BETONSKI SPAVAČI

ZDANJA KOJA SU TREBALA TRANSFORMIRATI NAŠE DRUŠTVO Propali utopijski projekti preživjeli svoje originalne namjene i prilagodili se novoj stvarnosti

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 24.06.2018. u 15:49

  • Bogoljub Mitrakovic / EPEHA

    Dom JNA, Komiža, Ivan Vitić

     

    Kolašin je brdsko mjestašce od 3000 stanovnika u sjeveroistočnom dijelu Crne Gore. Po svemu, Kolašin izgleda kao mala, izolirana planinska varoš zgurena oko krčme, škole i pošte. Po svemu - osim po jednom. U središtu Kolašina, naime, nalazi se jedno arhitektonsko zdanje koje kao da tu ni po čemu ne pripada. Riječ je o zdanju izgrađenom u brutalnom, sirovom betonu, skulpturalnih i oštrih bridova te neobičnih otvora za svjetlo. Ta zgrada zove se Spomen-dom, a djelo je arhitekta Slovenca Marka Mušiča. U vrijeme nastanka služio je kao kazalište i društveni dom.

    Kolašin kakav nikad nije bio

    U jednom segmentu dokumentarnog serijala “Betonski spavači” redatelja Saše Bana i suautora Maroja Mrduljaša autori razgovaraju s mladim Kolašincima, ljudima rođenima debelo nakon što je propala država koja je to zdanje gradila. Autori razgovaraju s dvojicom dvadesetogodišnjaka s crnogorskog highlanda koji u Kolašinu organiziraju - pazite sad - internacionalnu radionicu tanga. Dvojica mladaca po svemu očito pripadaju globaliziranoj generaciji interneta. Jedan od njih pokazuje na Mušičevo zdanje i kaže: “Ova zgrada kao da nema veze s Kolašinom. Ni s onim što je grad sada, ni s onim što je on bio. Kao da je pala iz nekog drugog svijeta i ostala ovdje, a mi joj se sad čudimo”.

    Ta rečenica je rečenica koja možda i ponajbolje dočarava osjećanje koje gledatelj ima kada gleda dokumentarni serijal “Betonski spavači”. Gledajući, ne možete se oteti dänikenovskom dojmu da se ta serija bavi ostacima neke daleke NLO-ovske civilizacije.

    Arhitektura na televiziji

    Prva sezona “Betonskih spavača” proizvedena je i emitirana godine 2016., u prijelaznoj godini dviju vlada i dviju ideologija, u zlatnom razdoblju kad je tada još javna HTV pokrenula neke od najvažnijih dokumentarnih serijala u 21. stoljeću. U kratkom razdoblju HTV je začela niz dokumentarnih serijala koji su činili točno ono što je zadaća javne TV: na slojevit i istraživački način, način koji ide dublje od novinarstva, tematizirali su važna pitanja hrvatskog društva i povijesti. Među tim serijalima bilo je “Stambeno pitanje” Silvane Menđušić, serijal koji je povijest 20. stoljeća ispričao kroz povijest krova nad glavom. Tu su bili izvanredno važni “Sezonci” Almira Fakića, serijal koji je ostatku Hrvatske kroz šokantne prizore prekarnog rada otkrio da se turizam ne sastoji u tome da novac sam dolazi na vrata. Konačno, tu su bili “Betonski spavači” koji su se u formi dokumentarnog serijala bavili poviješću javne gradnje u socijalističkoj Hrvatskoj. Pritom je prva sezona “Betonskih spavača” bila čvrsto fokusirana na arhitekturu u Hrvatskoj te na samo jedan vid arhitekture - hotele. Kroz pet priča (o Haludovu, motelima na magistrali, plućnom odmaralištu u Krvavici, primoštenskoj Marina Lučici te dubrovačkom Belvedereu i Platu) Mrduljaš i Ban su ispričali povijest jadranske turističke ekonomije kroz ključna poglavlja - od odmarališnog turizma 50-ih, preko protokapitalističkog širenja, otvaranja prema Zapadu kroz “joint venture” s Amerikancima, pa do grandomanskih investicija 80-ih koje je (čovjek bi gotovo rekao - srećom) prekinuo rat.

    “Betonski spavači” su dočekali i drugu sezonu koja je sad pred nama. Ovaj tjedan na Danima hrvatskog filma prikazana je prva epizoda novog serijala, pod naslovom “Zagrebački velesajam, nesuđeno središte grada”. Na skorašnjem pulskom festivalu bit će prikazana i treća epizoda “Split, između plana i kaosa”, a sve četiri epizode nove sezone na javnoj će TV igrati na jesen.

    Talijanski paviljon, Giuseppe Sambito

     

    Kako se već iz dvaju naslova vidi, “Betonski spavači” u novoj sezoni bitno šire fokus i tematski i geografski. Dok se prva sezona bavila samo hotelskom arhitekturom i samo onom s hrvatskog teritorija, druga sezona širi se na cijeli jugoslavenski prostor te na arhitekturu različitih namjena. Podnaslov druge sezone je “Nedovršene modernizacije”, a naslovni ideologem u neku je ruku i zajednički nazivnik arhitekture kojom se Mrduljaš i Ban bave. Njihova tema su zdanja koja su trebala transformirati društvo, modernizirati stanovanje, život i kulturu. Od slučaja do slučaja, ti su utopijski projekti zaživjeli ili propali u šikari i rđi. No, zgrade su ostale, često se iskazujući - kako kaže Mrduljaš - kao “žilava mjesta”, sposobna mijenjati funkciju i prilagođavati se novom realitetu.

    Paviljon na velesajmu, Ivan Vitić

     

    Druga sezona “Betonskih spavača” ima četiri epizode. Prva od njih bavi se usponom i današnjom sudbinom Zagrebačkog velesajma. Druga - “Uređaji emancipacije” - bavi se socijalističkim domovima kulture na primjerima Zagreba, Konjica u BiH, Nikšića i Kolašina u Crnoj Gori te Komiže na Visu. Treća se epizoda bavi urbanizmom Splita 3 i njegovom današnjom sudbinom. Četvrta se bavi nesumnjivo najšokantnijim primjerom razvrgnute modernizacije i agresivne retradicionalizacije u vjerojatno čitavoj europskoj arhitekturi. Taj je primjer, dakako, Skoplje - modernistički grad izgrađen nakon potresa 1963. koji je u međuvremenu palimpsestski “preispisan” kao neobarokna kič-bombonijera pomahnitalog nacionalističkog režima.

    Borba za prostor i zelenilo

    Epizode o Splitu 3 i o Skoplju bave se, ukratko, arhitektonskim pričama koje su uvelike poznate i koje su u međuvremenu zadobile mitske proporcije. U epizodi o Splitu Mrduljaš kroz šetnju prostorom pokušava audiovizualnim sredstvima predočiti što je bila vizionarska ideja slovenskog urbanista Brace Mušiča, zamisao da kroz prorede dvostrukih blokova modernističko mega-susjedstvo intimistički obavije oko pješačke ulice sa skalinadama i zidićima. Mrduljaš ulazi u stanove današnjih žitelja i kroz njihovo korištenje prostora pokazuje kako je danas živjeti u osunčanim stanovima s pogledom na more, postavljenima uz intimnu mediteransku kaletu. Mrduljaš također prikazuje borbu današnjih žitelja da spriječe agresivne interpolacije koje bi im otele zelenilo, svjetlo i igralište. U jednom trenutku u kadru se pojavljuje bivše kvartovsko igralište koje je kupio i prisvojio lokalni poduzetnik, bivši gradski vijećnik, a sada aktivist HSP-a. Preko cijelog igrališta - sada ograđenog i zapuštenog - ispisan je enormni grafit vidljiv samo dronom: R1 (urbanistička šifra za rekreativnu zonu).

     

    I skopska epizoda bavi se projektima koji su u neku ruku postali mitski. Ban i Mrduljaš upoznaju nas s obnovom Skoplja nakon potresa, s ulogom japanskog arhitekta Kenza Tangea i njegovim arhitektonskim idejama tzv. metabolizma. Autori serije vode nas u dijelove Skoplja koji su realizirani po Tangeovim idejama, uključujući svojevrsni “bedem” stambenih zgrada oko centra, te super-modernističko kazalište slovenskih arhitekata. Autori tu otvaraju i jedan od problema koji se u seriji učestalo ponavljaju: projekti često bivaju preambiciozni, financijski su pretežak teret za sredinu koja ih je iznjedrila, pa ostaju poludovršeni i ostavljaju prostor za naknadni metež i vandalstvo - dakle, ono što se dogodilo i u Splitu i u Skoplju.

     

    Zagrebačkoj publici vjerojatno će najzanimljivija epizoda serijala biti ona koja se bavi Velesajmom. Još jedna od veleideja Većeslava Holjevca, on je načinjen za potrebe sajma koji je od 50-ih do 70-ih bio važan ekonomski punkt, ali i - što u seriji posebno naglašavaju - prozor Jugoslavenima u suvremeni svijet. Zamišljen da bude srce i centar nastajućeg novog Zagreba, Velesajam je - kako u seriji ističe arhitekt Vedran Mimica - najvažniji muzej moderne arhitekture na otvorenom, u omjeru jedan na jedan. Unutar samog Velesajma je točno osam zaštićenih spomeničkih klasika moderne arhitekture, od prelijepoga Talijanskog paviljona arhitekta Giuseppea Sambita, preko Njemačkog paviljona Božidara Rašice, Paviljona mašinogradnje Ivana Vitića pa do najmanjeg, najdevastiranijeg (i autorima serije najmilijeg) paviljona Đure Đakovića Miroslava Begovića, paviljona koji je zbog prirode proizvoda slavonskobrodskog diva bio koncipiran da se u njega ulazi tračnicama.

    Danas, Velesajam je u dobroj mjeri ne-mjesto, sajmišnu funkciju imaju samo dva paviljona uz ulaz, sam Velesajam ostao je prometno izoliran, a oko njega se stvorio sanitarni kordon ničega u kojem obitavaju sezonski cirkusi i divlja gradnja. U jednoj od scena serija prikazuje smetlare Zagrebačkog holdinga koji iskipavaju smeće u zaštićeni spomenik kulture - paviljon Đaković. Mrduljaš i Ban, međutim, naglašavaju žilavu prilagodljivost arhitekture Velesajma. To je arhitektura koja je na neki način nadživjela vlastitu smrt i danas ima novi život kroz funkcije koje tvorcima nisu bile na umu: od gimnastičke dvorane, preko teniskog centra i pismoslikarskog ateljea pa do - kartinga!

    Paviljon na Velesajmu, Ivan Vitić

     

    Od četiri epizode serije - međutim - daleko je najzanimljivija i istraživački najdragocjenija druga, ona koja se bavi socijalističkim domovima kulture. Kroz četiri različita primjera Ban i Mrduljaš prikazuju sudbinu domova kulture koji su - kako u naslovu vele - trebali služiti kao “uređaji emancipacije”: trebali su spojiti vrhunski profesionalizam i amaterizam u slobodnom vremenu, konzumiranje i sudjelovanje, filharmonije i tečajeve opismenjivanja, brodomodelarske sekcije i rock koncerte. Mrduljaš i Ban putovanje počinju od zagrebačkog RANS-a, pučki zvanog “Moša”. To je zgrada koja se perfektno uklapa u modernistički potez Vukovarske ulice i koju prirodno očekujete u centru urbanosti poput Zagreba. No, ističu autori, slične “uređaje emancipacije” isti je sistem sijao i u izolirane gorske zabiti. Ban i Mrduljaš uzimaju primjere dva mala brdska gradića: Konjica i Kolašina. U Konjicu, Društveni dom je izgrađen po prvom realiziranom projektu tada mladog slovenskog arhitekta Jože Osojnika, a Spomen-dom u Kolašinu po projektu budućeg potpredsjednika slovenske akademije (i - zanimljivo - projektanta niza crkava) Marka Mušiča. Konjički Dom kulture imao je kino-kazališnu dvoranu, ljetnu scenu i kavanu. Oblikovno je bio nenametljiv, pružao se uz zavoj ceste i otvarao prema rijeci i cesti lijepom natkrivenom terasom. Mušičev projekt u Kolašinu je grandiozna skulptura, sydneyjska Opera bačena usred ničega, marker koji je tako upečatljiv da vam izgleda kao da je mjesto nastalo oko njega, a ne obratno. Serija pokazuje kako su dvije različite arhitekture u dvije sredine imale oprečnu sudbinu. Dom u Konjicu još je sasvim živo mjesto, u njemu se organizira festival srednjoškolskih kazališnih trupa, u njemu se održavaju izložbe, svadbe i koncerti. Kolašinski “UFO” iznutra je uglavnom demoliran, a u funkciji su samo dijelovi koje su osvojili općinski i stranački uhljebi. Najbizarniji je prizor jednog od krila brutalističkog “svemirskog broda” u kojem sada obitava stranka Nova srpska demokratija. Izvana vidite titovski socijalistički modernizam, a unutra - u uredu - stranačke prostorije rese kandilo, pravoslavno raspelo, ikone Svetog Nikole i Bogorodice.

    Društveni dom Konjic, arhitekt Jože Osojnik

     

    Stakleni Angkor Vat

    Prvu sezonu “Betonskih spavača” Ban i Mrduljaš su završili primjerima hotelske arhitekture 80-ih koja postupno postaje grandomanska i samodestruktivna. Na neki način takva je i “dramaturgija” “Uređaja emancipacije”. Ban i Mrduljaš vode nas u Nikšić gdje su nerealne lokalne vlasti kolašinskom autoru Mušiču 1976. naručile grandomanski Dom kulture koji je proporcijama nadmašivao Sava Centar. Orijaško stakleno zdanje građeno je deset godina dok 1986. ekonomska kriza nije trajno zaustavila projekt. Mušičev stakleni Angkor Vat u međuvremenu se - kako navodi Mrduljaš - pretvorio u “najimpresivniju ruinu bivše Jugoslavije”, a u njegovim rohbau katakombama i labirintima je od 1986. poginulo - 16 ljudi! Zgrada koju Nikšićani zbog oblika zovu “sfinga” u međuvremenu je 2014. dospjela i do Bijenala arhitekture u Veneciji gdje su mladi arhitekti predstavili projekt revitalizacije. O (ne)razmjerima ambicija i dosega dvaju društava svjedoči i to da se po tom projektu planira dovršiti samo deset posto izvorne zgrade, 20 posto se planira provizorno privesti funkciji, a 70 posto osigurati tek toliko da - ljudi ne ginu (!?). Kad to čovjek čuje, ne mogu mu ne pasti na pamet ranosrednjovjekovni barbari koji su živjeli u velebnim rimskim ruinama.

    Ipak, priču o domovima kulture Mrduljaš i Ban završavaju sa srebrenim obrubom - završavaju je u Komiži, s primjerom Vitićeva modernističkog Doma JNA koji je obnovljen pa je danas točno u onoj funkciji kakvu su tvorci mogli poželjeti: mjesto je druženja, dječje razbibrige, kultiviranja. A jedna od pedagoginja koje u zgradi vode dječji program pokazuje na Vitićev svod i kaže: “Pokušajte zamisliti nešto ovako, a u mjestu od 700 stanovnika”.

    Bogoljub Mitrakovic / EPEHA

    Dom JNA, Komiža, Ivan Vitić

     

    Domovi kulture, dakako, i dalje postoje. Međutim, čitava ideološka baza na kojoj su počivali više ne postoji: ni ideja kulturne inkluzivnosti, ni spajanja amaterizma i profesionalizma, ni obrazovanja uz rad. Kad u njima postoje obrazovni programi, u pravilu su komercijalizirani, autsorsani i privatizirani. Kad se grade novi kvartovi i novi studentski domovi, u njima nema centara kulture - ali ima crkava i kapelica kao markera nove vladajuće ideologije. A jedna od ironija je da su upravo socijalistički centri kulture punktovi na kojima se odvijaju promocije antikomunističkih knjiga i desničarske političke tribine. Obračun s komunizmom nerijetko se zbiva na mjestima koja bez zloglasne “k-riječi” - ne bi ni postojala.

    Izdvajamo