“U Jugoslaviji je u doba socijalizma stvoren zavidan opus modernističke arhitekture, koja ne može ući u postojeće, pojednostavljene klasifikacije pa ruši već uspostavljene kategorije modernizma u svijetu”. Ovim se riječima najavljuje nova knjiga “Arhitektura u socijalističkoj Jugoslaviji” austrijskog fotografa Wolfganga Thalera.
Mukotrpno istraživanje
Thaler, naime, vjeruje, a u tome nije usamljen, kako će se povijest moderne arhitekture pisati iznova nakon što svijet otkrije što su gradili komunisti u doba bivše Jugoslavije. Na tom se području može naći svaki poslijeratni trend, ali uvijek s pomakom. Za te su pomake zaslužni pojedinci poput Ivana Vitića, koji su se uspjeli izdići iznad sustava.
Thaler je pune tri godine putovao bivšom Jugoslavijom snimajući arhitekturu. Fotografije nastale u, kaže, mukotrpnom procesu, prvi će put izložiti u zagrebačkoj galeriji Nazor, u sklopu konferencije koja 1. listopada počinje u Kinu Mosor. Na konferenciji će pedeset istraživača s područja bivše Jugoslavije, uz slavnog britanskog antropologa Davida Harveya, istraživati kakav je utjecaj izgradnja samoupravnog socijalističkog društva imala na arhitekturu.
U Thalerovoj knjizi o tome pišu Vladimir Kulić sa sveučilišta na Floridi i zagrebački teoretičar Maroje Mrduljaš, s kojima je fotograf već surađivao na projektu “Balkanologija”, bilježeći manje poznatu arhitekturu 90-ih kao rezultat nereguliranog rasta gradova u državama jugoistočne Europe. Tada se i zainteresirao arhitekturu socijalizma. Thalerove fotografije potvrđuju ono što je djelomice naznačila i prošlogodišnja izložba “Dizajn u doba hladnog rata” u londonskom Victoria&Albert muzeju: nijedna država iza željezne zavjese nije imala toliko sluha za suvremeni dizajn, arhitekturu i umjetnost poput bivše Jugoslavije. Titu se nije moglo prigovoriti da nije prepoznao važnost dobrog dizajna u poslijeratnoj obnovi, a arhitekture socijalističkog realizma bilo je u zanemarivom postotku. U stimulativnom se okruženju stvarala arhitektura koja je pridonosila kvaliteti svakodnevnice.
Sudbine spomenika
Sudbine su tih spomenika različite: neke su od njih jako dobro “ostarile” zaštićene najčešće svojom političkom funkcijom, dok su druge zapuštene i zanemarene upravo zbog svoje simbolike. “Ove smo spomenike promatrali na akademskoj razini, a s ceste nas je dočekalo nešto posve drugačije: ili razočarenje ili iznenađenje”, navode Kulić i Mrduljaš. Melankonija koja podsjeća na destrukciju nakon kolapsa Jugoslavije slična je kao na prizorima napuštenih spomenika NOB-u koje je snimao belgijski fotograf i suradnik na Kraljevskoj akademiji u Gentu Jan Kempenaers, oduševljen apstraktnom ljepotom ovih spomenika.