VINKO UHLIK

KRALJ ZAPRUĐA, UTRINA I SREDIŠĆA Nepoznata priča o slikaru, arhitektu i urbanistu koji je oblikovao Novi Zagreb

    AUTOR:
    • Korana Sutlić

  • OBJAVLJENO:
  • 14.11.2019. u 13:23

Privatni album

 

U pjesmi “Malena” Dubravko Ivaniš za sebe u jednom stihu kaže da “ovdje mirno spava kralj Zapruđa i Utrina”. Ova mi se pjesma vrtjela po glavi tijekom posjeta domu Vinka Uhlika u Središću, protagonista stvaranja Novog Zagreba koji u njemu i živi sa suprugom Zvezdanom Ljubom Uhlik.

Urbanist, arhitekt i slikar Vinko Uhlik rođen 21. svibnja 1933. godine zapravo je taj koji je zaslužio titulu kralja Zapruđa, Utrina i u ovoj verziji Središća.

Naime, on je autor urbanističkih provedbenih i detaljnih planova za naselja Zapruđe, Utrina, Središće te Sesvete-centar i dio Voltinog. No Zapruđe je obilježio na još jedan način - s arhitektom Budimirovim i arhitektima Brnčićem i Hlebecom radio je na projektu stambenih montažnih zgrada, na takozvanim limenkama za poduzeće Jugomont kojima je upravo za to naselje osmislio izgled pročelja.

Za istu tvrtku napravio je i sistem školskih i predškolskih montažnih zgrada, nekoliko ih je izvedeno u Zagrebu, primjerice ostala je relativno dobro sačuvana škola u Sigetu.

Privatni album

Škola u Sigetu

 

Suautor je i izvedenog stambeno-poslovnog kompleksa Siget u Zagrebu kao i drugih projekata. Vinko Uhlik nije se mnogo isticao u javnosti, nekako je ostao samozatajan.

Razlog našeg posjeta njegovom domu, koji se nalazi u Središću u zgradi koju je projektirao, na višim katovima Ulice Savezne Republike Njemačke, skora je promocija njegove monografije “Vinko Uhlik - Graditi i slikati grad”, koja će biti predstavljena krajem mjeseca u Oris kući arhitekture.

Stan u kojem živi sa suprugom ispunjen je brojnim slikama koje je naslikao. S prozora gledamo na Središće i prostrani park.

- Projektirao sam ovu zgradu 80-ih godina, ali nisam imao tada novca da u njoj kupim stan. Živjeli smo dugo u Sigetu. Ovo što gledamo je najveći park u Zagrebu unutar bloka zgrada. Veličine je 2 hektara - ponosno nam kaže Vinko Uhlik, jer ipak je on urbanistički osmislio izgled ovog naselja, koje se doduše zadnjih desetljeća više ne razvija po njegovim zamislima.

Zagreb, 311019.
Arhitekt i slikar Vinko Uhlik.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX
 

Pokazuje mi potom jednu od slika na zidu. To je crtež u boji koji prikazuje grupu mladića pored slavoluka u Parizu.

- Naslikao sam ga 1952. godine, onako s nogu, s grupom kolega s Akademije likovnih umjetnosti, dok sam bio na studijskom putovanju. Morali smo od Ministarstva kulture u Beogradu tražiti dopuštenje za taj put - dvije godine unaprijed. Dobili smo svaki po deset dolara, a smještaj koji smo našli za taj novac bio je u Bulonjskoj šumi u šatoru - smije se.

U svojim je mladim danima ambiciozno istovremeno pohađao dva fakulteta - Arhitektonski i Akademiju likovne umjetnosti u Zagrebu.

- Bilo je fizički jako naporno. Trčao bih iz Ilice (gdje je Akademija) u Kačićevu ulicu, ali to su i godine kad možeš sve. Nije se svim mojim profesorima svidjela ova ideja. Vaništa se jako čudio, rekao mi je da to nije uredu. Mentor pred kraj Akademije mi je bio Oton Postružnik. Fizički sam taj ritam teško podnosio i stavio sam Arhitekturu na mirovanje - sjeća se on.

Pitamo ga za rano djetinjstvo. Rođen je u Beogradu, bio je peto, najmlađe dijete. - Moja majka Margareta bila je iz Beča, prezivala se Forstuber, a moj djed Uhlik živio je u Mostaru gdje se doselio iz Slovačke i osnovao vojnu bolnicu. Nakon bombardiranja Beograda prijatelji su nam sugerirali da je bolje da odemo, da nije sigurno jer smo Hrvati. No moj otac Josip bio je vojni kartograf Kraljevine Jugoslavije, njega su na samo početku zarobili Nijemci te ga poslali u Njemačku. Ostali smo bezglava familija u Beogradu. No kako je otac odlično znao njemački jer se ranije specijalizirao svoje zvanje u Dresdenu i bio je Hrvat, pustili su ga. Uvjetovali su mu da se ne vraća u Beograd nego da ide u Hrvatsku - priča Vinko Uhlik.

Privatni album

Uhlik s majkom i ocem

 

S majkom i braćom te kumovima iz Zemuna stiže 1941. godine u Zagreb u kamionu. Imao je osam godina. Isprva su stanovali u stanu na početku Savske ceste, kod nekih rođaka, njih 12 u jednom stanu. Otac nakon zarobljeništva dolazi u Zagreb i uskoro pronalazi posao, ponovno na vojnim geografskim kartama. Preselili su se u Filipovićevu ulicu, u jednu skromnu kuću.

- Za vrijeme NDH upisan sam u osnovnu školu u Filipovićevoj ulici. Sjećam se, učiteljica Vuksan me zagrlila pred razredom i rekla: “Ne rugajte se Vinku, on je Hrvat kao i vi”, jer govorio sam ekavicu. No u školi nas je ustaša koji se prezivao Hursa i bio je važniji i od ravnatelja, sve često navlačio za uši. Zadnjih godina rata bilo je teško, niti jedna tržnica i trgovina nisu radile, majka i ja išli smo po mlijeko dalje od Sesveta, u kantama smo nosili po 12 litara nazad i po krumpire smo išli dva puta tjedno. Hodali bismo Maksimirskom cestom, a s desne strane visili bi na stupovima obješeni suradnici partizana - kaže Vinko Uhlik.

Godine 1945. imao je 12 godina. Srednju mješovitu gimnaziju u Kušlanovoj ulici pohađao je u Jugoslaviji. Nakon rata, bilo je kaže, veliko siromaštvo, prvih godina, jelo se u menzama kojih je bilo 12 u Zagrebu. Bio je sudionik tri omladinske radne akcije na gradnji autoceste Bratstva i jedinstva, i sretan je, kako kaže, da je to doživio.

Potom upisuje dva spomenuta fakulteta. Njegov otac i nakon rata nastavlja izrađivati karte, sada kao kartograf u poduzeću Geokarta. Zanimljivost je da se u Hrvatskoj općoj enciklopediji, jedan ispod drugog nalaze Vinkov stariji brat Josip, poznati urbanist, njihov otac Josip st. i stric Rade Uhlik, specijalist za Rome i romski jezik.

- Smrću oca 1957. godine obitelj se našla u teškim uvjetima, brat je po političkom nalogu otišao u Rijeku, sestra Helena, primabalerina, poslana je u Sarajevo da osnuje balet u kazalištu, a ja sam ostao s majkom i bolesnom sestrom. Kad sam se vratio na arhitekturu, mentor mi je bio Vladimir Turina, prekrasan čovjek, drag i fantastičan prijatelj. On mi je savjetovao da odem u poduzeće Jugomont naći posao i prije nego što sam diplomirao. Zaposlio sam se ondje 1964. godine u odijelu za dizajn, na bazi diplome Akademije te isprva uređujem Jugomontov list - priča Vinko.

Jedan dan došao je do njega Bogdan Budimirov, koji je u Jugomontu bio šef tehnološkog odjela, a potom u tvrtki Inženjering-projekt glavni za tehnologiju prefabrikate, odnosno za zgrade poznate kao limenke.

- Budimirov mi je rekao: “Ti ćeš dizajnirati našu arhitekturu”, i prvi takav moj dizajn bile su membrane za limenke u Zapruđu. To su vanjske plohe koje zatvaraju prostorije, samim time one su automatski pročelje, a moraju odgovarati i svim prostorijama jer su one sve montirani zidovi. To je bilo vrijeme iskonskih pokušaja Jugomonta da uvedu ozbiljnu montažu - priča Vinko Uhlik te dodaje da je Budimirov osmislio prvi sistem Jugomonta JU 60, dok je u slučaju limenki u Zapruđu nazvanih JU 61 izgled zgrada njegov te su pročelja bila jednostavnija, likovno gledano modernija.

Privatni album

Zapruđe

 

Na mjesto gradnje budućeg Zapruđa, tijekom ispitivanja terena i priprema, dolazio je često, iako nije bilo direktnog pristupa iz grada tom području. Postojao je samo stari most preko kojeg, primjerice, teški kamioni nisu mogli prolaziti.

- Prostor Zapruđa bio je čaroban sa stajališta pejsaža, neopisivo lijep, kombinacija svih vrsta biljaka, rukavaca Save. Kolega Brnčić i ja smo tu pili vodu i kupali se. Naravno, to je doba prije gradnje nasipa. Trčali smo od Kvaternikova trga, u dva-tri navrata tjedno, preko željezničkog “Crvenog” mosta i došli bi do gradilišta. Naš put od sat i pol je bio većim dijelom na nogama i malo tramvaja - prisjeća se on.

Na gradilištu je boravio redovito do kraja gradnje. Po principu - ono što si osmislio na licu mjesta i gradi. Pazio je na svoje membrane i mjerio je, kaže, svaki milimetar. U tom je razdoblju diplomirao arhitekturu kod profesora Turine.

- U Jugomontu smo kolega Hlebec i ja radili stanove koji su trebali biti što fleksibilniji, a opet ne pretjerano komplicirani. Isprojektirali smo dvosobne i trosobne stanove i to za zgrade model P+4 i P+8, koji su bili ustvari dvoipolsobni i troipolsobni. Naši su stanovi najbrojniji u Zapruđu, a ta se kombinacija s dodatnom malom sobicom pokazala jako dobrom - kaže V. Uhlik.

Privatni album

Limenke u Zapruđu

 

Nedavno je dobio i plaketu, priznanje stanovnika Zapruđa, što ga je jako obradovalo.

- Ljudi me tamo percipiraju kao da sam im rođak. Sjećaju se kako sam s njima prije useljenja birao boje tapisona i bio sam tamo svaki dan kod useljenja. Neki su mi zahvalili i što žive u zelenilu jer doista prema urbanističkom planu koji sam radio ovdje je i bilo predviđeno mnogo parkova, bio je to provedbeni plan u mjerilu 1:1000 koji sam pretvorio u izvedbeni plan, sa svim elementima i hortikulturom. Nažalost taj je plan uništen jedne godine u poplavi i potonuo je s Jugomontom - rekao je Uhlik i dodao da se tijekom izrade njegove monografije pokazalo da je mnogo dokumentacije uništeno i nije sačuvano.

Naselje Zapruđe je započeto i završeno u četiri godine, koje uključuju zastoj s inspekcijama nakon potresa u Skoplju te promjenu standarda gradnje, kojima se pojačavala statika. Poduzeće Jugomont sagradilo je u tom razdoblju naselje sa 3000 stanova i to po njemačkim normama. To je bila enormna dinamika rada u kojoj je i Uhlik sudjelovao.

- S time da smo za gradnju čitavog tog naselja imali na raspolaganju samo jednu veliku moćnu dizalicu Weiss, a sve ostale su bile male i pomoćne - kaže on.

Uhlik je osmislio poziciju poznatog centra naselja koje i danas funkcionira s nužnim sadržajima i lokalima. No naselju je predvidio u planu čak četiri vrtića, a dobilo ih je samo dva te nije sagrađen planirani društveni dom s dvoranom. Zapruđe, kao i Utrina koju je također planski osmislio, imaju promet automobila samo obodno.

Nakon Zapruđa, slijedilo je Središće. Tu ga je zatekla prekrasna prirodna situacija.

Zagreb, 311019.
Arhitekt i slikar Vinko Uhlik.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX
 

- Odlučio sam u planu sačuvati rukavac Save i formirati naselje oko njega. Zapruđe ima strogo geometrijski racionalni poredak među kojim su dovoljno veliki prostori ostavljeni za ozelenjavanje. U Središću je ideja bila što manje dirati zatečeno i sačuvati maksimalno prirodu. Na žalost rukavca nema, ali se ideja naselja i danas iščitava u njemu- rekao je V. Uhlik.

U bloku kod Ulice SR Njemačke gdje i stanuje projektirao je s timom zgrade P+8, ali je zatečena visina na zahtjev JNA ipak bila P+10. U čitavom naselju bilo je predviđeno mnogo zelenila, prema njegovom planu. Danas je ovo naselje sve više zgusnuto novim stambenim zgradama, originalni plan je za zapadni dio izmijenjen, među zgradama nema zelenila.

- Središće nije nipošto smjelo programski biti samo stambeno naselje, nego budući centar Novog Zagreba. Tu je trebalo ostaviti više otvorenog prostora i mješovitog sadržaja. Ne bi smjele biti ovdje samo kutije za spavanje i jedan muzej. Kao rješenje koje bi barem malo uravnotežilo ono što je učinjeno nedavno gustom gradnjom iza Muzeja, predlažem da se sjeverno od njega na jednoj parceli napravi park skulptura. I da se tako stvori na osi grada pandan Zrinjevcu, u smislu regulacije i partera i lijepih staza i da tu počne jedna zelena staza koja ide od Muzeja i završi, kroz naselje, na Bundeku - predlaže Vinko Uhlik.

Njegov je projekt bio i veliki Kulturno društveni centar Novog Zagreba iz 80-ih godina, u kojem bi sudjelovali građani, a koji se trebao izgraditi na mjestu gdje je Avenue Mall. Ne klasičan dom kulture, nego centar za sve moguće aktivnosti i sadržaje.

- To je trebala biti kuća koja kulturu činiti životnijom, a život kulturnim - dodaje on.

Od njegove se gradnje odustalo zbog visokih sredstava koja su otišla za gradnju NSK.

Tijekom svoje karijere Vinko Uhlik radio je i na velikim urbanističkom projektu Južni Jadran, da osjeti kako je raditi vrlo veliki prostorni zahvat. No najveći dio njegova opusa vezan je za Zagreb. S kolegama je primjerice svojevremeno bio dobio natječaj za centar Novog Zagreba u kojem su predvidjeli da se Zagrebački velesajam transformira u Razvojni centar Hrvatske!

Privatni album

U Središću

 

- Kao sudionik i svjedok mogu reći da se u ona vremena mislilo o “prostoru”, a danas se ne misli. U Urbanističkom zavodu grada radilo je tada 250 ljudi i to kvalitetnih, a danas ih je desetak. Taj podatak je za mene bitna razlika između dva politička sistema. U struku se tada nije toliko diralo, te je uz sve jezive političke odluke i druge loše stvari u onom sistemu bilo i odličnih stvari. Danas urbanisti u Zagrebu postoje samo da mijenjaju stari urbanistički plan po željama gradonačelnika Bandića i bilo kakvih investitora - smatra Vinko Uhlik i ukazuje na to kako sada gradeći po svaku cijenu radimo veliku štetu za sljedeća pokoljenja.

- Gradovi bez zelenila nisu za ljude! Koliko god se činilo da ga Zagreb ima mnogo, ono se stalno smanjuje, naročito po kvartovima - poručuje Vinko Uhlik.

Početkom 2000. godine s udrugom Glog, kojoj je bio predsjednik, uspio je obraniti prostorne kvalitete svoga naselja, kada se na području današnje Američke međunarodne škole i buduće gradske osnovne škole, koja se upravo gradi, namjeravalo sagraditi zgradu s više od 1300 stanova. Netko je tada u Urbanističkom zavodu Zagreba prenamijenio mjesto za jedinu školu u naselju u stambeni zonu. Ipak, gradnja “mastodonta” je zaustavljena, zahvaljujući i dobrom duhu naselja te slozi gotovo svih stanovnika.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo