VELIKAN HRVATSKE FOTOGRAFIJE

Aleksej Orel: 'Tito, kada bi došao u Pulu, tražio je da ga snima moj djed'

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 23.09.2019. u 23:55

Privatni album

Autoportret Alojza Orela, s njegovim omiljenim fotoaparatom, datira u 1980. godinu

 

“Djed je na moju odluku o bavljenju fotografijom poprilično utjecao. Dok sam još bio maleni dječak znao sam više puta pobjeći kod njega u laboratorij.

Ne bih se nikome ni javio, a znalo bi se dogoditi i da on zaboravi javiti mojima da sam kod njega. Srećom, živjeli smo blizu jedni drugih, brzo se otkrilo gdje bježim. Zatim smo se kod djeda u stan i doselili, mama, tata, sestra i ja. Više nas je generacija živjelo pod istim krovom” govori nam Aleksej Orel, unuk znamenitog pulskog fotografa Alojza Orela, i sam u ovom zanimanju. I njegovi su se roditelji bavili fotografijom.

Pionir

U MGZ-u se može pogledati odabranih četrdesetak fotografija svakodnevice poslijeratne Pule, koje je snimio Alojz Orel, a na kojima su kupači, ljubavni par u šetnji, oni koje ispijaju kavu u omiljenim kafićima, radnici, da nabrojimo samo neke od njih. Izložba “Alojz Orel - pulski album” iz ostavštine je unuka Alekseja.

Privatni album

Amfiteatar s riječkog gata, 1954. godine

 

Te su fotografije u pregovoru za otkup, a na inicijativu više kustosice Povijesnog i pomorskog muzeja Istre, i kustosice ove, zagrebačke izložbe Lane Skuljan Bilić. Kako kaže: “Radeći na jednom povijesnom projektu pobliže sam se upoznala s opusom Alojza Orela, koji me zainteresirao, i stupila sam u kontakt s njegovim unukom Aleksejem koji je nasljednik ostavštine. Ostavština se, deseci tisuća negativa, nalazila kod njih u kući, dogovorili smo da se prenese u muzej, gdje je pohranjena u sigurnim uvjetima i sigurna od kemijskih oštećenja. Pokrenula sam inicijativu za otkup zbirke. Projekt koji izlažemo bavi se fotografijama Pule. Radimo i na obradi drugih cjelina, koje ćemo također s vremenom izložiti”.

Za pulsku je fotografiju Orel ono što je Dabac za zagrebačku, bilježio je svakodnevicu ovog grada, prije i poslije rata. Ostat će zabilježeno i da je snimio prvu poslijeratnu fotografiju Pule u boji. Snimio je i posjetitelje prvoga Pulskog filmskog festivala 1954., a u Areni snima i desetljećima kasnije, kao revan kroničar života ovoga grada. Prvu poslijeratnu fotografiju Orel je snimio neposredno uz svoj atelje koji se nalazio u samom centru Pule: “Tadašnje vlasti su mu dale atelje kako bi ga privoljele da dođe u Pulu, koja je u to vrijeme bila poprilično iseljena. Ostalo je zabilježeno da je njegov atelje bio mjesto okupljanja mnogih u to vrijeme”.

Privatni album

Uoči veslačke regate, 1965.

 

Njegov unuk Aleksej kaže: “Rodio sam se iste godine kada je moj djed otišao u mirovinu, i moje je sjećanje na njega iz doba kada je živio mirnijim životom od onog fotoreporterskog, kakvim se ranije bavio. Puno je boravio u laboratoriju i eksperimentirao. U laboratoriju sam mu se često znao pridružiti i sam. Nakon što sam se i ja počeo baviti fotografijom, puštao me da radim što hoću, nije mi se nametao. I općenito, uvijek sam u laboratoriju mogao raditi što sam želio”.

fbt
Privatni album

Aleksej Orel, fotograf

 

Sjeća ga sene samo kao sjajnog fotografa, već i kao djeda, koji se svojim unucima često bavio: “Svaku noć prije spavanja došao bi u našu sobu, i na tri, dva, jedan bismo se dogovorili da on ugasi veliko svjetlo, a ja upalim malo. Svake noći bi nam pripovijedao neku priču, i uvijek bi to bila jedna vrlo maštovita priča, no ispričana iz njegove glave, direktno, bez priprema” prisjeća se djeda, kojeg se i mnogi njegovi sugrađani sjećaju kao šarmantnog i vedrog gospodina.

Kupači u Gotanovoj uvali

 

Rovinjski ciklus

O Orelu se može pronaći, ponegdje, i podatak da je bio omiljeni fotograf Josipa Broza Tita. Međutim, te fotografije još nisu pokazane u javnosti, na obradi se negativa radi. Kako, dalje, govori njegov unuk: “Tito je, naravno, imao svoje službene fotografe. No, kada je dolazio u Pulu, volio je da ga fotografira moj djed. Postoji niz sačuvanih fotografija, na kojima je, primjerice, Tito sa Sofijom Loren. Kako se iz opusa obrađuju teme kojima se bavio pojedinačno, i ova će, zasigurno, doći na red”.

Aleksej Orel govori: “Moj se djed rano počeo baviti kolor-solarizacijom, vjerujem da je jedan od pionira. Meni je najbliži i najdraži njegov rovinjski ciklus, snimka djevojčice u prolazu, tu su prisutni i montaža i solarizacija i fantastični realizam”.

Lana Skuljan Bilić istražila je i životopis ovog autora. Orel je rođen u Sloveniji u povećoj radničkoj obitelji, no majka mu rano umire, dok je imao šest godina. Priča o njegovoj vezi s fotografijom počinje nakon što Alojz tridesetih godina pada popravni ispit iz latinskog i njegov ga otac, ne znajući što će s nestašnim dječakom kojemu nije do škole, upisuje na šegrtovanje kod profesionalnog fotografa. Alojz, tada mladić, brzo uviđa kako ima senzibilitet prema fotografiji. Odlazi, potom, prvo u Pulu pa u Zagreb.

Zagreb, 180919.
Muzej grada Zagreba. Opaticka 20.
Kustosica izlozbe fotografija Lana Suljan Bilic i postav izlozbe.
Foto: Zeljko Puhovski / CROPIX
Zeljko Puhovski / CROPIX

Lane Skuljan Bilić

 

Omiljeni fotoaparat

Kronike bilježe da je u Pulu Alojz vlakom sa suprugom Terezom stigao 1. studenoga 1947. godine. Atelje mu je odmah po dolasku dodijeljen kod Slavoluka Sergijevaca. Zabilježeno je i da su mu prvi klijenti bili Milotići, netom vjenčani bračni par. Pedesetih je godina obilazio istarska sela te gradove na obali i u unutrašnjost.

Snimao je fotoaparatom golemog formata Linhof Technika IVa, od milja ga je zvao Rolls Royce među kamerama, a na mnogim je autoportretima, od mladosti do zrelijih godina, upravo snimljen s tim aparatom.

Privatni album

Autoportret Alojza Orela, s njegovim omiljenim fotoaparatom, datira u 1980. godinu

 

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo