CRTA KOD KUĆE

96. BOŽIĆ IVANA KOŽARIĆA U posljednje vrijeme crta lijevom rukom, iako je dešnjak. I tom 'krivom' rukom narisane figure izgledaju onako kako treba

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 26.12.2017. u 23:02

 

“Simpatična je ova naša fotografkinja, zar ne?” pitam velikog hrvatskog likovnog umjetnika Ivana Kožarića dok ga fotografira Neja Markičević, a on joj strpljivo pozira u fotelji. “Ne znam, to još trebam zaključiti”, odgovara i smije se.

Odjeven je u kariranu košulju, kakve najčešće voli nositi. Nema problema s poziranjem, često su ga fotografirali tijekom godina. Navikao je na medije, od ranih je dana prepoznat njegov talent. Posljednji put sam ga posjetila, također u njegovu stanu, prije nekoliko godina. Neko se vrijeme nismo vidjeli, razgovarali smo samo telefonski. “Povukli ste se?” pita me. “Valjda, pomalo”, odgovaram. “A vi?” pitam. “I ja, pomalo.”

Ivanu Kožariću devedeset šest i pol je godina, živi u stanu u neposrednoj blizini križanja Vukovarske i Savske, raskrižju koje gleda sa svojeg balkona na kojem je svojedobno zamislio gigantsku skulpturu “Nazovi je kako hoćeš”, koja se nadvija nad tračnicama tramvaja, a nažalost nikada nije realizirana. Zamolili smo ga da nam tijekom našeg posjeta nešto nacrta. Uzima papir i olovku i na prvom je crtežu naslikao duguljasto lice žene, nalik onim ženama kakve je znao crtati Amedeo Modigliani, a na drugom je apstraktan crtež. Ne treba mu dugo za pojedini crtež, najviše pet minuta. Ima jasnu koncepciju, zna što radi. Potpisuje crteže inicijalima I. K. Tehnički je izuzetno vješt, a iako je čitav život dešnjak, crta lijevom rukom.

Zagreb, 211217. 96-ogodisnji umjetnik Ivan Kozaric u svom atelieru.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX
 

Zlatne cipele

“U posljednje vrijeme crta lijevom rukom”, govori nam njegov pranećak Filip Kožarić. “U mojem smo birou radili prijedlog za jednu javnu skulpturu i zamolio sam ga da nacrta ljude oko nje, tada sam prvi put to primijetio. Pitao sam ga zašto lijevom, a on je rekao da zna što radi, i uistinu je znao, sve je vrlo precizno napravio: njegove tipične, izdužene figure, koje imaju vlastitu dinamiku. Fascinira me koliko stvaralaštvo ima duboko u sebi”, govori mladi Kožarić, koji se danas brine o velikom umjetniku. On je sin pokojnog arhitekta Tomislava Kožarića, nećaka Ivana Kožarića.

Ivan Kožarić imao je trojicu braće, a sva su trojica ubijena za vrijeme Drugog svjetskog rata. Čitav je svoj život apolitičan. Vlastite djece nema, nego dva posinka, jedan je od njih književnik Predrag Raos, a brinuo se i o svojem nećaku Tomislavu koji je kao dijete ostao bez oca. I Tomislav i Filip su arhitekti, iako prije Ivana Kožarića u njihovoj obitelji nije bilo umjetnika ni arhitekata.Umjetnika smo posjetili iza podneva, nakon ručka, na sunčan dan. Osim obitelji, o njemu se brine i gospođa koja mu dolazi tri puta dnevno, skuhati i provoditi vrijeme s umjetnikom. Društvo mu je pravila i kad smo ga posjetili. Iako je na televiziji neka popodnevna emisija, umjetnik kaže da ga ne zanima previše TV program.

Posjetili smo ga u četvrtak, a dan ranije u Muzeju suvremene umjetnosti otvorena je izložba Vlatke Horvat “Produžeci”, i to upravo u Ateljeu Ivana Kožarića, smještenom u ovom muzeju i u dijalogu s njegovim radovima. Filip Kožarić svojeg će pratetka uvijek rado otpratiti na otvaranja, no, kako nam je rekao, ovog puta nije želio riskirati da se umjetnik razboli, sezona je gripe. Ipak, Kožarić rado razgledava rad ove umjetnice - Filip je snimio izložbu i sad mu je pokazuje na mobitelu. Prepričava i kako je umjetnica na otvaranje obula zlatne cipele: “Iznenadila se kad sam joj rekao da postoji jedan rad Ivana Kožarića upravo na temu zlatnih cipela”.

Sve pršti od ljubavi

Ivan Kožarić promatra što je napravila ova autorica, on je umjetnik koji je uvijek znao cijeniti svoje kolege. Često ga se moglo vidjeti, pa i u devetom desetljeću njegova života, do prije nekoliko godina, kako obilazi izložbe kolega umjetnika i umjetnica. Osim posjećivanja izložbi hodao je satima Zagrebom, podsjetimo i kako se jedna od njegovih najpoznatijih skulptura zove “Hodač”. Danas rjeđe izlazi. Koliko cijeni svoje mlađe kolege pokazuje činjenica da centralnu poziciju u njegovu stanu, uz starinski gramofon, zauzima rad njegova mnogo mlađeg kolege, Kristijana Kožula, koji ga je svojedobno oduševio. Riječ je o skulpturi “Rog izobilja”.

Izvana kičasti rog, simbol gostoprimstva i obilja, od keramičkih posuda za cvijeće prekrivenih motivima cvjetnih košarica, bijelih kugli i zlatnih perla, a iznutra posve zatvoren: taj spoj suprotnosti zainteresirao je Ivana Kožarića. Filip Kožarić sjeća se kako je prije nekoliko godina, prigodom obilaska jednog pariškog muzeja na skupnoj izložbi, umjetnik bio sretan kada bi pronašao rad koji mu se svidio, a pored ostalih je ravnodušno prolazio: “Uvijek točno zna što mu se sviđa”.

Kada smo prošli put razgovarali, kao središnja u njegovu stanu stajala je grafika, crvena slova ispisana na bijelome papiru - “Sve pršti od ljubavi”. I sada je nekoliko Kožarićevih radova na zidu, mahom crteža, na stolu je umanjena verzija njegove možda i najpoznatije skulpture, “Prizemljeno Sunce”.

U atelje smješten na drugom kraju grada odlazi rijetko. Kada i ako crta, crta kod kuće. U stanu je i jedna fotografija iz vrlo mladih dana ovog umjetnika. Kožarić se često prisjeća kako je bio nestašno dijete, pa i mladić. Majci je zadavao velike brige, dok je pohađao osnovnu školu znao se i vezati za stup, sve kako ne bi morao na nastavu. I od malih je nogu znao, ne toliko da se želi baviti umjetnošću, koliko da ne želi stegu: “Oduvijek mi je bilo važno biti slobodan”. Na jednoj je fotografiji u stanu zajedno s Antunom Maračićem, svojim dugogodišnjim kolegom i prijateljem.

Na trećoj fotografiji je snimljen s Jutarnjim listom u kojem ga anketirani, a radi se o brojnim etabliranim kritičarima, proglašavaju najvažnijim živućim umjetnikom. Mnoštvo je i knjiga, od Henryja Millera do Franza Kafke, uglavnom klasika, a malo je umjetničkih monografija.

Zagreb, 211217. 96-ogodisnji umjetnik Ivan Kozaric u svom atelieru.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX
 

Smisao za humor

Kožarić je uvijek bio čovjek od malo riječi, njegov je dar bilo vizualno izražavanje pa tako ni sada ne govori previše, više sluša ono što mi govorimo. Smiren je temperament.

Prije godinu dana u Galeriji Škole primijenjene umjetnosti “Izidor Kršnjavi” izložili su njegove školske radove, nastale prije više od sedamdeset i pet godina, tijekom umjetnikova školovanja. Filip Kožarić prepričava kako je prigodom ove izložbe Ivan Kožarić došao u prostor izložbe i potpisao se na obje strane zida, pogled kroz prozor koji mu se jako svidio.

Trenutačno je u Berlinu u Galeriji Gregor Podnar postavljena izložba Ivana Kožarića koja se zove “Oblici prostora”, a razgledati je se može sve do 14. veljače sljedeće godine. Galerist Gregor Podnar, kaže Filip Kožarić, upravo ovaj vikend dolazi posjetiti Kožarića. Kustosi izložbe su Danka Šošić i Žarko Vijatović, a predstavljene su skulptu­re, instalacije, crteži, slike i još mnogi mediji. Mnoga su i amblematska djela ovog umjetnika, a, kako navode, “kustoska linija izložbe pokazuje da početak svakog novog Kožarićeva djela leži u prethodnom: umjesto da služi umjetničkoj prošlosti, on se s njom neprekidno nosi”.

Kožarić je, tumače dalje, jedan od najvažnijih hrvatskih umjetnika druge polovice 20. stoljeća, “njegov je rad nemoguće promatrati linearno”. Rano je postao svjestan ograničenja podjele na figurativne i apstraktne umjetnosti, zadržao je svoju slobodu čitavog stvaralaštva. Unatoč promjenama, tumače dalje, opus ima dodirne točke, kao što su “fleksibilnost, lakoća izvedbe, sofisticirana retorika i zaigranost”.

Rođen je 10. lipnja 1921. u Petrinji, u mladosti je boravio u Sisku, a u Zagrebu je nakon Drugog svjetskog rata studirao na Akademiji likovnih umjetnosti. Među ostalim se školovao i kod Antuna Augustinčića. Na početku karijere fokusirao se na prikaz ljudske figure i prepoznatljive oblike, no nikad doslovno, uvijek je tu bilo i slobode u prikazu i elemenata apstrakcije.

Nakon povratka u Zagreb iz Pariza blizak je Gorgoni, zajednički ih zanimaju pojmovi kao što su antiumjetnost, ironija, apsurd, kontemplacija. Zanima ga i subverzija, često rado prepričava kako je prva reakcija na postavljanje njegova “Prizemljena Sunca” početkom sedamdesetih bila da je jedan čovjek zaustavio svojeg fiću i izašao van kako bi lupio skulpturu koliko ga je iznervirala. Kada je, pak, bio u zrelijim godinama i jedna mu se gospodična nije digla u tramvaju, o njoj je napisao pjesmu “Lijepa dama brkata”, u MSU je među njegovim radovima izložen i izvrnuti Renault 4, u Galeriji Forum na izložbi “Devedesetdruga godina mu je tek” izložio je, među ostalim, i veliku skulpturu pozlaćenog penisa: ovo nabrajamo da podsjetimo na umjetnikov smisao za humor.

Što se tiče međunarodne karijere, podsjetimo i na Kožarićeve retrospektive u Musée d’Art moderne de la Ville u Parizu, Haus der Kunst u Münchenu, nastup na Bijenalu u Veneciji, Bijenalu u Sao Paulu, Documenti 11, kojima je oduševio međunarodnu javnost, kao i vrlo utjecajnog kustosa Okwuija Enwezora.

Izdvajamo