U njujorškome muzeju Whitney, koji je posvećen američkoj umjetnosti, upravo je otvorena izložba “Andy Warhol - From A to B and Back Again”. To je nakon 31 godine prva velika retrospektiva kulturne ikone koja se smatra najvećim američkim umjetnikom druge polovice 20. stoljeća. I koliko god se činilo da o Warholu znamo sve i da je sveprisutan, korpus njegova rada toliko je velik da uvijek ima mjesta za novu interpretaciju. Stoga su prve kritike velike izložbe ekstatične i naglašavaju kako nam pruža sveobuhvatnu sliku Andyja Warhola, a njegovu umjetnost predstavlja kao uzvišenu pa čak i transcedentnu, što su pojmovi koji se često baš i ne vežu uz warholovski pop-art.
Prikazano je čak 350 Warholovih djela te na izložbi nije toliki naglasak na njegov notorni Business Art koliko na njegovu umjetnost kao izraz vlastitih nadanja i strahova. “Biti dobar u poslu najfascinantniji je vid umjetnosti. U vrijeme hippie ere ljudima se nije sviđala ideja businessa. Govorili su da je novac loš i da je raditi loše. No, zarađivanje novca je umjetnost i posao je umjetnost, a dobar posao je najbolja umjetnost”, glasovita je Warholova, posve trumpovska krilatica.
“Možda više nego bilo koji umjetnik prije ili poslije, Andy Warhol je razumio temeljnu američku bipolarnu čežnju za inovacijom i komoditetom, javnom vidljivošću i apsolutnom privatnošću”, objašnjava kustosica izložbe Donna De Salvo. “On je transformirao te kontradiktorne impulse u posve originalnu umjetnost koja je, dubokog sam uvjerenja, presudno utjecala na način na koji danas vidimo naš svijet. Warhol je stvorio slike koje su nam danas toliko bliske i poznate da zaboravljamo koliko su bile uznemirujuće i šokantne kada su se prvi put pojavile.
Njegova ponavljanja, distorzije, kamuflaže, neodgovarajuće boje i recikliranje vlastitog znakovlja anticipirali su današnji digitalni svijet slika kada više ne znamo kojoj slici možemo vjerovati. Od 50-ih godina pa sve do svoje smrti Warhol je izazivao naša temeljna uvjerenja, pogotovo naše povjerenje u slike. Ova izložba dokazuje kako Wahol nije samo titan 20. stoljeća, već i prorok 21. stoljeća”, nadahnuto piše De Salvo.
Mama kao suradnica i muza
Izložba se otvara s njegovim pop-klasicima, slikama konzerve Campbell juhe, boce Coca-Cole, gigantskim cvjetovima, ružičastim kravama... No, onda nas postav izložbe vraća dalje u prošlost kad je umjetnik posve mlad i još uvijek pod imenom Andrew Warhola sa svojom majkom živio u Pittsburghu. To nije bilo lako odrastanje za feminiziranog dječaka lošeg tena i velikih ambicija u industrijskom gradu u Pennsylvaniji tijekom Depresije (Andy je rođen 1928. godine). Bio je gay, ali i imigrantsko dijete, istovremeno bivajući i izvan američke mainstream kulture i unutar nje. Warhol je pričao kako je njegova majka Julia Warhola govorila engleski s tako teškim slovačkim naglaskom da je ponekad uopće nije razumio.
Kako pokazuju na izložbi, njegova estetika se razvila iz njegove dvostruke pozicije. S jedne je strane bio pod snažnim utjecajem američke pop-kulture - novina, reklama, produkt dizajna, holivudskih fanzina. S druge strane snažno ga se dojmila i religiozna umjetnost kojom je bio okružen - zlatne svetačke ikone, raspela, prizori Sudnjeg dana, baš kao i crteži njegove majke. Tako je u Whitneyju izložen i jedan njezin crtež - prizor mačke koja leži na krevetu. I tu se vidi kako je na prve Warholove radove utjecala upravo njegova majka. Julia Warhola je od početka 50-ih živjela sa svojim sinom i bila je istovremeno njegova muza i suradnica. Na izložbi se vide njegovi nježni crteži/skice poznatih i slavnih koje je u to doba obožavao. Elvisa Presleyja, Trumana Capotea, kao i crteži mekane homoerotske tematike.
Business Art koncept
Krajem 50-ih Warhol napušta svoj posao grafičkog dizajnera u marketinškoj industriji, no reklamni obrazac rada primjenjuje na svoju umjetnost te njegov temeljni artistički medij postaje sitotisak.
Njegovi slavni portreti Marilyn Monroe nastaju 1962., u godini njezine smrti, i kanoniziraju je kao novu američku sveticu. Ili kako objašnjava art kritičar New York Timesa, Warhol postaje u jednom potezu veliki novi historijski slikar Amerike, za kojega nismo niti znali da ga očekujemo.
Već tri godine kasnije Warhol se distancira od slikanja te sljedeće desetljeće provodi radeći na nekoliko polja kao lud; od suradnje s Velvet Underground i objavljivanja časopisa Interview do snimanja na stotine filmova, dio kojih se može vidjeti i na ovoj izložbi. To je doba kada nastaje i njegov krajnje lukrativan Business Art koncept - stvara niz portreta po narudžbi tadašnjih poznatih i slavnih. Niz tih portreta poredanih gusto jedan pokraj drugih u lobiju muzeja na press fotografijama izgledaju krajnje dojmljivo.
Specifičnost ove izložbe leži u tome što ona pokazuje, kažu kritičari, kako je Warhol radio “dobru umjetnost” i u 70-im i 80-im godinama prošlog stoljeća. De Salvo upravo revalorizaciju toga podcijenjenog dijela umjetnikove karijere stavlja kao jedan od glavnih ciljeva ove retrospektive. Također, izložba pokazuje i radove koji su nastali u suradnji Warhola i Basquiata odnosno Keitha Harringa.
Priča o Andyju Warholu u muzeju Whitney završava Warholovim interpretacijama Leonarda Da Vincija. Jedna nasuprot drugoj su postavljene “Posljednja večera” u kamuflažnom printu te “63 bijele Mona Lise” koje se zapravo jedva naziru. Oba djela su nastala u posljednjim godinama Warholova života koji umire 1987. razbolivši se nakon rutinske operacije. Njegovo zdravlje se nikad nije vratilo u formu nakon gotovo fatalnog atentata pokušanog još 1968. godine. Izložba je otvorena sve do proljeća sljedeće godine.