“Iako smo i Crni i ja završili tehničku školu i osjećali se lišeni ‘klasične filozofske skrbi’, bilo je logično razmišljati u jednom semantičkom okruženju ‘neokrnjenom apsolutnom edukacijom’.
Vrlo često poput stepskog vuka: kad osjetiš da je razum nemoćan, uvijek ti ostaje njuh”, tako je u jednom intervjuu arhitekt Emil Šverko opisao druženje s kolegom Ivanom Crnkovićem, kojeg su prijatelji i kolege zvali Crni. Bio je to nadimak koji ga je pratio još od sedamdesetih godina.
Ivan Crnković, svojedobno dekan Arhitektonskog fakulteta, dobitnik nagrada Viktor Kovačić i Vladimir Nazor te niza nagrada za pojedinačna ostvarenja, preminuo je u 76. godini života (rođen je u Zagrebu 16. listopada 1941.), nakon što je posljednjih godina bio dobrim dijelom povučen iz javnosti.
Diplomirao je kod Mladena Kauzlarića, a na počecima karijere bio je asistent Milanu Begoviću, koji ga je prepoznao kao talent. Na Arhitektonskom fakultetu ostao i godinama poslije, na vrhuncu svoje karijere i kao dekan. Oni koji su slušali njegova predavanja, vrlo su ga cijenili, bio je jedan od omiljenijih profesora. Njegov je životni prostor, tumačio je, bio kabinet na fakultetu.
U arhitekturi, poznato je, mladost često počinje u tridesetim godinama, jer upravo tada arhitekti dobivaju svoje prve prilike za konkretne realizacije. Za Ivana Crnkovića ta je prijelomna točka, u njegovim tridesetim godinama, bio vrtić u Samoboru, koji i danas među strukom ima vrlo bitan status, u Ulici Petra Preradovića realiziran je 1975. godine. Na ovom se podneblju arhitektura mijenja po desetljećima, sedamdesete nisu bile baš najplodnije doba, slično kao što nije niti ovo danas, no vrtić u Samoboru, uz onaj Borisa Magaša na zagrebačkom Mihaljevcu, među rijetkim su iznimkama. Osim vrtića, jedan od važnijih trenutaka Crnkovićeva opusa bilo je osvajanje prve nagrade na natječaju Shinkenchiku 1983. za projekt Novog hrvatskog dvorca ili Kuće sa šest jednakih prostorija (s Emilom Šverkom).
Koliko je važno za arhitekta da zna dobro crtati, pokazala je izložba njegovih radova svojedobno u Karasu. Inače je i projektirao Salon Galerije Karas. Bio je omiljen u društvu. Osamdesetih se družio s raznolikom ekipom, među kojima je bio i tadašnji ravnatelj Galerije suvremene umjetnosti Davor Dado Matičević, koji je organizirao arhitektonsku izložbu u prostoru GSU pod nazivom “Pojedinosti”. Uz Crnkovića su među ostalima izlagali i Nenad Fabijanić, Dragomir Maji Vlahović, Emil Šverko, često ih je isticao kao svoje drage kolege, ali i prijatelje. Često je i surađivao s drugima, pa je primjerice sa svojom tadašnjom suprugom Mirom Tadej i arhitektom Borisom Fiolićem koautor Vinskog kluba “Kabinet”. U njegovoj biografiji stoji i kako je autor scenografije ceremonije svečanog otvaranja Univerzijade, 1987. godine. Ipak, Crnkovićev opus možda je najviše ostao zapamćen po stambenoj arhitekturi, među mnogim projektima izdvojimo neke, kronološkim redom: obiteljska kuća Kapušin (Samobor), obiteljska kuća Dropuljić (Proložac Donji), obiteljska kuća Karakaš (Zagreb, Bukovačka cesta 123), obiteljska kuća Jović (Glina), obiteljska kuća Čulo (Zagreb, Jabukovac 26), stambena zgrada Ilica 219A (Zagreb), obiteljska kuća Herceg (Novaki). Kada je dobio nagradu za životno djelo UHA-e, među ostalim je stajalo da Crnković “kritičkom potragom za istinom stvaralačkog čina, unatoč svim preprekama vremena i prostora, djeluje praksom i profilira vrijednost recentne povijesti naše arhitekture”.