MAČKA JE UVIJEK ŽENSKA

ANIMIRANI FILM POSVEĆEN NAŠOJ NAJVEĆOJ KIPARICI 'Dečki su mi na Akademiji govorili da treba imati onu stvar za kiparstvo'

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 07.06.2019. u 21:28

Joško Ponoš / CROPIX

 

“Ja inače smatram da je nepristojno za sebe reći da sam umjetnica. Naprosto je društveno smiješno za sebe to reći. Ne, ne bih nikad rekla da sam umjetnica. Ja uvijek kažem da sam teški fizički radnik”, govori na početku filma “Mačka je uvijek ženska”, koji je posvećen njezinom opusu, kiparica Marija Ujević Galetović.

Martina Meštrović i Tanja Vujasinović autorice su dokumentarno-animiranog filma koji kombinira snimke i animacije kiparičinih ženskih skulptura. Nakon nedavne premijere u Muzeju suvremene umjetnosti, prikazuje se na Animafestu. Filmom autorice odaju hommage jednoj od najvažnijih hrvatskih kiparica, kroz jedan specifičan pogled. Film nije tipičan biografski. Obje su autorice svojedobno bile njezine studentice. Marija Ujević Galetović u filmu objašnjava svoju filozofiju, inspiraciju i pogled na prikaz žene u umjetnosti te se, kako tumače autorice, “prisjeća vlastitih početaka u šovinističkom okruženju”.

Među ostalim, umjetnica im pripovijeda kako je zapravo zabunom došla na kiparstvo, jer je ustvari željela upisati slikarstvo, te o tome kako su u počecima naučili pušiti, odlaziti preko ulice u birtiju na rakiju: “Počeo si kao život, mi smo smatrali da je to život. A život je valjda da ideš malo i po rubu. Neko mladenačko ispitivanje prostora, života”.

 

Stvar volje

Dečki su joj, kolege na Akademiji, nastavlja, znali govoriti da samo muškarci mogu biti kipari, da “treba imati onu stvar za kiparstvo”. A njezina je majka, smatra, bila talentiranija od nje, no umjetnošću se nije bavila: “Nije tada to bilo uobičajeno. Da su moja mama ili praprabaka bile talentirane kao Picasso, Leonardo i Michelangelo skupa, ne bi mogle priviriti nigdje, naprosto bi im dali po prstima, kakvo slikanje”. U filmu također kaže da joj je uvijek bilo zanimljivo vidjeti što ljudi promatraju u pariškome Louvreu: “Gledaju Niku Samotračku. To je priča o ljudskoj vitalnosti. Onda Venera Miloska. To je priča o skladu, idealizaciji sklada. Treća je Mona Lisa, ona jedina mudro gleda. Evo, to su tri žene koje su najzanimljivije u Louvreu”.

Razgovarali smo s autoricama filma i znamenitom kiparicom. Na pitanje kakav joj je film, Marija Ujević Galetović odgovara: “Jako je zanimljiv, maštovit. Drugačiji je koncept od ostalih. To je jedna teza kojoj se može suprotstaviti antiteza, može nastati dijalog”.

 

Pristala je jer je vjerovala u autorice, ostale su joj u sjećanju još iz studentskih dana: “Sjećam se čak i njihovih radova, sposobne su, talentirane. Film je samo jedan dio njihovog djelovanja. Drago mi je da su uspješne, zato sam se odlučila na suradnju. Ja inače uvijek sve odbijam, prekomplicirano mi je, imam previše svojih obaveza. Volim otići u devet ujutro u atelje i stvarati, ne mogu se koncentrirati kad je previše buke, distrakcija oko mene. Najbolji mi je roman još uvijek ‘Don Quijote’”, kaže i u šali nastavlja: “Mislim da je dobrog i marljivog umjetnika najbolje strpati u zatvor pa da onda tamo radi, da se ne muva previše okolo i bavi drugim stvarima”.

Volja je, kaže, jedan od ključnih faktora u životu: “Nikad nisam mogla dobiti vozačku na duže od godinu dana jer sam od djetinjstva imala srčanu manu. Jedina sam u gimnaziji bila oslobođena tjelovježbe. Živa sam unatoč toj srčanoj mani. Život nije u samoj snazi, već je u volji, ovo je samo jedan od dokaza”.

Tanja Vujasinović objašnjava motive za film: “Marija Ujević Galetović bila nam je profesorica. Postavile smo si pitanje zašto nam je važna i zaključile da smo sve tri prošle slična iskustva u školovanju i u struci. Bila je i prva profesorica kiparstva na Likovnoj akademiji. Premda se nije nikada izjašnjavala kao feministica, ona svojim radom i djelovanjem to ustvari jest. Od tuda smo krenule, od toga da je ona za nas utrla put, da je u struci malo omekšala situaciju nekim budućim generacijama”.

 

Različite tehnike

Martina Meštrović dodaje: “Marija Ujević dugo je bila jedina profesorica na Akademiji, na kojoj je bio izrazito muški svijet. Ima i stabilnost i humor i karizmu koje prenosi ne samo na studente, nego i općenito. Nismo je željele predstaviti kao neku romantičnu kiparicu, nego smo željele pokazati otkud dolaze njezina intuicija, snaga”.

Različite tehnike koje su korištene u samom filmu objašnjava Tanja Vujasinović: “Krenule smo od toga čime se bavimo. Martina je animatorica, ja medijalna umjetnica, a često u radu krećem od dokumentarističkih narativa. Prvo smo radile intervjue i nakon što smo osmislile strukturu, Martina je krenula s animacijom. Jasenko Rasol bio je snimatelj, dali smo mu slobodu da reagira i na animaciju i na priču”. Na filmu su radile, dodaje Martina Meštrović, tri godine.

Film se snimao u zagrebačkom ateljeu Marije Ujević te na Silbi, gdje boravi ljeti i gdje ima i park skulptura: “Galerija na Silbi činila nam se idealnom za centralni dio filma, prozvale smo ga Marijin vrt. Stavila je isključivo ženske skulpture u vrt, a na zid reljefe Matoša i Krleže koji su promatrači, oni gledaju”.

Ženskost kao snaga

U filmu je mnoštvo upečatljivih citata ove umjetnice, no odlučile su se na zvučan naziv filma “Mačka je uvijek ženska”. Kako kaže Tanja Vujasinović: “To je citat. Željele smo spojiti Marijinu snagu i vitalnost s vitalnošću njezine skulpture, odnosno, kroz samu skulpturu ispričati njezinu priču. Željele smo izbjeći militantnu verziju ogorčene žene koja se prilagođava muškom svijetu te prikazati žensku vitalnost i ženskost kao snagu.

Mačka se nadovezala na neke feminističke teorije u kojima su se žene izjednačavale sa životinjama i u kojima pogotovo mačka ima jaku simboliku. Mačke su, pak, u prošlosti često poistovjećivane s vješticama, a vješticama su često proglašavane jake, inteligentne žene”, kaže i dodaje da su upravo skulpturu mačke postavile kao alter ego kiparice. Martina Meštrović ističe da upravo Mariju Ujević Galetović i doživljava kao mačku, neslomljivu ženu.

Damir Krajač / CROPIX
 

A jedna od češćih njezinih tema upravo su mačke. Umjetnica kaže da je tema nastala spontano, mačke su njoj čitav život prilazile: “Nisam uopće mislila prije da ću raditi mačke. Ja nisam luda za mačkama, no one imaju na mene pik, znatiželjne su, gledaju, prate svaki moj pokret. Gdje god dođem, na prozoru mi se pojavi mačka.

Kad sam stvarala za jednu riječku izložbu, tražila sam neke zabilješke, crteže, no brzo mi je došla ideja - mačka mi stoji tu na prozoru svaki dan, zašto ne bih radila nju? Mislim da treba biti raspoložen prema životu, a mačke to imaju, poštovanje života, uživanje u samom postojanju. Naroguše se, malo reže, ali sve ostalo je kod njih dosta prilagodljivo”, govori nam ova kiparica. Mačka je uvijek ženska? “Da, može biti i mačak, ali u principu, mačka je uvijek ženska”, smatra.

Film je nastao u produkciji Kreativnog sindikata, uz potporu HAVC-a.

Kameru potpisuje Jasenko Rasol, montažu Iva Kraljević, glazbu Alen i Nenad Sinkauz, a producent je Igor Grubić.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo