Izložba “Zbirka Hanžeković” danas se u sklopu Međunarodnog dana muzeja otvara u Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku. Na izložbu poziva slika “Tri ženska akta” Milivoja Uzelca iz 1923. Uz pejzaže, mrtve prirode te portrete, akt je prevladavajuća tema zbirke.
No, dok je većina aktova putena, bilo da je riječ o slici “Usnuli akt na ljubičastoj draperiji” Roberta Auera ili “Harem” Omera Mujadžića, kod Uzelca dominiraju tamni, maslinasti tonovi, sjeta, egzistencijalizam, aktovi su otuđeni. Uzelac je umjetnik kako raskošnog životopisa tako i rukopisa, a autor izložbe Igor Zidić ističe kako je riječ o “amblematskom djelu, svojevrsnom logotipu epohe. Njegova djela imaju snagu Sironijevih”. Sva su tri rada iz 20-ih godina prošlog stoljeća, razdoblju koje se i ovom se izložbom potvrđuje kao jedno od jačih u hrvatskoj umjetnosti.
Prva izložba koja je naznačila umjetnine koje se nalaze u privatnim zbirkama bila je 2006. u Klovićevim dvorima, no još je bila bila prisutna doza tajanstvenosti. Izložbama s djelima pojedinih kolekcionara s imenom i prezimenom započeo je ciklus u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, gdje se također mogao pogledati dio umjetnina iz Zbirke Hanžeković. Dobrim kolekcionarima zajedničko je marljivo čitanje kataloga, obilaženje izložbi, odlazak bez oklijevanja na lokaciju na kojoj se pojavila kvalitetna umjetnina, sudjelovanje na aukcijama, kontakti s umjetnicima, prepoznavanje koje je razdoblje za kojeg umjetnika bitno, prepoznavanje djela ako i nije najjače razdoblje pojedinog umjetnika kao iznimku...
Mecene
Na izložbi u Osijeku pristup zbirci razlikuje se od onog u Zagrebu. Zidić tumači: “Ostalo je mnogo mjesta za novu prezentaciju ako ju protegnemo s puno dobrih argumenata na kraj 19. stoljeća i prve godine 21. stoljeća”. Nisu sva djela izložena u Osijeku bila u Zagrebu i obrnuto. No osim pojedinih odabira, bitan je i cjelokupan pristup. Zidić istražuje slijedi li kolekcionar “povijesna kretanja, generacijske mijene i sl.” te zaključuje kako će “gotovo bez iznimke odabrati što mu je bliže, više voli, motivira ga, a ne nužno što zbirci u tom trenu ‘više nedostaje’.”
U popratnom tekstu kontekstualizira i Radničku galeriju koju je otvorio Hanžeković i kolekcionarstvo u obitelji. I otac i djed bili su i mecene i prijatelji umjetnika, obitelj su portretirali mnogi - od Maksimilijana Vanke do Omera Mujadžića, Tomislava Krizmana i Luje Lozice: portreti obitelji su u ulaznoj prostoriji, na početku izložbe.
Djedova se zbirka dijelom raspala, unuk je nekim umjetninama uspio ući u trag te, kako navodi Zidić: “Ta djela zbirci daju kontinuitet tri generacije”. Po majčinoj strani, pak, Hanžeković je u rodu s umjetnicom Ivanom Tomljenović Meller, čija je slika “Muškarac sa šeširom” jedno od iznenađenja osječke izložbe. Naime, njezin opus ponajviše poznajemo po eksperimentalnoj fotografiji kojom se bavila školujući se na znamenitoj školi Bauhaus. Sliku na izložbi iz 1927.-1929. grade zemljani tonovi, te krupne, grube ruke u prvom planu. Zbog ove slike Zidić je naziva “nesuđenom članicom grupe Zemlja”.
Djed Marijan Hanžeković, doktor prava, bio je i osječki župan. Također je znatan broj umjetnina iz zbirke autora koji su vezani za Slavoniju, od Čikoša Sesije, preko Knifera, do mladog Stjepana Šandrka. O ovom aspektu piše Daniel Zec koji je s Ivanom Janković kustos izložbe.
Naglasak na slikama
U pozivu na izložbu stoji kako je u zbirci tisuću slika, stotinjak grafika i četrdesetak skulptura. Zidić tumači: “Naš bi kritički izbor okupio i oko 120 slika i do 25 skulptura, no raspoloživi prostor muzeja omogućuje nam da pokažemo do sedamdesetak slika i dvadesetak skulptura.” Iako će oko privući skulpture Marije Ujević, Dušana Džamonje, Koste Angelija Radovanija, naglasak je na slikama. Također, naglasak je izložbe u Umjetničkom paviljonu bio na modernoj umjetnosti, ako se izuzme rad Ordana Petlevskog. Ova izložba ima širi raspon, od 1880. do 2016. U drugoj sobi, nakon one posvećene obitelji, djela su Bukovca, Auera, Mašića... Zidić ju naziva “sobom radosti slikanja” te, uz već spomenuta, posebno ističe ova djela u interpretaciji zbirke: “Mitološka scena” iz 1897. Bele Čikoša Sesije (“zauzet će mjesto jedno od mjesta rezerviranih za najbolja djela epohe”),
Schira i Murtić
“Mrtva priroda” Tomislava Krizmana iz 1900. (“našao bih joj mjesta i u najužem izboru hrvatske umjetnosti s kraja 19. i početka 20. stoljeća”), “Vršidba” Nikole Mašića (“antologijski rad”), “Portret Jovanke Bravačić” iz 1900-te Vlaha Bukovca (“remek-djelo portretne umjetnosti”), “Navještenje” Joze Kljakovića, “Dječje igre” Miljenka Stančića, “Oblaci” Ljube Babića... Babić je varirao u opusu, no Zidić kaže: “Ovo je djelo iznimno, naslikao ga je 1918., u dvadesetim godinama života, a ako ste u mladosti takav slikar, onda ste, naprosto, slikar”. U katalogu su jedna pokraj druge razuzdana “Nedjelja” Ignjata Joba te tiši tonovi i tmurno raspoloženje na slici “U kavani” Marijana Trepše. U postavu je kavana uz Mujadžićev “Harem”. Zašto? “Zajednički su im kubofuturizam, puniji volumeni, povratak figuraciji, vidljiv utjecaj Picassove faze”.
Prvu sliku koju je Hanžeković kupio 1977. naslikao je Edo Murtić, a za umjetnost se zainteresirao i preko Galerije Schira. Od suvremenih su autora značajna i dva rada Julija Knifera, meandra, prvi iz 1963., drugi, triptih iz 1976. Istaknimo i “Motiv 41” Zlatana Vrljkana (zebra koja se stapa s pozadinom), djela Borisa Bućana, Zlatka Kesera... Izložba traje do kraja kolovoza.