Nacisti su zatvorili školu kako bi spriječili njezin utjecaj, no utjecaj je bivao sve širi i međunarodan jer su se protagonisti Bauhausa raselili posvuda po svijetu. Mnogi su umjetnici nakon zatvaranja Bauhausa otišli u Ameriku, primjerice Albers je predavao na Black Mountain College uz Sjevernoj Karolini, uz Johna Cagea i ostalu ekipu, i to na početku uz prevoditelja jer nije znao niti riječi engleskog.
Novi muzej u Dessauu
U mnogim muzejima diljem svijeta obilježava se sto godina znamenite umjetničke škole Bauhaus. Najviše je programa u Njemačkoj, oko šest stotina, a sve počinje 16. siječnja kad se na službenom otvaranju očekuje i predsjednik Frank-Walter Steinmeier, čijim će govorom početi obilježavanje. Nije ni čudo da Nijemci toliko slave ovu školu jer osim što im je donijela međunarodnu reputaciju na području umjetnosti, dandanas mnogi turisti dolaze kako bi vidjeli što su sve radili bauhausovci; na dva sata vožnje od Berlina postoji Bauhaus zemlja, potom se može odsjesti i u Bauhaus hotelu u građevini koju su 1927. podigli Alfred i Gertrud Arndt te posjetiti keramička radionica u Dornburgu, na pola sata vožnje od Weimara, jedina iz Bauhausa koja je dandanas na snazi.
Uloženo je mnogo novca i u vezi s obljetnicom, sagrađena su i dva muzeja vezana uz Bauhaus, u novi muzej u Dessau uloženo je oko dvadeset i pet milijuna eura i grade ga mladi arhitekti iz Barcelone, tvrtka González Hinz Zabala. U Berlinu, se, pak, obnavlja građevina koju potpisuje Gropius, sagrađen je i novi aneks koji potpisuje njemački arhitekt Volker Staab, a u što je ukupno uloženo 56 milijuna eura.
U Bauhausu su se rađale neke od najvažnijih umjetničkih ideja, tamo su među ostalima predavali i autor prve apstraktne slike Vasilij Kandinski, kao slikar koji je tumačio podsvjesno i simboliku Paul Klee. Nakon što se pridružio Bauhausu u Weimaru, László Moholy-Nagy radio je slike za koje je tvrdio da ih je naručio opisujući ih preko telefona, istaknuvši tako da umjetnik u moderno doba proizvodi prije svega ideje. Marcel Breuer oblikovao je poznatu stolicu Wassily, nazvanu prema njegovu kolegi Vasiliju Kandinskom.
Nastaje i Weißenhof Estate u Stuttgartu, naselje s trideset i tri kuće i šezdeset i tri apartmana koji prikazuju razne stilove života u Bauhausu, a koje su gradili brojni arhitekti na čelu s Ludwig Mies van der Roheom. Ova se škola pojavila u Njemačkoj u vrlo specifičnom kontekstu, neposredno nakon Prvog svjetskog rata, kad je jednostavno postojala potreba za karizmatičnom energijom i velikim idejama. Njemački arhitekt Walter Gropius govorio je o razdoblju koje je prethodilo kao o “katastrofi u povijesti svijeta”, njegov je odgovor bila hrabra, a istovremeno pragmatična i utopijska vizija, Bauhaus.
Walter Gropius
U ožujku 1919. predao je dokumente za osnivanje nove škole, mjesec dana kasnije ih je i dobio. Imao je u tom trenutku trideset i pet godina, bio je odlučan da okrene leđa tradiciji, da preuzme socijalnu odgovornost i da uspostavi jednu sasvim drukčiju umjetničku školu, uronjenu u stvarni život, udaljenu od akademskih institucija. Čekajući na odobrenje, napisao je i manifest o pojavi nove estetike, o približavanju umjetnosti i obrta, o ukidanju granica između primijenjene i tzv. visoke umjetnosti. Nakon što je njemačka država ostala zamrznuta u svojoj traumi, u doba kad se budućnost činila vrlo nesigurnom, Bauhaus je dao tračak nade. Privlačili su ambiciozne, mlade ljude koji su jednostavno željeli krenuti dalje, one koji su bili gladni za životom i za znanjem. Ipak, malo je tko mogao predvidjeti da će Bauhaus postati objektom vječne fascinacije.
Gropiusov je prvi manifest Bauhausa sumirao idealizam koji je odgovarao, kako poraženim vojnicima, tako i dezorijentiranoj mladosti: “Arhitekti, kipari, slikari, moramo se svi vratiti zanatu, stvorimo novu zajednicu obrtnika, bez klasnih razlika... koji će se jednog dana izdići iz ruku milijuna radnika, poput kristalnih simbola nove vjere”, oslanjajući se pri tom na vrijednosti o kojima su u 19. stoljeću pisali i govorili britanski umjetnik William Morris i teoretičar John Ruskin, obećanje utopijskog društva, ideju o povezivanju umjetnika i industrijske proizvodnje, kako bi se uništio kič, kako bi lijepo oblikovane predmete ljudi imali i u svojoj svakodnevici.
Gropius je, nadalje, prvi do kraja prepoznao socijalnu, političku i moralnu snagu arhitekture i dizajna, koji izravno utječu na živote ljudi. U skladu s duhom vremena, smatrao je da je pogled na umjetnika kao na boema koji voli zabavu naivan. Estetika Bauhausa malo-pomalo prodirala je u svakodnevni život. Nisu se nužno svi slagali, Gropius je proklamirao moto “umjetnost i tehnologija, novo jedinstvo”, Vasilij Kandinski je smatrao, pak, da se stroj uzdiže do idolatrije. László Moholy-Nagy zalagao se za ideju, Gropius za svrhu. Ise Gropius, Walterova supruga, nije odobravala slikare iz te škole, navodeći da su “Klee i Kandinski posve nesvjesni teškoće situacije, uopće ne čitaju novine, nego su po čitave dane u atelijeru” . No, i to je neslaganje bilo u duhu škole.
Zabave kao školovanje
Bauhaus je tako postao puno više, kompleksniji i kontradiktorniji, od zabavnog studija u kojemu su se spontano događala umjetnička djela, kako su ga pojedinci tog doba opisivali. Što ne znači da je zabave nedostajalo, dapače, na Bauhausu su zabave bile česte i dio samog procesa škole, u službi ideje da se osigura povezanost između umjetnika i šire zajednice. “Reci mi kako se zabavljaš i reći ću ti tko si” govorio je umjetnik Oskar Schlemmer.
Kako je bilo neposredno poslijeratno doba, bila je i nestašica pa je ostalo zabilježeno da su sami sadili, u sklopu škole, voće i povrće. Gunta Stölzl, jedna od studentica Bauhausa koja je poživjela gotovo stotinu godina, do 1983., znala se kasnije prisjećati da su živjeli poput braće i sestara, neki poput ljubavnika, u svakom slučaju da su imali osjećaj zajedništva, grupe koja krši pravila i da su iz takvog osjećaja svi razvili samopouzdanje. No, stanovnici Weimara, posebno oni konzervativniji, nisu bili oduševljeni skupinom studenata umjetnosti, dizajna i arhitekture, smetalo im je što se vani kupaju nagi i slično, ali i kako su navodili “subverzija, modernizam i sl”.
U svakom slučaju, u Njemačkoj tijekom cijele godine, u mnoštvu programa, planiraju mnogo zabave upravo u bauhausovskom duhu. Taj je neformalni duh zabava zabilježila među ostalima, podsjetimo, i hrvatska studentica Bauhausa Ivana Tomljenović Meller. Snimala je crno-bijele fotografije, kako su je i učili, nenamještene, nesavršene, životne, brzo okidane, iz neobičnih kuteva, koje svjedoče o neformalnoj atmosferi škole. Kći bana Tomislava Tomljenovića, svojedobno pripadnica zagrebačke zlatne mladeži, sportašica, nekadašnja studentica Likovne akademije u klasi Ljube Babića, s Bauhausa je otišla kad je otišao i osnivač Gropius, i nije bila jedina. No, dobar ih je dio ostao i pod Hannesom Meyerom.
Političko okruženje
Gropius nije otišao pri prvoj prepreci, dapače. Dvadesetih je godina postajalo sve jasnije da je političko okruženje u Weimaru postajalo sve više nacionalističko, konzervativno i reakcionarno, i da dobar dio građana nije želio imati ništa s ekipom s Bauhausa. Njemačka je policija potom pretražila Gropiusovu kuću i situacija je postala vrlo napeta. Odlučili su preseliti u Dessau, akademija je ponovno rođena i ovaj je put imala vlastitu građevinu sa studentskim spavaonicama i vilama za učitelje, a sve je oblikovao Walter Gropius.
Gropius je bio zadovoljan jer se napokon mogao izraziti kroz svoje matično zanimanje, arhitekturu, a Dessau je, pokazalo se, bio dobar poligon za rastuću energiju Bauhausa. Ipak, Gropius je napustio školu 1928. godine jer se odlučio baviti isključivo arhitekturom. Novi direktor Hannes Meyer bio je snažno orijentiran politički, no nije imao Gropiusovu karizmu. No, upravo su za Meyera napravljeni neki od najpoznatijih proizvoda škole. Istodobno, Bauhaus već tada postaje prilično pomodan, primjerice bečki modni magazin preporučuje rublje ne više sa sitnim cvijećem, nego s “geometrijskim stilom suvremenog Bauhausa”.
Kad je na čelo škole došao arhitekt Mies van der Rohe, a bilo je to 1930. godine, Bauhaus je već bio na zalasku. Novi direktor, jedan od najvažnijih u povijesti, bio je estet, majstor elegancije i savršenstva, no nije bio ni politički ni socijalno jako profiliran. Stari dani škole bili su odbrojani, nacistička je partija sve više jačala i u pokrajini gdje je Dessau te su odlučili zatvoriti školu. Preselili su je u Berlin, no trajala je još samo godinu.
Mnogi su emigrirali, dobar dio njih u Ameriku. Gropius koji je postao profesor u Americi pridonio je oblikovanju međunarodnog stila u arhitekturi, kao i Mies van der Rohe, a 1937. godine zapisao je: “Čitava grupa s Bauhausa sada je zajedno u ovoj zemlji. Daje vam osjećaj utemeljenja, nešto što je nama koji smo ostali bez korijena itekako bilo potrebno”. Gropius je kasnije u svojoj karijeri oblikovao Playboy Club u Londonu i neboder Pan Am u New Yorku, posve se posvetio arhitekturi.
Bauhaus je preživio kao legenda, na životu su ga održavali studenti i učitelji nakon 1933. U poslijeratnoj podijeljenoj Njemačkoj, i Istok i Zapad smatrali su da im pripada nasljeđe Bauhausa. Kasnije su se javili i kritičari koji su tumačili da su ružni blokovi apartmana i građevina izravan rezultat vizije Bauhausa i masovne proizvodnje kuća.
A što se tiče našeg lokalnog konteksta vezanog uz Bauhaus, spomenuta Ivana Tomljenović Meller nije bila jedina studentica Bauhausa iz ovih krajeva. Arhitekt Gustav Bohutinsky napravio je jedinu građevinu kod nas izravno pod utjecajem te škole, a riječ je o atelijeru u Jadranskoj ulici u Zagrebu, koji 1945. gradi za brata Emila, inače slikara. Važno je spomenuti i da povjesničarka umjetnosti Antonija Mlikota dovršava knjigu, i ove je godine izdaje, s brojnim otkrićima o Otti Berger, rođenoj u Baranji; njezin “Tepih za djecu” iz 1929. u stalnom je postavu Bauhausova Arhiva u Berlinu. U Zmajevac se vratila 1938., kako bi bila sa svojom bolesnom majkom, no u travnju 1944. deportirana je s obitelji u Auschwitz, gdje je i ubijena. Opusi ovih autora na jesen će se moći pogledati u Splitu, u Galeriji umjetnina, na izložbi “Bauhaus - umrežavanje ideja i prakse”.