Malo je koji čovjek i slikar u svojem životu i opusu toliko gorljivo branio slikarstvo, pa i djelima u kojima je Đuro Seder (r. 1927.) kušao krajnosti “šutnje i ništavila” i u vremenima vlastita mračna, neprozirna, škuroga enformela.
U svojemu sjajnom tekstu “Nemogućnost slike” (1971.) Seder je objasnio svoju nelagodu pred platnom, pitajući se “Je li moguće oblikovati Ništa”? To je sigurno najmisaoniji i najdublji tekst jednoga slikara uopće, tekst koji nabija komplekse tzv. profesionalnim piscima o umjetnosti, a koji je krivo protumačen kao evanđelje svojevrsne slikarske i stvaralačke slijepe ulice, njezine nemogućnosti i neprozirnosti.
I premda je pritom navukao i spominjanje egzistencijalista i tumača apsurda (Jaspers, Camus i dr.), kao i Pollockovu logiku građenja slike, Seder je ostao vjernikom slike. Osim toga, Seder je pripadao prilično heterogenoj i “pomalo izmistificiranoj” (Matičević) grupi Gorgona (1959. - 1966.) koja je svoje djelovanje temeljila na osjećaju odsutne prisutnosti i bila protiv naglašenoga “stvaranja” umjetničkoga djela. Nemogućnost slike bila je samo zakritost, a ponajmanje odustajanje od slikarstva, a još manje od njegova smisla i svrhe. Seder je tražio tminu u kojoj je bilo moguće naći i zapaliti novu svjetlost.
Biblijska tematika
Ta je svjetlost zapaljena u njegovu opusu iz kasnih 70-ih i ranih 80-ih godina prošloga stoljeća i svijetli do dana današnjega. Tada je napisao i “Mogućnost slike”. Kazao je: “Dosta mi je avangarde koja vodi u entropiju… Glasam za slikarstvo koje se ne boji sebe; intuicije, zamaha, nepredviđenosti. Koje se ne boji poticaja iz tradicije. Za slikarstvo koje se ne stidi emocija. Koje oslobađa energiju… Koje voli magmu pigmenta”. I kao što je njegov enformel ostao “pun mentalne energije, iskustvenoga zrenja, zalaganja i borbe za slikarstvo” (Z. Rus), tako je i nemogućnost slike rodila njezinom novom mogućnošću. Ništa je postalo Sve. Zakritost je otkrivena, praznina je bila ispunjena. Ali to su bila samo dva lica iste stvari: krajnje točke misaone i himničke egzistencije slike.
S djelima punim reljefnih kolorističkih nanosa, Seder je ponajbolje (uz moguće ponajviše Ivu Šebalja) kazao da nema ništa od dugo nagovještavane smrti štafelajnoga slikarstva i usputno se narugao svim opijelima i posljednjim pomazanjima slikarstvu koji su ovdje, kao u svakoj ratobornoj zabiti, bili najbučniji i pomalo zluradi. S druge strane, povratak boji i gesti odzvonio je i Jerihonskim trubljama kritike; nešto kao povratak izgubljenoga sina iz ništavila i nihilizma. Pritom se previđalo da Seder nikada nije odustajao od slikarstva i da novo slikanje nije bila nikakva kompenzacija za godine mrkline i tmina, nego čista radost.
Biblijska je tematika velika stranica Sederova opusa u kojemu se sve teme, svi sveci i sam Krist rađaju iz gliba boje. Uz to, njegovo je djelo najbolja protuteža svim tricama i kučinama posijanim stijenama najboljih crkava koje kao neki čudesni miraz rješavaju sve “nejasnoće”, a zapravo predstavljaju lijenost imaginacije i susret s usahlim očekivanjima “prosječnoga” ili puku “razumljivog”. Seder se suprotstavio toj strasti za osrednjošću, svim tim lickanjima i lažima djela u kojima se autoritet teme nameće autoritetu djela. Sederov sakralni, ili bolje rečeno religiozni ciklus, protuteža je tom nahrupljivanju svega i svačega u prostore u kojima se zadah konvencije nahranjen običnošću i figurativna prohibicija osjeća na svakom koraku. Iz takvih je djela, svaki dublji duhovni i misaoni osjećaj otekao kao voda.
Ako je Dulčić u crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu 1958. svojim Kristom Kraljem “probio led” postajući primjerom djela koje raste iz sebe sama, kod Đure Sedera stvar je nešto složenija. Kod Sedera previše je toga materično, ljudsko, egzistencijalno; slikarstvo u kojemu je previše limfe i vlastita krvotoka.
Narudžbe franjevaca
Jer nijedan slikar nije toliko svojim nanosom boje izgubio na ikoničkoj i tematskoj doslovnosti, nijedan nije toliko ljudskoga upleo u božje prostore, ostajući istodobno i tjelesan i duhovan. Ako je Sederovo slikarstvo figurativno, onda se to figurativno istodobno i gradi i razgrađuje, stavljajući duh u tijelo boje posve izvan mimetičke okrutnosti i ikoničkoga oktroiranja. Kao i kod Z. Šulentića, Ambroza Testena, ili spomenutoga Ive Dulčića, i Seder je preobrazio sredstvo u duh, imenicu u pridjev, ustrajavajući na preklapanju “sakralnih tema i laičkih egzistencijalnih stanja”. I tu, primjerice Letač iz 2010. godine može biti i Ikar i Isus Krist, a ovaj opet raširenih ruku i na Golgoti i na Nebu; i u Muci i Slavi. I sva čitanja teme počinju i završavaju u talogu guste magme, hedonizma boje, i zemljoradničke površine reljefa punoga pulsacija, nabreknuća, gustoće pigmenta i sl.
Izuzmemo li narudžbe, a posebice narudžbi franjevaca za samostanske crkve (primjerice Sv. Ante na Bistriku u Sarajevu, ili Sv Marka na Plehanu) u Bosni, u sredini u kojoj su s više tankoćutnosti primali i poimali umjetničku slobodu nego što je to bilo u Hrvatskoj, Seder je i u svojem tzv. religioznom ciklusu ostao u ljudskoj i slikarskoj koži. Kao širok i dubok čovjek, strog i najstroži prema vlastitom djelu, znao je da je prošlost živa voda. Stoga je stvorio i ponekada djela pod otvorenim i nimalo skrivenim utjecajem ruske ikone ili slikarstva Kretsko-italske škole (Pantokrator 2005.), uvažavajući svojim slikarskim ekumenizmom simbole i vrijednosti drugih stvaralačkih pristupa i vjerničkih i umjetničkih konfesija.
Razne tehnike
I premda je izveo brojna djela u raznim tehnikama (freske, ulja na platnu, mozaici u prirodnome kamenu, vitraji…) oni su ponajviše realizirani u Bosni - u sredini koja je naručivala djela i od slikara vjernika i slikara nevjernika (ili “režimskih” ili “državnih” umjetnika, poput Z. Price, ili E. Murtića), dok su se pod svjetovnim i crkvenim cenzorskim štolama u Hrvatskoj još vodile bitke, primjerice protiv apstrakcije, snažno cenzurirajući zahtjev inovacije.
I dan-danas, i upravo danas, raznim mlakostima i usukanošću trpaju se sakralni prostori koje svi radijatori svijeta neće moći zagrijati: I ostaje nam žal što djela Đure Sedera nema i više u sakralnim prostorima, kao što je šteta što Crkva nije prepoznala duhovne ljudske i božanske potencijale Demurove spirale, odnosno njegovo “biokinetičko, kozmičko i spiralno iskustvo” stvoreno i dlanovima ruke. I prava je šteta što spiralni kozmos Borisa Demura nije dospjelo na svod Sv. Blaža u Zagrebu. Uvjeren sam da bi njegove posljedice i značenje dosegnulo ulogu Dulčićeva Krista Kralja u Gospi od Zdravlja kojega nisu svi, pa i iz crkvenih krugova, dobrodošlicom dočekali. Ta je šansa propuštena.
Eto, 90. godišnjica života Đure Sedera ukazuje na čovjeka i umjetnika koji je doktorirao na umjetničkoj osamljenosti, vlastitome putu i koji se nije obazirao na podjele na prošlo i sadašnje, koji poštuje prošlost i koji je suvremen (za razliku od suvremenika koji nisu suvremeni), koji ne robuje moralističkoj “dosljednosti” i “vjernosti sebi” koja podrazumijeva ikoničku nepomičnost i tvrdu koru “stila”. Jer i Seder je, kao i Angeli Radovani, znao da originalnost pripada mediokritetima.
Upravo u prostoru najstarije šibenske crkve (Sv. Krševan) koja je već desetljećima u službi umjetnosti, Sederovo je “religiozno” slikarstvo u službi ljudske drame došlo “na svoje”... I ovaj skromni izbor djela unutar bogata opusa itekako je znakovit za Sederov svijet pun strasti i suosjećanja . A ako se u Sederovu opusu mora govoriti više o religioznim nego o sakralnim djelima, jedno i drugo se može privremeno pomiriti u prostoru najstarije šibenske crkve i jednog od najljepših izložbenih prostora. Ništa bolje ne može ocrtati narav djela nego crkva koja je istodobno izvan službe i u službi umjetnosti, duha i smisla.