Splitski arhitekt Jerko Rošin autor je nedavno objavljene knjige “Krov nad oltarom” u kojoj piše o njegovoj sakralnoj arhitekturi. Dizajn knjige (koji potpisuje Stjepko Rošin) poseban je i u kontekstu sa sadržajem, metalni križ je istodobno i book-mark, s naslovom ilustrira zvonik, dok je purpurna boja knjige crkveno najznačajnija.
Pritom je 14 slova naslova - rimskih brojeva - broj postaja Križnog puta, muke Isusove, a zapravo asocijacije na Rošinov put od ideje do realizacije. Ova je knjiga, kako je netko od recenzenata ocijenio, svjedočanstvo iz kojeg će mnogi imati što naučiti o tome kako su se jednom gradile crkve. Rošin čitatelju nudi svoje projekte, vizije, uspjehe i neuspjehe... Progovara i o slučaju crkve Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta sagrađene prije dvije godine u Kninu čiji je on autor, ali čiji je interijer u konačnici uredio arhitekt Ante Vrban.
Koliko ste crkava projektirali i koliko ih je realizirano?
- Dvadesetak crkava i crkvica s različitim razinama mog kreativnog učešća, a realizirano ih je deset. No osim crkava radio sam i svetišta i sakralna obilježja, tako da moj opus sakralne tematike broji tridesetak naslova.
Vaš je franjevački Klerikat u Splitu impresivno djelo. Međutim, s franjevcima ste odrasli...
- Vjeronauk u crkvi Gospe od Zdravlja vezao me uz franjevačku malu braću, ali po očevoj i posebno majčinoj liniji u bliskoj obitelji imali smo don Antu Jurića kao splitsko-makarskog nadbiskupa, don Andra Štambuka kao hvarsko-bračko-viškog biskupa, don Srećka Peroša kao župnika i don Franu Bulića poznatijeg kao arheologa. Uz njih i časnu Ivanu u Anćelama.
Crkva Kraljice Mira u Makarskoj čiji ste autor betonska je građevina koja na kroviću tornja ima kupe kanalice, kao i mnoge susjedne kuće, a razlikuje se tek oblikom te se uklopila s okolišem. No vi ste prvotno bili predložili drugi projekt za crkvu?
- Krović zvonika nema kupu kanalicu već je obojan poput kupa. No mojim prvotnim rješenjem ova crkva je imala bitno drukčije oblikovanje nadahnuto masivom Biokova u pozadini, ali ga župnik nije prihvatio jer “babe u takvoj građevini ne bi prepoznale crkvu”. Naravno da nije bio u pravu, jer crkve treba graditi za buduće generacije a ne za vrijeme mladosti baba. Povijest gradnje i dovršenja ove crkve vrlo ilustrativno pokazuje stvarnu (ne)moć autora u odnosu na trenutno vladajućeg župnika. Doduše, ni svi oni ne misle isto, ali svaki ima potrebu ostaviti svoj trag. I popi/fratri su ljudi.
Kako gledate na tezu da je Hrvatska doživjela podizanje uglavnom neprimjerene sakralne arhitekture?
- U prošloj državi gradnja crkava bila je izuzetna rijetkost zbog odnosa vlasti prema Crkvi kao instituciji. Urbanističkim planovima nije se ni predviđao prostor za sakralne građevine. Stvarne bogoslužne potrebe počele su se sagledavati tek početkom Domovinskog rata, ali za gradnju crkava nije bilo dovoljno primjerenih lokacija. Zato su rješenja crkava na nekim lokacijama loša i naprosto isforsirana. No u mnogo slučajeva ni projektanti se nisu pokazali na potrebnoj razini kreativnosti, a često su bili samo ruke koje su crtale investitorske zamisli. Ni arhitektima nije lako.
U knjizi pišete o ideji da se Hrvatski sabor preseli u Knin.
- Da, kao planersku tezu. Danas u svijetu dominira briga o velikim gradovima, jer su socijalni i ekološki problemi u njima dosegli nepodnošljive razine. Briga je apsolutno opravdana, ali bila bi manja kad bi se istodobno više marilo o razlozima zbog kojih gradovi narastaju do desetina milijuna stanovnika a napušta provincija. Sabor u Kninu mi je metafora odnosa vlasti prema manjim sredinama i pomanjkanju strateškog planiranja. Zamislite tu utopiju da zastupnici zasjedaju u Kninu a ne u Zagrebu, kolike bi to pozitivne (ili negativne) promjene donijelo. Nije mi jasan slučaj prekrasnog Karlovca, gotovo predgrađa Zagreba, kojemu bi glavni grad za svoje dobro trebao ustupiti mnogo toga, a ne da životari. Split je pred oko 120 godina sagradio kazalište jer su ga vodili ljudi koji su mislili na sutra, a mi danas raspravljamo o rentabilnosti autocesta misleći samo na sebe danas. Sram nas bilo naše sebičnosti zbog koje se gotovo uopće ne brinemo o našoj djeci. A možda i nije do egoizma, već pomanjkanja pameti.
Crkvu Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta u Kninu, sagrađenu prije dvije godine, nazivate “možda svojim najboljim arhitektonskim djelom”.
- Da, jer je rezultat sinteze raznovrsnih misli od kojih su one o oblikovanju samo najvidljivije. Dakako, uz izuzetak tuđih intervencija u interijeru crkve.
Pišete detaljno u knjizi i o tome kako niste bili u prilici u toj crkvi realizirati svoj interijer te je uređenje dodijeljeno, kako ga nazivate, “dekorateru”. Tražilo se “poletnije” rješenje od vašeg, da li je to bio glavni razlog?
- Nije!
U knjizi opisujete dekorativne stupove novog rješenja interijera: “Takva dekorativnost cvijeta koji se rastvara tipična je za islamsku kulturu, vrlo je dojmljiva i atraktivna, ali za Boga miloga ne u katoličkoj crkvi!” Objasnite nam zašto ne?
- Skoknite do bilo koje zagrebačke ili neke druge crkve pa ćete sami doći do odgovora. Ne mora se biti rimokatolik kako bi se shvatilo zašto “dubai look” nije dio hrvatskog kulturnog naslijeđa; ali ni budućnosti.
Da li je moguće pomirenje oko ove teme?
- Ne!
Vaše idejno arhitektonsko rješenje crkve i pastoralnog centra na području župe Gospe Fatimske u Splitu iz 1991. godine moglo bi se uskoro ipak realizirat?
- Bi. Već smo napravili novo idejno rješenje, ali bitno reduciranog programa zbog smanjene površine raspoložive parcele.
Predano i uspješno pišete i gradite? No vi ste i skladatelj... Kako sve stignete?
- Jedno me odmara od drugoga, a ideja je bezbroj. Već dugo se borim da mi se mjuzikl “Lakmus bar” stavi na repertoar zagrebačkog kazališta Komedija, uz moguću koprodukciju sa splitskim HNK. Libretto je napisao Luko Paljetak, a tema se značajno bavi Domovinskim ratom. Ocjene iz glazbenih krugova su vrlo dobre, a kako imam osiguranu glazbenu produkciju, treba vjerovati da će ovo moje djelo ugledati svjetla pozornice!
I za kraj, što je rast turizma donio ili donosi Dalmaciji u ovom novom valu? Postoje li neke bojazni?
- Donio je dosta dobra, ali donosi i bojazan stihije. Međutim, turistički bum Dalmacije, posebno Splita, nije plod neke ideje, strategije, organizacije, već niza privatnih inicijativa koje su se ubacile u bezidejnost lokalnih vladajućih struktura. Mislim da je u Splitu i uspješnost Turističke zajednice više plod pojedinaca koji je vode negoli projekta Grada. Turizmom se bavim gotovo pedeset godina čak s međunarodnim iskustvom pa znam koliko je ta djelatnost osjetljiva na podražaje.