Ljetos je isprintana najveća dosad građevina na svijetu i odmah je nakon printanja ušla u Guinnessovu knjigu rekorda. Ova je dvokatnica, koja ima oko 600 četvornih metara, podignuta u Dubaiju, u Ujedinjenim Arapskim Emiratima.
3D printanje građevina je jeftinije i manje šteti okolišu pa se predviđa da će se do 2025. godine toliko usavršiti da to što je građevina isprintana, neće više biti novinska vijest, kao što je sada. Vladajuće strukture iz ovoga grada, inače, navode da će do 2025. godine svaka četvrta građevina koju sagrade biti isprintana 3D printerom. Prošle su, pak, godine u Eindhovenu, u Nizozemskoj, printane prve kuće za stanovanje 3D printerom, većina ih je prodana unaprijed, a posebno se to odnosilo na kuće manjih dimenzija. To je posao budućnosti.
Predviđa se i da će takav način gradnje smanjiti troškove konstrukcije za čak 60 posto, u budućnosti. Osim toga, neke je suvremenije, kompleksnije, u pravilu organske forme, praktički nemoguće izvesti tradicionalnijim metodama.
Čeka se pad cijena
Kako kaže arhitekt Krešimir Rogina, “čeka se da cijene padnu pa se kreće u komercijalizaciju. Sve klasično ostaje u prošlosti. Ne samo građevine, printat će se i tenisice, odjeća”. Krešimir Rogina dobro je svjestan ovih trendova. Kad smo nedavno razgovarali, rekao mi je: “Arhitekturi shvaćenoj vrlo usko, kao građevinarstvu, definitivno je odzvonilo u uberiziranom, Facebook vremenu. U budućnosti će ljudi imati aplikaciju koja se zove gradim kuću, uključit će tu aplikaciju i sami sebi projektirati kuću sa svim statičkim proračunima.
Nakon toga će na 3D printeru isprintati tu kuću. I to nije daleka budućnost. Arhitektura shvaćena tek kao razvlačenje dugih crnih linija je za muzej arhitekture, za prošlost. Treba se resetirati u novom dobu”. U međuvremenu je na tu temu u izdanju MeandarMedije izdao knjigu pod nazivom “R/IN Architectural Enchiridion in the Age of Virality”, u slobodnom prijevodu “Arhitektonski priručnik u doba viralnosti”.
Kad smo mu rekli da radimo temu o 2025. godini, Rogina odgovara da je taj tehnički aspekt važan, no ne i ključan za budućnost. Citira Cedrica Pricea, “tehnologija je odgovor, no koje je pitanje”.
Kako kaže: “Mislim da je jedna od najvažnijih tema odnos između individualnog i kolektivnog stanovanja, s obzirom na to da društvo mijenja svoju strukturu. Ljudi će živjeti ili sami ili u velikim obiteljima od šukunbake pa prema mlađima, onako kako se živjelo nekad. Postojat će aplikacija kojom će se isprintati prostor unutar neke guste, urbane strukture.
Naime, individualno je stanovanje najveći potrošač i ekološki je to najmanje prihvatljiva varijanta. Postojat će zajedničke jedinice koje su na neki način grupirane. Živjet će, dakle, kao velike obitelji, novo pleme, koje nešto rade unutar svoje zajednice, okopavaju vrt na krovu, nešto razmjenjuju. Naravno, takva je vrsta stanovanja ubojstvo kreacije u klasičnom smislu”.
Život u megapolisu
Negdje sam pročitala da danas na svijetu postoji dvije tisuće različitih vrsta obitelji. “Upravo tako. I svi će oni živjeti u megastrukturama.” Rogina spominje i arhitekturu koja se pojavljuje u filmu “Blade Runner 2049” redatelja Denisa Villeneuvea. Kako kaže, “to je sjajan film, jedan od najestetskijih koje sam vidio. No, nepregledni megalopolisi kakvi su prikazani, arhitektura u filmu, ne dopuštaju individualnost. No, Villeneuvea crpi inspiraciju iz okoline, isto kao što je činio i Ridley Scott.
Nakon što sam pogledao Blade Runner, bio sam u Tokiju, i odmah mi je bila jasna poveznica”. Hoćemo li, onda, živjeti u megalopolisima kao iz Blade Runnera 2049? “Zapravo budućnost rijetko bude takva kakvu predviđaju, danas ne živimo onako kako su mislili u 50-im godinama da ćemo živjeti, da ćemo letjeti zrakom, no naši paketići ipak već danas putuju donovima.”
Temom viralnog svijeta Rogina se bavio još krajem 90-ih, interpretirajući svoje teze, među ostalim i u filmu “Matrix”. “Puno toga proizlazi iz tehnologije. Kako se društvo razvija, sustavi se prilagođavaju, a ja promatram svijet i pokušavam shvatiti kako funkcioniraju stvari. Upravo sam zato još 90-ih pisao o tome kako virtualan svijet postaje materijalan, stvarniji od stvarnog. Svijet oko nas u jednoj je mreži, Matrixu.”