Zašto naziv izložbe “Napinjanje teksta”?
- Naziv je dala kustosica Sandra Križić Roban, koja razabire teže uočljive poveznice, ne samo u mom radu. Izložba nije samo moje djelo. Samo su slike moje. Nada Beroš mailom mi je uputila čestitku koju je naslovila “ženskom kvartetu”. Baš je to ono što cijelo vrijeme ističem, taj timski duh, dizajn knjige uz izložbu trajan Rafaele Dražić, Sandrin poetski obojen predgovor i naše višegodišnje SMS dopisivanje emotivno-radnog karaktera, dok je arhitektica Mirna Horvat bitno pridonijela postavu izložbe.
Riječ je o retrospektivi vezanu uz temu slova na slikama?
- Da. Od najranijih malenih kolaža iz 1996, velikih iz 1997. i prvih bijelih uljenih slika na platnu iz 1998., a izložili smo ih veći broj za lakše razumijevanje početaka. Nižu se, zatim, razne izvedenice slova, crna platna, kinetičke varijacije, “leksikografske” slike te one koje sugeriraju izvorište u mojoj izvornoj grafičkoj naobrazbi, potom brojne reference na vizualne umjetnike. Novih radova, dakako, ima. No, ja bih naglasila, dosad rijetko izlagane, ovaj put zbog retrospektivnog karaktera izložbe opsežnije uvršteni crteži alata, sprava, mehanizma. Gotovo dvije trećine djela na zidovima Gliptoteke HAZU do sada nije nigdje bilo izloženo.
Odakle kod vas ovaj interes za poveznicom slike i riječi. Jesu li, primjerice, vaši studentski radovi izgledali drukčije?
- Studentski radovi, a govorim o najuspjelijima među njima, imaju identičan kostur. Primjer su crteži tušem, minimalističkog karaktera, svedeni na osnovne geometrijske likove, simbole, arhetipove. Bila sam studentica i nisam se zamarala osobnim izričajem, ionako smo svi u klasi bili itekako različiti. No, čim sam diplomirala i iz udobnosti Likovne akademije bila izbačena na ulicu, morala sam se, poput mačke koja pada s visine, dočekati na sve četiri. I danas, u podlogama “slovčanih” slika mogu prepoznati neka od ranih studentskih rješenja. Buduća bi monografija mogla predstaviti taj materijal.
Anabel Zanze: Circle (ulje na platnu, 2017.)
Prve ispisane slike, pročitala sam negdje, nastale su kao reakcija na izloženost obilju informacija. Možete li to pojasniti? Koliko vam je, zapravo, vaše prethodno, prirodoslovno-matematičko obrazovanje pruža temelje za drugačiji pogled?
- Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 1991. godine upisalo je samo dvoje “matematičara”, za studija tragično preminuli Zagrepčanin Ivan Čerić i ja. Mene je kao slikaricu matematička gimnazija uvelike definirala. Tamo smo, u četiri godine, savladali četiri programska jezika i učili razne specijalističke informatičke predmete. Znali smo da slijedi razvoj započete informatičko-informacijske revolucije, pojava neke zuckenbergovske matrice.
Najčešće koristite crnu, crvenu i bijelu boju. Zašto?
- To su temeljne Gutenbergove tiskarske boje i odnosi: bijela papirna podloga, crni tisak i crveni inicijali. Na tome počiva, osim kulture tiskarstva i moderna grafička kultura. U mojim kasnijim radovima dolazi i do inverzija u kojima podloga postaje crna ili crvena, slovo crveno ili bijelo i slično.
Reklo bi se da je za neke od vaših slika potrebna velika strpljivost. Slažete li se. Koliko u prosjeku radite na pojedinoj slici?
- Ma, i kad se učini da se neka slika može izvesti brzo, ja zakompliciram. U onim akrilima na papiru u crnoj sobi Gliptoteke, kao što su “Knifer/Arp”, “Janus” i drugi - mogla sam, recimo, crvenu podlogu premazivati valjkom. No, u meni se pokreće mehanizam “žrtvenoga čina”. Kistom broj dva - i dame se, inače, manikiraju debljim kistićima - bojam crvenu podlogu slike. U tri sloja. Zbog svega toga crvena je onako bogato gusta i opojna. Slova, bio to akril na papiru ili ulje na platnu, ispisujem metalnim perom koje nije namijenjeno tim slikarskim tehnikama. Ono se opire i usporava rad. Dodajmo složenu tipografiju, velik format, malen prored, mnoštvo slova i eto nas na četiri mjeseca rada. Srećom, malo je baš takvih slika rekorderki, gutačica vremena.
Anabel Zaznze: Nokturno - ulje na platnu 2014.
Studirali ste grafiku, međutim, češće se bavite slikarstvom?
- Velika strpljivost, koju spominjete, upravo i jest “nuspojava” korištenja grafičkih postupaka i grafičkih alata u, za njih, nezahvalnome slikarskome mediju.
Često su vaši radovi posveta umjetnicima, arhitektima, književnicima. Kojima? Kako ih birate?
- Nastavno na grafičku, gutenbergovsku priču, započela sam ciklus “Leksikona”. Prva je slika ciklusa počast svjetskim arhitektima, pretežno iz 20. stoljeća. Dala sam se u potragu, enciklopedijsku, googleovsku, izabrala niz arhitekata čija djela procjenjujem, u skladu s vlastitim afinitetima, kvalitetnima. S vremenom su se pojavili i drugi kriteriji.
Anabel Zanze
Prije nešto više od godinu dana izdali ste knjigu “Pogled iznutra - čitati s razumijevanjem”, u kojoj pojašnjavate vlastiti proces rada. Koja je bila vaša motivacija?
- Sandra je emotivno na otvorenju izložbe izgovorila da je za vrijeme priprema projekta “jedan čovjek bio bolestan i da je jedan pas umro”. Nastavljam u tome duhu. Jedan je otac umirao u ljeto 2016., moj otac. Jedan je rukopis ležao u desnoj ladici moga radnog stola. Posegnula sam za tim rukopisom da skrenem misli. Odluka o objavi knjige donesena je trenutno, na samom kraju ljeta, kad su rokovi za prijave potpore Ministarstva kulture istjecali. Dva dana potom otac je izdahnuo.