Najnoviji performans i još jedna monografija govori da je Dimitrije Popović od sebe i svojega djela stvorio primjer bez lake poredbe u hrvatskoj umjetnosti.
Za jedne je Dimitrije likovna megazvijezda, za druge tek literarni fantast, ponekim kolegama umjetnik vrijedan svake pažnje, a ponekim sumnjivi likovni svat. Bilo kako bilo, on je ime koje ne izaziva ravnodušnost.
Još davne 1980. godine, povodom izložbe u Galeriji Karas i prve Dimitrijeve monografije (Depolo, Tenžera, Maroević) napisao sam zapravo pohvalan tekst, spominjući tek stanoviti “manirizam” koji sam sebi pomalo zatvara vrata i postaje (činilo mi se, prerano) zaštitni znak tada mladoga “virtuoznog crtača”. Od tada sam lišen zadovoljstva susretanja sa zanimljivim sugovornikom koji mi je ljudski ostao blizak, premda likovno pomalo nejasan jer mi je bio i ostao prejasan. Ali - što je tu je. Danas, nakon toliko vremena, njegov mi se put i djelo čine zapravo samo kao gradnja vlastitog života, on je umjetnik koji sve ono što, moguće, ponekad i nema u svojem djelu, ima u svojemu životu. Rodio se, a dijelom i ostao u vremenu u kojem su šok i provokacija i imali nekoga smisla. Premda je šok nakon upakiranog i konzerviranog izmeta, krvlju i ovcama bečkih akcionista ili D. Hirsta odavno anesteziran, što danas pred najstrašnijim slikama ljudske bestijalnosti može šokirati? No, Dimitrije je ostao svojevrstan simbol provokacije i u ovome vremenu, u kojemu je provokacija postala fosil sebe same.
Vjeran sebi
Moralistički, ali i ispravno rečeno, Popović ostaje vjeran sebi. Od prvog rada na Akademiji do današnjih djela vidljiva je morfološka i tematska neprekinuta pupkovina njegova opusa. Ugrađujući u svoje djelo i ljepotu i odvratnost živi svoj poseban život rasterećen jučerašnje avangardističke i radikalističke napetosti, protiveći se vremenu u kojemu su proroci novoga netrpeljivo i isključivo podučavali o “pravoj” umjetnosti. U vrijeme ove neobarokne disperzije, nove nepreglednosti i svih mogućnosti, Dimitrije je “pušten na miru”.
Nastojeći svojim djelom zadržati stanovitu antropološku snagu i produžiti osnovna pitanja smisla života, po mišljenju Alaina Bosqueta kod njega se “u istom potezu nalaze rođenje i smrt i uskrsnuće”. Ipak, za neke je njegovo djelo tek istetovirana površinska koža njegovih misli. Uz posvajanje najviših i najdubljih filozofskih pitanja smisla i misterija života, uz Mariju Magdalenu, Majku Božju i Isusa Krista na površinu tih pitanja može isplivati i Marilyn ili Severina.
Uz njega se spominjao i famozni “kič”. Ma što govorili poneki kolege, Čelebonovićev ili Teigeov “uljepšani svijet”, ma koliko granice između kiča i umjetnosti postale suradničke i prijateljske, pa potom i izbrisane (od pop-arta ili J. Koonsa do danas) i ma koliko se i ovdje s nekom lažnom sigurnošću puke naljepnice potezalo to pitanje, svijet Dimitrija Popovića ne može biti u toj blizini iz jednostavnog razloga, jer on nije prijetvoran čovjek. Jer kič je više karakterna, a manje likovna odlika, više odlika osobe, a manje djela. Osim toga, kada se njegova djela ostave na čistini bez pratnje teksta jasno se vidi i njihova slabost i njihova snaga, njihovo likovno bogatstvo i uboštvo. Dok su drugi često lijegali u tuđu kolijevku i stavljali se pod skute aktualnog trenutka i svoj rad kamuflirali misaonim i analitičkim štakama i spekulacijama, on je bio ono što jest.
Teatar ljepote
Bez obzira na to što njegovo djelo ne mora biti svima (ili meni) po volji, on je duh koji opsesivno i iskreno živi što radi i što govori. On harači po povijesti umjetnosti, izvlači dramatične primjere egzistencijalne umjetnosti ili primjere efektne nadrealističke morfologije (Grünewald ili Dalí), paučinastim tkanjima kombinira, plete, rasteže, razvlači, metastazira i planduje po civilizacijskim likovnim ikonama - primjerice, po Leonardovim djelima (“snohvatice o Leonardu”, Zidić) tražeći “diskretne deformacije njegove lijepe vanjštine” (pri čemu je netko duhovito zavapio: “Leonardo, daj viči”!). Za ovog trajnog Hockeovog manirista povijest umjetnosti je otvorena knjiga osnažena dubokim umovanjima ponajboljih duhova, kao i neobaroknim i postmodernim duhovima kojima, barem što se njega tiče, ne stoji ništa na putu.
Ipak, u likovnome smislu, prezasićeni, gusti teatar ljepote (nekima i ružnoće) pati “od viška”. Nama se čini da bi bilo bolje da je višak pletiva i zasićenost površine prepustio “višku” promatračevih sugestija i da je brojčano podebljao posniju sliku svojega opusa djelima poput “Uskrsnuća” iz 1997. godine, ili da je više tragao za potencijalima prostora (kao u “Misterijum Luče Mikrokozma” ili u “Alegoriji o Arkadiji”), čemu bi nesumnjivo doprinijele i njegove instalacije (“Tišina”, “Pjesma bez riječi”…), u kojima je ostavio prostora za, lakonski rečeno, bogatiji doživljaj. Šteta što ta djela nisu bila projekt “nesigurnijega” i “plahijega” likovnog jezika kojemu je konačna zadaća mogla biti “ukloniti sadržaj tako da se stvar uopće može vidjeti” (S. Sontag). Ili, drugim riječima, u tom obilju i prenatrpanosti bilo bi više dobroga kada bi njegova djela dobila na latentnosti, a ne manifestnosti.
Šteta je samo što je odnos prema njemu i njegovu djelu bio i ostao ili adoracija ili odbijanje. Ali i nije lako pristupiti umjetniku i duhu koji ulazi u najveće tajne života i umjetnosti i koji je sposoban dati i “svoje viđenje renesansnoga genija iz njegove nutrine” (D. Popović). Toj moćnoj sposobnosti ulaženja u tuđu kožu i narav malo je tko dorastao i malo se tko usudi na taj način govoriti.
Knjiga sadrži uvodni tekst Žarka Paića, a potom slijede tekstovi samoga umjetnika (Dimitrije o Dimitriju), kao i njegovih 20 pjesama vezanih uz pojedine cikluse i teme. Izbor pisca uvodnog teksta, vrloga Žarka Paića koji u ovoj knjizi/tvrđavi raspravlja o tijelu i o zabrani prikazivanja tijela u prvoj polovici XX. stoljeća, ne iznenađuje. To pisanje, kao i pisanja samoga Dimitrija, traži malo strpljenja i pomnje. Slika, objekt, kip ili crtež Dimitrija Popovića koji kao svojevrsne ikone misli skraćuju put, sve je to, u najboljem smislu, i široko i duboko. Knjigu je odlično uredio Božo Biškupić. I vidi se, s obzirom na njegov život urednika i promotora umjetnosti i prije politike, da ni danas ne bi umro od gladi. Knjigu je tiskao Skener studio, odnosno sjajni i umjetnosti posvećeni Dragi Savičević, koji svaku knjigu štuje kao neki tabernakul.
Kultura samoće
Dimitrije je za ove prostore netipičan lik, čovjek koji se nije vezivao uz čopore i klanove. Ne ogovara svoje kolege, ne ujeda uokolo, ne širi zlovolju, a najmanje je “grizilo koje gleda ča bi izilo” (poslovica iz Velog Drvenika). Živi svoj život. On je ispunjen, čovjek koji unosi u ovaj krajolik lik sabranog, dubokog, samorealiziranog umjetnika i čovjeka koji je u prostor uveo istodobno i samoću i ekskluzivnost, kulturu samoće i uvažavanja. Čovjek u krugu vlastite cjelovitosti u odgonetavanje ili barem u čitanja svojih djela zaposlio je toliko dubokih duhova. On ima svoj krug prijatelja, on ima svoje dobre tumače, on ima i svoju publiku. Ovaj rijedak lik hrvatske svakodnevice zaslužuje uvažavanje pa i onda kada baš i ne adoriramo njegovo djelo. I premda je naše davno prijateljstvo jednako davno utrnulo, moje štovanje prema Dimitriju ostaje. Ponavljam, on za mene zapravo ne radi umjetnost, nego sama sebe i njegova su djela što i J. Beuysu “pomoćno sredstvo za proizvodnu osobnosti” (D. Kuspit). A ako tu nema uvijek umjetnosti, tu je nesumnjivo uvijek umjetnik.
Čovjek koji je imao težak životni i stvaralački put, koji, za razliku od mene, govori da je “život kratak”, na 600 stranica nove knjige podastire svoje misli promatrajući ljudsko tijelo od kolijevke pa do groba. I opet “šokira” ili barem “nikoga ne ostavlja ravnodušnim”, Ali što će i koga on ovime šokirati? Mrtvi i masakrirani na svim stranama svijeta dospjeli su u naše domove, pred naše ravnodušne oči i u naše želuce. Dimenzije njegova šoka postale su, a moguće su i oduvijek bile, samo još jedna “estetika”.