IZLOŽBA U HDLU

BIJENALE: Kao i općenito na sceni, dominira generacija slikara koja je sada u tridesetim godinama

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 02.10.2019. u 08:18

Tomislav Krišto / CROPIX

Smotra koja pokazuje produkciju u jednom od najvažnijih i svakako dominantnijih pravaca  izražavanja ove godine bolja je nego ikada

U više navrata moglo se čuti o tome da Bijenale slikarstva potencira samo jedan pravac umjetničkog izražavanja i postavlja ovaj medij na svojevrstan pijedestal naspram drugih, da se u suvremeno doba ne bi trebale raditi razlike u umjetničkim medijima, da je slikarstvo kao medij tako potencirano zato što su umjetnici koji trenutačno vode Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, na čelu s Tomislavom Buntakom, skloniji slikarstvu. Svi se ovi razlozi, djelomice, mogu uvažiti, no to i dalje ne znači da Bijenala ne treba biti.

Dapače. Bijenale je podcrtalo činjenicu koja jest karakteristika ovog doba kod nas, a to je povratak slikarskom mediju, posebno se to odnosi na slikare mlađe generacije, a kojeg je nedostajalo u prethodnim razdobljima. Čitavu tu temu trebalo bi ozbiljnije kontekstualizirati, promisliti taj povratak slikarstvu, vidjeti kako i gdje tko stoji, nadamo se u skoroj budućnosti takvoj kontekstualizaciji, jer na Bijenalu se u pravilu pokazuje što je napravljeno bez šire kontekstualizacije.

Tomislav Krišto / CROPIX

Zlatan Vehabović

 

Đuro Seder

Bijenale slikarstva otvara se službeno večeras u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika, a jučer je predstavljeno novinarima. Ovogodišnji, peti Bijenale slikarstva, dalo bi se zaključiti nakon odgledanog, koji je pokazao četrdesetak umjetnika, odabranih, i njih pet direktno pozvanih, bolji je nego ikada. Je li baš trebalo biti svih četrdeset radova, dalo bi se sporiti, no sve bi to bile sitne zamjerke.

Na sceni dominiraju i dalje slikari koji su u tridesetim godinama, među kojima su Zlatan Vehabović, Grgur Akrap, Pavle Pavlović, Stipan Tadić, Martina Grlić, Monika Meglić, Stjepan Šandrk, a radovi se svih ovih slikara mogu pogledati i na ovogodišnjem Bijenalu. Neke radove gledamo prvi put, poput Vehabovića, koji se svojom novom slikom oprašta na neki način s ciklusom Arktika, Martina Grlić koja se i dalje bavi temom nostalgije, no na dosad najosobnijim radovima. Slika, naime, na temelju fotografija iz obiteljskog albuma, dok je ranije slikala po kolektivnim, općim fotografijama iz socijalizma.

Tomislav Krišto / CROPIX

Stjepan Šandrk

 

O drugim smo nekim radovima, pak, već pisali, to je primjerice Tadićeva zgrada djetinjstva iz Sigeta, naslikana kako je se umjetnik sjeća. Radovi su, pretežno, intimna sjećanja, nešto je angažiraniji rad Stjepana Šandrka, Fake News, kojemu je glavni protagonist kontroverzni američki predsjednik Donald Trump. Šandrkovi su radovi ujedno među rijetkima koji komentiraju aktualnu situaciju, većina se umjetnika bavi intimnim sjećanjima. Nešto drugačiji rukopis od generacije ima Pavle Pavlović, uvijek pomalo nadrealan, njegov je rad i među onima koji pozivaju na izložbu, crvena morska zvijezda koja ima odjevenu bijelu čarapu na jednom kraku, na drugom plastične čarape, na trećem se vidi glava u panici; riječ je, inače, o slici malih dimenzija, čini se puno većom u printu.

Na Bijenalu su, i to je dobro, uzeli umjetnike svih generacija. Đuro Seder, devedesetogodišnjak, toliko je navršio u studenome prošle godine, i dalje je nevjerojatno vitalan, slika parove, aktove, slika neumorno, tri su njegova rada na izložbi. Zoltan Novak, pak, u svojim se radovima kojima dominira ljudski lik, no u pravilu siluetno pokazan, a na izložbi su njegove slike u većem formatu, bavi atmosferom mase, ljudima i odnosima među ljudima, gotovo pa bismo rekli čopora. Bojan Šumonja, čiji smo rad imali nedavno prilike vidjeti u Umjetničkom paviljonu, izlaže slike inspirirane jednim filmom Bustera Keatona, gotovo ih kadrirajući.

Tomislav Krišto / CROPIX

Pavle Pavlović

 

Nagrade

Svoje, pak, apstrakcije izlaže još jedan umjetnik, uz Zoltana Novaka, srednje generacije, a to je Vatroslav Kuliš. Bijenale je tu da potencira i umjetnike mlađe generacije, Marija Matić svakako je među njima, s uvećanim licima djece, ali i Emanuela Lekić, koja se bavi portretima školske djece na manjim formatima. Čudi me da u postavu radovi njih dvije nisu jedan pokraj drugog.

I ove godine umjetnici će, odabrani, dobiti nagradu Hrvatske poštanske banke, dvadeset tisuća kuna za najbolji rad koji je odabrao žiri, i deset tisuća kuna za rad najboljeg mladog umjetnika. Također, dodijelit će se nagrada kolega nazvana po tragično prerano preminuloj umjetnici Ivi Vraneković, no ove godine ima proširen naziv, zove se “Iva Vraneković - Vladimir Dodig Trokut: umjetnici umjetniku”. Dodano je, dakle, i ime preminulog Trokuta.

Tomislav Krišto / CROPIX

Marina Grlić

 

Sve se više slikarstvo seli na ulice, u javne prostore, pa ove godine putem videa pokazuju najvažnije intervencije, ovim se sektorom bavi Melinda Šefčić, umjetnica koja je umjetnost “uvela” u bolničke i zatvorske institucije. Procvat ove umjetnosti, doduše, traje već desetak godina, no organizatori navode da je u novije vrijeme i sve veći porast festivala.

Vrlo je zanimljiva ovogodišnja gostujuća izložba, i ona najzanimljivija dosad. Podsjetimo, svake godine gostuje jedan grad, ove je godine to slikarska scena iz Leipziga, koju je birao Mark Gisbourne, bavi se pretežno figurativnim slikarima stasalima na ovoj sceni, četiri slikarske generacije, iako se navodi uz izložbu da je naglasak “usmjeren na postkomunističke slikarske generacije”.

Pet slika za pohvalu

Stjepan Šandrk bavi se temom fake newsa i Donalda Trumpa.

Odmak je to od njegova prethodnog ciklusa, “Spektakl”, u kojem je prikazivao ljude kako gledaju umjetnine. Zoltan Novak ove je godine pokazao iznimnu slikarsku samostalnu izložbu u MSU, a na tom su tragu i izloženi radovi u kojima se bavi temom čopora.

 

Đuro Seder u svojim devedesetim godinama i dalje stvara slike nabijene erosom.

 

Gordana Meštrović slika kuće imaginarnoga grada. Grgur Akrap, na čijim je slikama i dalje čovjek u prvom planu, izložio je slikarski triptih.

 

5 mladih nada za praćenje

Martina Fabijanović jaka je u psihologizaciji likova, među kojima na platnima ostvaruje razne odnose. Marija Matić svojim slikama gigantskih dimenzija s prikazom djece u promatraču izaziva osjećaj jeze. Valentina Supanz Marinić na svojim se višeslojnim slikama bavi klasičnom temom figure koju gledamo s leđa, u pejzažu. Katrin Radovani različita je od generacije i jaka u slikarskom potezu. Mlada umjetnica Emanuela Lekić bavi se različitim osjećajima vezanim uz osnovnoškolske dane.

 

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo