Kako je dimenzijama i sadržajima intimni trg po mjeri ljudskoga koraka i ljudskih navika, raznim merifetlucima izgubio sadržaj i zapravo nestao, nije tajna.
Doista, radi li se o cvjetnom trgu na Cvjetnom trgu? Nekoliko kioska s cvijećem ne može više nositi njegovo ime i njih se može naći na svakome koraku. Pa doista, zašto bi se uopće zvao starim imenom? Neka nosi ime po recimo bivšem ravnatelju Zavoda za prostorno planiranje koji je zaslužan za njegovo “preuređenje” 90-ih XX stoljeća. Ili neka se zove po gospodinu Horvatinčiću ili gradonačelniku Milanu Bandiću. I Kvaternikov trg je cvjetni. Mramorne grobnice na mramornoj ledenici - eto još jednoga cvjetnoga trga! Svi su postali cvjetni jer se prodaje cvijeće. Svi trgovi i okretališta tramvaja imaju cvijeće. Prema tome su cvjetni i više od Cvjetnoga! I kip Ivana Rendića je na Cvjetnom kandelabrima zamrčen i neuočljiv u prostoru pa se postavlja pitanje postoji li i Trg Petra Preradovića?. …
Da nije više on sam, tj. Cvjetni trg, te da je zapravo nasrtajima, oprašivanjima i osjemenjivanjima nestao, a da on sam ne zna da je nestao - (da parafraziramo velikog Baudrillarda), iz puke se navike ponavlja ime toga izmučenoga prostora. On je sada obrazac postojanja lišenoga svijesti kao i kod viteza koji ne postoji. Ali sumnje u njegovo postojanje sve su opravdanije.
Neki već govore da je bio na tome mjestu, drugi da je “preseljen” poput Zida boli, treći su uvjereni da su na pravome mjestu i forenzičarski traže i nalaze poneke dokaze o tome. Sve na tom prostoru podliježe zakonima žute pjege: “oči vide sve samo ne vide sami sebe”. Ne vide prostor na kojemu je intimno i javno bilo blisko, dok nije javno postalo privatno, i ta je promjena dostojna kafkijanskih preobrazbi.
Nazadnjaci i naprednjaci
Dakako, oni koji žale za starim Cvjetnim trgom (poput mene a znam i još neke) su nazadnjaci koji, za razliku od naprednjaka, ne shvaćaju vrijeme u kojemu živimo. Jer ti nazadnjaci ne bi samo živjeli, odnosno vegetirali, na trgu nego i da malo filozofiramo - bivali. Poetski nosioci povijesnoga pamćenja su dakle puki nostalgičari koji bi da sve ostane kako je bilo.
Nazadnjak je bio i Radovan Ivančević, kao i pjesnik Danijel Dragojević. I dok novi medijski borci gube bitku koju ne možeš dobiti i po tko zna koji put otkrivaju toplu vodu, sjetim se knjige Radovana Ivančevića “Za Zagreb” koja je, uz njegov aktivizam, svu današnju pjenušavost i naricanja zamijenila stručnošću, profesionalnim poštenjem i dakako - argumentima. Nije riječ o tome da je bitka izgubljena (jer se u pravilu gube), jer ovdje poštenje i stručnost kao i svakodnevni život ne može pobijediti vizije moćnika kojima moći, kao svake javne moći, počivaju na njihovim najnižim slojevima. Nitko ne citira ili uzme u usta neku rečenicu iz spomenute knjige u kojoj je cijela povijest stradanja grada. Sve počinje iz početka; od slučaja do slučaja. Nema oslonca. A tamo lijepo i detaljno piše kojim je sve mučeničkim putem prošao i ovaj grad i ovaj Trg. Ne od jučer. “Za sve zlo na svijetu krivi su generali i arhitekti” - kaže umni E. Degas. Ali labudovi gladijatorskoga konzumerizma i lickanja prostora nisu na ovom Trgu od jučer ili od najnovijih tendi, pokrivala, terasa i kuća… čega već!!? Rano se krenulo u “moderniziranje” prostora: prvo je uklonjen originalni valjkasti oglasni stup s kupolastim krovom - jedan od zaštitnih znakova europskih gradova 19. st.
Iako se svijet rodio s nama, malo je proradila i savjest, te je klon staroga oglasnoga stupa i blijeda imitacija staroga oglasnoga stupa falusoidnih nakana postavljen puno kasnije, onako, bez veze na početku Petrinjske. Na Cvjetnom je potom stradala i česma od lijevana željeza, izdanak tipičnoga industrijskoga dizajna iz 19. st., a kojega su Zagrepčani od milja zvali “Francek”. Ali usprkos tim ranama i zlim znacima ostao je život, odnosno ono što Ivančević naziva “šarolikim šarmom nereda” Cvjetnoga trga.
Jedna polemika
Ostalo je i kino, Vidrićeva kuća, jedna knjižnica, nešto niže i druga, prostor malih kioska iz kojih su kuljali buketi cvijeća miješajući se sa stablima čije su krošnje stvarale hlad onima koji su mirno pijuckali svoju kavu, kao što gotovo obredno istočnjak pije svoj čaj. Pastorala usred grada. Neće ga dirati - tvrdio je pjesnik Danijel Dragojević u svojoj knjizi “Cvjetni trg”, iz 1994. godine. On je toliko malešan i beznačajan; ne zanima vlast. Prevario se.
A onda je krajem stoljeća i milenija došlo preuređenje-uništenje trga s blagoslovom Zavoda za planiranje razvoja i zaštitu čovjekova okoliša s gospodinom Slavkom Dakićem na čelu. Preorani trg izazvao je sumnju i što pisane što fizičke prosvjede, što je za tadašnjega gradonačelnika gospodina Mikšu bila “balvan revolucija”. O tome je i moja malenkost polemizirala sa vrlim arhitektom V. Richterom koji je, nalazeći u tolikoj nevolji i poneko malešno dobro, branio propalu stvar. Veliki arhitekt i umjetnik Richter u tom je projektu ugledao “zagrebački kandelabar”, što je meni bilo posjeći šumu za dršku metle. Tu se istočila rijeka divnih čarobnih pridjeva poput sklad, atraktivnost, elegancija, prosipala obožavanja novih materijala i novih sadržaja. Ali barem si se imao sa kime i posvaditi.
A zapravo u taj polemički, stručni i politički neuki prostor, između politike i stručnosti, nataložio se soj stručnjaka i kolega koji svojim kolegama pokazuju očnjake, a političarima svu snishodljivost i koji s nekom farmaceutskom ovisnošću zvjeraju prema nekoj vidnijoj javnijoj ulozi označavajući i gubitak autoriteta kulture, posebice kulture svakodnevnoga života. Tako je komercijalizacija svakoga centimetra slobodnoga prostora i povijesno, urbanistički najdragocjenijega u srcu grada ortaklucima i autorskim udaranjima pečata i blagoslovom onoga koji je pomirio Marxa i Isusa, uništila i najljepši gradski trg. A od najljepšega trga, stvorena po ljudskoj mjeri i čovjekovu koraku, dobili smo opće mjesto.
Mramorna ledenica
S molosima financijske moći i dalje će se javni prostor pretvarati u neku privatnu prčiju i lena rekavši svakodnevnom, običnom životu ljudi i na ovome trgu “laku noć”. Kvaternikov trg je pustinja i mramorna ledenica bez ljudskoga glasa, filijala Mirogoja - bolje rečeno krematorija. Puno je tamo i cvijeća i mramora kako i dolikuje vječnome, a ne svakodnevnome životu. Slično će biti i sa Britanskim trgom jer su na djelu oni koji umiju i znaju “preseliti” Zid boli. Vrlo su slični ovima danas i oni od ranije koji su rovačima i buldožderima otvorili “ranu perivoja“ i u njemu posadili Marka Marulića. Na djelu su uvijek neuki političari koji ništa i nikoga ne pitaju, a poluobrazovanost je “razdražljiva i ljuta”, kako kaže Adorno. Ono što je uništeno nije biće prošlosti nego ono kojemu bježi naše intimno biće. Grad - to ste vi - slavna je rečenica iz krvavih vremena. Stoga i oživljavanju duha grada treba teći onako kako ga shvaća i Julija Kristeva u “Crnome suncu”: kao interpretaciju koja znači spajanje starih i mrtvih znakova “sa dahom novoga značenja”.
I doista. Zašto bi to bio uopće Cvjetni trg? U svojedobnoj pomami i pjenušavoj promjeni imena gradova, trgova i ulica, mogao je i on steći neko vjerodostojnije ime. Dakle Cvjetni trg i jest i nije. Ni trg ni ne trg, nije niti lijep niti ružan, niti kvadratan niti obli. To je sada jedno općenito mjesto, koji sklapa sijamska prijateljstva s braćom blizancem, primjerice s Trgom burze ili s Kvaternikovim trgom kojeg isto nema. Nisu jednojajčani, ali im se sličnost ili bliskost barem u drugom koljenu ne može oduzeti. Zapravo, svih tih prostora ima i nema kao i vitezova Itala Calvina. Zanimljivo, kako je građanin, kvalificirani pješak, jednostavno čovjek, slabašna mjera za grad. Kako je svakodnevni život i korak čovjeka, neutjecajan na prostor grada. U dubinama djeluju interesi kao generatori napretka.
Za sada su vukovi siti a ovce (birači) na broju. A mi više nemamo onih koji su sprezi moći i noći rekli u brk što ih ide. Nemamo recimo Ane Deanović, koja je u olovno vrijeme kada je Isusovački kolegij umirući cijelo desetljeće (sedamdesetih i ranih osamdesetih prošloga stoljeća), pretvarajući se u Klovićeve dvore, prošao Isusove muke a ona se hrabro (uz nekoliko mladih idealista iz Studentskog lista) tome protivila. Nemamo više niti Radovana Ivančevića: Tek ponekada glas struke, sjajne Željke Čorak, a evo, srećom, i glas Zrinke Paladino, glasovi koji uvjeravaju da Hrvatska ni propala… “Ovo je još uvijek naš grad, ma koliko ga oni uporno uništavali” - rekao je Radovan Ivančević, znajući i da je uzaludno, pa i naivno, kod ovih i ovakvih političara zagovarati slobodni uvid struke i građana u stvari koje ih se tiču i koji plaćaju.