Izložba “10 001 majmun” Milana Trenca, za vikend otvorena u Galeriji Forum, dosjetka je i, djelomice, provokacija. Dosjetka je u umjetnosti vrlo sklizak teren, no u ovom konkretnom slučaju i u kontekstu opusa kakav Trenc ima iza sebe, funkcionira. U predgovoru se nudi više verzija kontekstualizacije novog rada ovog umjetnika. Meni se pri obilasku izložbe neprekidno u glavi vrtjela jedna pjesma kao asocijacija na izložene radove, a to je “Monkey Gone To Heaven” Pixiesa.
Naravno, u Trencovom radovima uvijek ima i pop kulture, no u konkretnom slučaju on polazi od teze, intelektualne dosjetke koju je iznio francuski matematičar u 19. stoljeću Félix Édouard Justin Émile Borel, a koja otprilike govori da kad bi deset tisuća majmuna udaralo po deset tisuća tipkovnica beskrajno dugo, dulje od vijeka svemira, napisali bi sve knjige koje se mogu napisati. Trenc je za prigodu svoje nove izložbe ovu provokaciju, odnosno tezu sličnu matematičarevoj, prenio iz književnosti u likovnu umjetnost i izračunao što bi bilo kada bi se imaginarni majmuni primili slikarskog platna i kantica s dvanaest osnovnih boja te naslikali po dvije obojene spirale. Broj bi kolorističkih kombinacija bio dvanaest puta dvanaest puta dvanaest, dakle 1728.
Trenc je izračunao što bi bilo kada bi se imaginarni majmuni primili slikarskog platna i kantica s dvanaest osnovnih boja te naslikali po dvije obojene spirale. Broj bi kolorističkih kombinacija bio 1728. Uz pomoć računala Trenc je napravio sve te kombinacije, a dvadesetak ih je naslikao.
Uz pomoć računala Trenc je napravio sve te kombinacije, a dvadesetak ih je naslikao i izložio. U tom jednom kovitlacu izloženih spirala, a koje variraju od vrlo ekspresivnih boja do stišanijih, gotovo monokromnih, najčešće su ljudi, no pronaći će se i životinje i automobili. Svi oni lebde između pojedinih slojeva spirala, gotovo pa u bestežinskom stanju, posve prepušteni, nemaju kontrole niti nad sobom, niti nad svojom sudbinom. Njihovi su prikazi pojednostavljeni, siluetni, bez ikakve deskripcije. Negdje je mnoštvo likova, drugdje, pak, samo dvojica ili su isključivo spirale, bez ljudskog lika.
Trenc se u ovom ciklusu referira i na hrvatsku umjetnost pa se u katalogu izložbe može pročitati posveta, nažalost prerano preminulom Borisu Demuru, koji je svoj put započeo kroz Grupu šestorice, kasnije je prepoznat upravo po slikama s motivima spirala.
Izložba intrigantna u tezi. Doduše, Milana Trenca teško je, ruku na srce, objektivno sagledati ako ste rođeni sedamdesetih te vam je kasnih osamdesetih, u formiranju, bio blizak Milan Blenton, lik koji je osmislio Goran Pirš, a vizualni identitet daje mu upravo Trenc. Kasnije gradi karijeru vani. Na poziv Mirka Ilića odlazi u Ameriku, radi za New York Times, potom za Washington Post, New Yorker, Time.
Često je radio političke ilustracije u novinama, no vrlo promišljene, sam mi je jednom rekao kako ne vjeruje u prvoloptašku ilustraciju, nego onu koja je “dobra opaska, malo te pecne, malo te natjera da se zamisliš”. Po njegovoj je slikovnici “Noć u muzeju”, podsjetimo, snimljen i istoimeni blockbuster film. Vratio se, potom, u Hrvatsku, gdje se među ostalim prihvatio snimanja dugometražnog filma “Ribanje i ribarsko prigovaranje” po Hektoroviću.
Izložba se može pogledati do 30. ožujka.