Nedaleko od Vrsara, na nekih dvadesetak minuta udaljenosti od samog centra, smješten je park svjetski poznatog kipara Dušana Džamonje, zaslužnog za mnoge socijalističke spomenike u Hrvatskoj, poput svima znanog futurističkog Spomenika revolucije u Moslavini.
Na ulazu u park dočekuje nas Džamonjin osobni i najbliži suradnik s kojim je radio 25 godina, Profesor kako ga je Džamonja zvao, gospodin Nenad Popec.
Replike
On, naime, radi na stvaranju replika Džamonjinih skulptura kojih se smije napraviti, kako nam objašnjava, šest, a onda se kalup od kojeg skulpture nastaju uništava.
- Sve ove skulpture u parku su Džamonjin poklon Vrsaru. Rađene su za veliku parišku izložbu, a izlagane su i na europskim izložbama. Većina skulptura je vlasništvo općine Vrsar, nešto Poreča, nešto Istarske županije - objašnjava. U park, naime, posjetitelji mogu ući besplatno te na prostranom zelenom uređenom prostoru razgledavati Džamonjine skulpture, a u centralnom dijelu parka smještena je stancija koja je bila Džamonjina rezidencija i atelje.
Pred stancijom nas dočekuje Fedor, sin Dušana Džamonje, koji se zadnjih dvadesetak i više godina brine o parku i očevim djelima. Na štakama je zbog ozljede u Zagrebu. Polagano nam se približava i ispričava se na svojoj sporosti. Pogleda okrenutog prema parku govori nam da se u njemu nalazi oko 28 originalnih skulptura koje je napravio njegov otac, a pritom nam pažnju skreće na jednu, za koju kaže da je posebna.
Radi se o skulpturi od mramora koja izgleda poput stupova postavljenih u krug. To je jedan od četiri primjerka. Kako nam objašnjava Fedor, jedan se nalazi u parku i napravljen je od bronce, jedan je u Muzeju suvremene umjetnosti u Rimu, a jedan napravljen od drveta je u poglavarstvu Grada Zagreba.
- Tu skulpturu od mramora Duško je dao klesati baš za ovaj park. Kada je stigla u komadima gledalo se da je svaki komad za sebe i to ga je podsjećalo na tri gracije koje plešu. Odlučio je da ih ostavi otvorene i uvijek se zafrkavao da će jednoga dana to biti gracije koje će čuvati njegovu urnu - govori nam Fedor.
Kaže da je njegov otac uvijek bio ponosan na park i da nije bilo dana kada se nije prošetao po njemu.
- Njegov kabinet u kojem je crtao imao je pogled na park i on bi se često navirivao da vidi tko je u njemu.Volio je pokazati ljudima skulpture. Ako bi prepoznao nekoga, pozvao bi ga unutra da mu pokaže atelje i skulpture koje nisu bile za javnost - dodaje Fedor.
Vrsar je Dušanu Džamonji bio glavni atelje i baš je ovdje napravio većinu umjetnina, iako je preko jeseni živio u Zagrebu, od kraja godine pa do proljeća u Bruxellesu, jer je to bilo njegovo glavno tržište uz Francusku, a onda bi se opet vratio u Vrsar.
Zimski atelijer
Fedor nas poziva na piće i uvodi nas u stanciju-atelje, čije je prostorije, kako nam govori, rijetko tko vidio. Stancija se sastoji od niza prostorija u kojima se nalaze Džamonjine skulpture - ima ljetni i zimski atelje, nekoliko prostorija, a u samom središtu stancije, koja ima potencijal postati svjetska priča i koja bi trebala biti muzej posvećen ovom velikom umjetniku, nalazi se veliko dvorište s bazenom.
Nenad nam u prostoriji koja vodi u zimski atelje pokazuje Džamonjinu monografiju. Listajući njene stranice objašnjava kako se Džamonja bavio i idejnim rješenjima i arhitektonskim projektima, kao što je to bio slučaj s džamijom u Rijeci koja je nastala uz Džamonjino koautorstvo s arhitektima Brankom Vučinovićem i Darkom Vlahovićem iz zagrebačkog Arhitektonskog dizajn biroa ADB.
- Džamonja je bio sklon arhitektonskim projektima, a osamdesetih godina napravio je ogroman projekt najveće džamije na svijetu koja se trebala nalaziti u Iraku. No, budući da je tamo krenuo rat, gradnja te džamije se nažalost nije realizirala - priča Nenad.
Slagalice
U zimskom i ljetnom ateljeu nalaze se mnoge Džamonjine skulpture koje izgledaju kao da su sastavljene poput slagalice.
Nakon obilaska ateljea i dvorišta stancije s Fedorom sjedamo na terasu s pogledom na more. Priča nam kako je njegov otac skulpture radio po nekom standardnom ritualu.
Ustao bi u 5-6 ujutro, uz prvu kavu u tušu i peru crtao ideje, a onda bi napravio model onoga što crta.
- Osobno su mi mali modeli rađeni iz gline nekako najživlji, najbolji jer se osjeti direktna njegova ruka, a ne samo izvođenje skulpture. U krajnjoj liniji su vrlo često radili njegovi asistenti, više nego on sam jer je to bio zahtjevan posao - govori Fedor.
Radilo se s mnogim tehnikama, objašnjava, a njegov otac je znao reći da on sam ima sedam zanata.
- Znao je klesati, obrađivati drvo, pa i variti.
Tehnika koju je Duško usavršio na svojim skulpturama je jako daleko od varenja koje se uči u školama. Ne bolje ili lošije, nego jednostavno drugačije. Svrha mu nije da var drži dvije površine koje moraju biti savršeno spojene, nego da željezo dobije novi život i novu strukturu. On je na taj način slikao po tom željezu - objašnjava Fedor. Govori nam da je njegov otac inspiraciju za svoja djela ponajviše tražio u vlastitom radu.
- Skulpture koje je izvodio u dimenzijama koje možete vidjeti u parku su monumentalne skulpture i predstavljaju zadnju etapu jednog razvoja skulpture. Duško nije eksperimentirao u zadnjoj fazi svog rada, radio je ziheraški. To razmišljanje i sva intuicija ušli su u proces stvaranja, od crteža do prve skulpture. U taj dio je ulagao najviše kreativne energije - kaže Fedor.
Franko Radovčić: Imperij maslina stvorio je iz inata. I danas ih, sa 77 godina, bere ručno
Piše: Tomislav Juranović
Imao je prvu offset tiskaru u Jugoslaviji. U Beogradu su je nazivali butik-tiskara, a onda je jednog dana odlučio je zatvoriti knjigu uspomena. Otišao je u mirovinu pa sa 67 godina (!) naumio stvoriti maslinik. I to ne bilo kakav... Dok sjedimo s Frankom Radovčićem, a ispod nas se prostire maslinik na 21 hektar s pet tisuća maslina, vrijeme stoji. No, Franko, danas iznimno vitalni 77-godišnjak, vrti kotač unatrag...
- Bio sam pred penzijom i osigurao sam si egzistenciju. Kako sam ujedno bio i vijećnik, shvatio sam da se ovdje pokreće velika maslinarska priča i rekao sam, eto, zašto ne - priča Radovčić. Godine 2010. natjecao se za jednu drugu zemlju, ali su se pojavili birokratski problemi. Onda je na državnom natječaju uzeo ovaj teren, točnije 14 hektara, koji su s njegovih sedam ukupno tvorili površinu od 21 hektara. Plan je bio čisti ekoproizvod. Uslijedio je i drugi birokratski problem...
- Tražio sam kredit, no odobrili su mi za 16 hektara, minus 30 posto. I tada sam se baš zainatio; država je još jednom bila maćeha, no odlučio sam uspjeti, uz nekolicinu prijatelja koji su me bodrili. Želio sam uložiti u navodnjavanje jer to je ključ. Na kraju sam sam prve godine investirao oko 2,5 milijuna kuna - kaže.
Je li uspio, govore rezultati: više od 30 domaćih i internacionalnih nagrada, među kojima se ističe ona za šampiona ekoloških maslinika, a ušao je i u znameniti rimski Flos Olei.
- Imamo pet tisuća maslina, a 400 je starih stabala. Maslinik je, znate, bio zapostavljen od 1948., ali trudom smo ga oživjeli i ove bismo godine napokon mogli imati prve prave rezultate. Da smo išli na konvencionalni sustav, već bismo profitirali, a ekološki je uzgoj maslina dugotrajnija, ali bitno kvalitetnija priča - objašnjava maslinar.
Radi sa sinom Hrvojem, a povremeno uzimaju i honorarce jer masline beru ručno te ih potom melju u jednoj ekološkoj uljari u Vodnjanu, jedinoj na ovom području. Svejedno, na tim je temeljima stvoren brend Ursaria (urs znači izvor), tu u Kontiji, ponad Vrsara, na imanju Crljenka.
- Ponajviše proizvodimo ulje od sorti buže, bjelice te rosignole, na koju sam posebno ponosan. Ona jest najskuplja, ali odmah ode. Prvo smo se probili na zapadnoeuropsko tržište, a širit ćemo se i dalje. Od onog inata i pitanja ‘ma kako ćeš ih brati u ‘67.’, berem ih, evo, ručno i sada - kaže Radovčić.
Ne propustite školjke i koktele u Limskom zaljevu
Limski kanal nije ni kanal ni fjord, nego zaljev u koji se ulijeva ponornica Pazinčica. Ovdje ga zovu jednostavno - Lim. Obronci zaljeva su visoki i obrasli zelenilom, s nekoliko polušpilja i špilja. U jednoj od njih je živio i pustinjak sv. Romualdo, čije ime nosi. U toj špilji obitava posebna vrsta velikog šišmiša, a pronađeni su i artefakti pračovjeka te ostaci životinja - hijene, lava, leoparda. Može se razgledati, ali je sada zbog korone zatvorena.
Tu je i tzv. Gusarska špilja uz koju je Pirate bar, gdje se može popiti dobar koktel.
Brzina plovidbe ograničena je na 5 milja i treba paziti na uzgajališta školjki. Na kraju Lima je nekoliko gatova s vezovima. Cijena veza je 10 kuna po metru broda, a može se ostati do tri sata. To je više nego dovoljno vremena da se u jednom od dva restorana (Viking i Fjord) uživa u plati sa školjkama. (Mladen Gerovac)
Brodski dnevnik: Koliko prekrasnih vidikovaca na malenom prostoru!
Piše: Mladen Gerovac
Sve nam je osmislio Armido Gerometta, direktor marine Vrsar i član Uprave Komunalnog poduzeća Montraker, u čijem je ona vlasništvu. Oba dana boravka bila su od jutra do mraka nabijena zanimljivim sadržajima. Najprije nas je primio Fedor Džamonja, sin slavnog kipara, i to ne samo u očevu izložbenom i radnom prostoru nego nas je ugostio i u svojem privatnom dijelu ovog prekrasnog ljetnikovca, u kojem su čak i stabla orezana tako da predstavljaju umjetničko djelo. Potom smo bili gosti poznatog lokalnog ekomaslinara Franka Radovčića, koji je vrhunac maslinarstva postigao u 77. godini života i čija nas životna priča uči da nikada ne treba odustati te da se svaki trud na kraju nagrađuje.
Baš u vrijeme našeg boravka stigle su iz Italije (Camaldolija) u Vrsar relikvije svetog Romualda, utemeljitelja pustinjačkog benediktinskog reda kamadoljana. Svetac je prije tisuću godina najprije pustinjački živio u jednoj od špilja na obroncima Limskog kanala, a potom je zasnovao velebni samostan sv. Mihovila nad Limom u Kloštru. Samostan je danas u ruševnom stanju, ali je to i sada veličanstveno zdanje. Prisustvovali smo prigodnoj procesiji oko samostana i svetoj misi.
Relikvije sv. Romualda dobivene su zalaganjem vlč. mr. Lina Zohila, župnika Vrsara i Gradine, čiji smo bili gosti u župnoj crkvi gdje je sada pohranjen i svečev relikvijar. Našem su se Luki posebno razveselile dvije časne, jer su i one iz Livna, a veselje je bilo potpuno kada im je i Krišto priznao da i njegovi potječu iz tog mjesta. Župnik nas je počastio finom malvazijom, a potom nam je otvorio crkveni toranj, s čijeg smo se vrha divili pogledu. Krišto je snimio prekrasne fotografije. Onda smo se spustili 50-tak metara niže do Casanovine skulpture u prirodnoj veličini. Pokraj Casanove koji sjedi na kamenoj klupi upravo je sjedio jedan vremešni mještanin za kojeg se priča da je u mladim danima bio jednako poznat po ljubavnim pustolovinama.
Nakon još nekoliko mjesta s lijepim pogledom - a nigdje nisam vidio toliko vidikovaca na tako malo prostora - Armido nas je odveo i u kamenolom Montraker, u kojem se svako ljeto održava kiparska škola, čemu i Vrsar i marina mogu zahvaliti mnoge skulpture od ovdašnjeg kamena kirmenjaka, koje krase rive, trgove, plaže, parkove, kampove i ulice.
Prošli smo i prekrasnim biciklističkim stazama. Ne morate biti Eddy Merckx da biste sve to obišli. Staze su kružne i nisu dugačke, a najvećim dijelom prolaze kroz hladovitu šumu Kontiju, čija je svježina spas od ljetne pripeke. Obilazak smo završili na kavi u Casanova beach baru, na čijoj terasi možete napraviti selfi s vrsarskim arhipelagom otočića i školja u pozadini te mirno poslati poruku da upravo uživate na Kornatima.
