IZLOŽBA 'OKRUŽENJU USPRKOS'

150 GODINA HRVATSKOG DRUŠTVA LIKOVNIH UMJETNIKA Od nacrtanih magnolija na zidu do amblematskih radova Babića, Murtića, Knifera i Dimitrijevića

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 26.10.2018. u 08:43

Damjan Tadić / CROPIX

 

Naslovom izložbe žele se naglasiti mnogobrojni problemi s kojima su se susretali umjetnici, neovisno o razlikama u generacijama i stilovima

Dosad se iz Doma Hrvatskog društva likovnih umjetnika nisu previše izjašnjavali u vezi s preuređenjem prostora oko građevine u kojoj djeluju te njezine hortikulture.

Damjan Tadić / CROPIX

Autor izložbe Branko Franceschi, ravnateljica HDLU-a Ivana Andabaka i predsjednik HDLU-a Tomislav Buntak ispred rada Dalibora Marinisa

 

Sada, ipak, na izložbi koja se večeras otvara u njihovim prostorima, a tema je 150 godina djelovanja društva i 80 godina ove građevine, među ostalim, izlažu i nacrtane magnolije na zidu rad talentiranog umjetnika mlađe generacije Lava Paripovića, kao podsjetnik, reći će, na recentniju prošlost. Sitnija gesta, no zabavlja.

 

Izložba koju su jučer novinarima predstavili predsjednik HDLU-a Tomislav Buntak, ravnateljica ove institucije Ivana Andabaka te njezin autor Branko Franceschi započinje skulpturom “Povijest Hrvata” Ivana Meštrovića postavljenom u ulaznoj prostoriji. Na istom je mjestu stajala Meštrovićeva skulptura kada je prije osamdeset godina otvoren tada novi dom za umjetnike, a koji je inicirao upravo ovaj kipar. Riječ je, ovaj put, o sadrenom odljevu iz zagrebačkog Atelijera Meštrović; skulpturu koja je stajala na samom otvaranju nisu, kažu, nažalost uspjeli posuditi iz Beograda.

 

Kada se podizao ovaj paviljon, podsjetimo, bila je riječ o kompromisu, jer prije osam desetljeća nisu mogli skupiti novac za novi dom umjetnika, pa je paviljon financiran uz uvjet da istodobno bude i monument za kralja Petra. Kada je dom otvoren, na ulazu je stajao reljef kao posveta ovom vladaru. Nepoznata je sudbina reljefa, ali na tom se mjestu sada pokazuje rad Zorana Pavelića.

 

60 radova

Iza skulpture “Povijest Hrvata” fotografija je iz ciklusa “Slučajni prolaznik” Brace Dimitrijevića; Franceschi kaže da je upravo Dimitrijević odredio njegov način razmišljanja o suvremenom pristupu umjetnosti. U istoj su prostoriji i slike Ede Murtića i Julija Knifera. Tu je također natpis Mladena Stilinovića o tome da onaj tko ne govori engleski, nije umjetnik; duhovita kritika zapadnjačkog pogleda na suvremeno tržište umjetnina. Uz mušku figuru naslikanu kako leži na trbuhu, rad Ljube Ivančića, Gotovčev je performans “Zagreb, volim te”: gdje nag leži na asfaltu i ljubi ga. Umjetnici prikazani u toj početnoj prostoriji, nastavit će Franceschi, svi imaju međunarodnu reputaciju.

 

Franceschi je odabrao šezdeset radova za izložbu, unaprijed se ispričao onim autorima koji nisu uvršteni. Naslov glasi “Okruženju usprkos” kako bi se naglasili brojni problemi s kojima su se susretali autori, neovisno o generacijama i stilovima, pa i svađe i polemike, no unatoč nepovoljnom okruženju, želi se reći, pred nama je ono što su uspjeli stvoriti, a to je puno. Franceschi pojašnjava da je radeći na raznim vanjskim projektima situaciju mogao usporediti s onom na međunarodnoj sceni, kojoj je hrvatska umjetnost u najmanju ruku kako navodi “konkurentna, često i superiorna. I to unatoč tome što je i suvremeni kontekst domaćeg vizualnog stvaralaštva još uvijek negativno određen činjenicom da nemamo nacionalnu kulturnu strategiju i regulirano tržište umjetnina, sinergiju privatnog i javnog sektora te jasne smjernice u rješavanju položaja umjetnika u društvu”.

U centralnom prstenu HDLU-a naročito je naglašeno spajanje raznih pojmova te način na koji se oni mijenjaju tijekom vremena. Tik jedan uz drugi, izloženi su radovi nabijeni simbolikom, “Crna zastava” Ljube Babića, ciklus fotografija koje je Posavec snimao nakon Titove smrti, performans Zlatka Kopljara kako u odijelu kleči pred grobom Franje Tuđmana... Sliku “Crna zastava” Babić je naslikao u studenom 1916. godine, na dan smrti cara Franje Josipa, s prozora svojeg ateljea u Ilici. Naslikani su dugačka zastava, prijeteći oblaci i niz ljudskih figura; kako je zabilježio ovaj autor “sve se oko mene raspadalo”. Posavec je, pak, na dan Titova sprovoda slikao ljude kako se masovno zaustavljaju pred izlozima s televizorima gledajući vijesti.

 

Zanimljive suprotnosti 

Zanimljive su i suprotnosti, primjerice slika “Dolazak Hrvata” Josipa Franje Mückea, posuđena iz Hrvatskog povijesnog muzeja, ozbiljna, i monumentalna, postavljena je  tik nasuprot radu Stipana Tadića, prvotno zamišljenog kao svojevrsnu duhovitu interpretaciju Ivekovićeve slike s istom temom. Slika je, podsjetimo, smještena u današnje vrijeme pa su mjesta koja su na Ivekovićevoj slici zauzimali kralj, plemstvo, vojska i vitezovi, preuzeli investitori, arhitekti, građevinari i geodeti, a podnaslov slike glasi “Epska oda legalizaciji”.

Ignjat Job pokazao je tridesetih godina prošlog stoljeća na slici razulareno društvo u krčmi, David Maljković snimio je početkom dvijetisućitih bezvoljne mlade ljude na Zagrebačkom velesajmu. Varlaj slika poetičan morski prizor ponovno tridesetih godina, umjetnica Renata Poljak u radu “Velika očekivanja” interpretira arhitektonsko nasilje mnogih novogradnju na obali i sl. Rad Marije Ujević “Mačka” stoji na početnom ulazu u manji prsten HDLU-a gdje je Bakićeva skulptura postavljena primjerice uz natpis “Ovo nije moj svijet” Željka Jermana

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo