Braco Dimitrijević dočekuje me u središtu živahnog dijela Londona, Sohou, na Soho Squareu, gdje ga je kao studenta njegova Nena svaki dan čekala kako bi zajedno proveli pauzu nakon predavanja.
Potom me vodi u kazališnu kavanu Soho Theatra, gdje služe dobre muffine. London je njegov grad i, kada u njemu boravi, ima konkretnu listu rituala, prijatelja i restorana zbog kojih nikada ne miruje. Ili, jedan od njegovih gradova jer najuspješniji konceptualni umjetnik s naših prostora jednako se kući osjeća u Londonu i Berlinu, Zagrebu i New Yorku, Dubrovniku i Parizu, Baselu i Sarajevu. Nije da on svojata sva ta mjesta u kojima provodi ili je provodio mnogo vremena - ona svojataju njega. Uoči njegova predavanja u Tate Britain istog dana, Tate ga predstavlja kao jednog od najistaknutijih britanskih konceptualnih umjetnika. Aktualna izložba u najvažnijem britanskom izložbenom prostoru prati konceptualnu umjetnost u Britaniji u razdoblju između 1964. i 1979. godine. To je razdoblje koje i u Dimitrijevićevoj svijesti pripada Londonu.
- U London sam prvi put došao kao tinejdžer. To je bilo doba swinging sixties. Osjećala se posebna energija i senzibilitet u odnosu na druge svjetske gradove i odmah sam znao da ću raditi na tome da se nastanim u Londonu - priča. Uskoro, kao student na prestižnom Central Saint Martins, ne samo da će se nastaniti u Londonu, nego će postati dio njegove bogate umjetničke scene. To barem dijelom može zahvaliti Statutu zagrebačke akademije koja nije dopuštala izlaganje studentima prve godine. Stoga se Dimitrijević otisnuo u svijet i otada se nikad nije zaustavio. Danas su mu djela u više od sedamdeset javnih zbirki, među kojima su Muzej moderne umjetnosti MoMA u New Yorku, Tate Gallery u Londonu, pariški Centre Georges Pompidou, Musée National d’Art Moderne, Museum Ludwig u Kölnu, MUMOK u Beču i mnogi drugi. Ova godina počela je jednako energično - velikom skupnom izložbom u MoMA-i praćenom objavom MoMA-ine knjige o konceptualnoj umjetnosti i fotografiji u koju je uvršten, a retrospektivna izložba njegovih djela upravo je u tijeku u Muzeju moderne umjetnosti u Torinu.
Na aktualnoj izložbi u Tateu predstavljeni ste kao britanski umjetnik. Sigurna sam da vas svojataju i Francuzi i Amerikanci, što mora da doživljavate kao kompliment?
- Da, apsolutno. Dosad je uz mene bila naljepnica šest zemalja i jako mi je drago da se to događa jer sam oduvijek mislio da velike umjetnike svojata cijeli svijet. To je nekako i normalno da ljudi koji svojom energijom nešto predstavljaju u nekom gradu jednostavno zadrže taj status internacionalne figure. Cijelo prvo desetljeće svog boravka u inozemstvu razmišljao sam hoću li možda ja biti taj koji će biti neka referenca konceptualne umjetnosti s naših prostora. Evo, danas se ispostavilo da je to tako jer se na izložbi britanske konceptualne umjetnosti iz tog važnog povijesnog razdoblja izlaže jedan moj rad. To je u prevedenom značenju kao kad bismo imali nekog čovjeka u kubizmu pa da se spominje kao osnivač pokreta zajedno s Picassom, Braqueom i Mondrianom.
London je jedan od gradova u kojima je umjetnost postala svojevrstan talac novca, ona je u rukama hedge fondova i investitora, što nailazi na mnoge kritike. Kao netko tko desetljećima boravi u svjetskim umjetničkim središtima, kako to doživljavate?
- U svakoj domeni postoje paralelni svjetovi. Živim u idealiziranom svijetu umjetnosti u kojem postoji čovjek koji nešto predlaže i ljudi koji nešto prihvaćaju. Problem današnje scene je to što se umjetničko djelo smatra prvo kao neki commodity i investicija, nešto materijalno. Mislim da moja serija radova s originalnim djelima koja počinje ‘76. kada sam uzeo prve slike Picassa, Kandinskog, Mondriana i ukorporirao ih u svoje djelo, da je to također bilo višesmjerno u smislu da sam htio upozoriti na kompleksnost umjetničkog djela. Percepcija jedne slike u prisustvu jedne jabuke na distanci od sedam centimetara sasvim je drukčija nego pri neutralnom vješanju te slike u muzejskom prostoru. Ta gesta, koliko god radikalna, htjela je ukazati na neku plemenitu ulogu umjetničkog djela u kojem ono počinje otkrivati svoje ostale slojeve, a ne samo da je vrijedno milijun, dva, tri ili pet. Mislim da pravi umjetnici uvijek nekako odreagiraju na neki problem koji ih tišti, a zatim ta djela u nekoj budućnosti postaju najmarkantnija djela toga razdoblja u kojem su neki ljudi bili i protiv njih i protiv njihova rada.
Kao umjetnika, vas je u velikoj mjeri odredila sredina iz koje dolazite i o tome ste govorili mnogo puta. Jednako je zanimljivo da se toj sredini puno više vraćate - danas velik dio godine provodite u Zagrebu i Dubrovniku. Zašto?
- Ne mogu shvatiti ljude koji su se iskorijenili - i biljku kada iščupaš, ona egzistira na drugačiji način kada je presadiš. Sretao sam jako uspješnih ljudi iz naših krajeva i njima se dogodilo da nakon dvadeset godina skupe lovu i iz New Yorka odu u svoj kraj, a kada ugledaju rodnu kuću i neko treperavo svjetlo u sobi svojih roditelja, okrenu se a da se nisu ni javili i vrate se u New York. Mora da je riječ o nekom velikom kuršlusu, da im je ta kuća u sjećanju ostala jako velika, a kad su se vratili, nema joj mjesta među njujorškim neboderima. Moj slučaj je uvijek bio da sam se družio s puno ljudi i znao sam da među našim ljudima ima puno jako kvalitetnih umjetnika.
Prije ste predavali na velikoj École nationale supérieure des Beaux-Arts. Imate li želju ponovno predavati i možda prenositi znanje na mlađe generacije domaćih umjetnika?
- Nedavno sam na Royal College of Arts imao predavanje ispred 250 ljudi i tu vrstu gostujućih, letećih posjeta volim, ali ne bih mogao predavati stalno. Kad mi je u životu to financijski trebalo, nisam mogao dobiti stalno mjesto, a kada mi je poslije nuđeno, više mi nije trebalo, a i taj moj nomadizam je bio toliko ukorijenjen da to ne ide s mjestom stalnog profesora.
U vašem je životu puno buntovništva, promjena mjesta boravka, sistema, unutarnjih i vanjskih utjecaja. Ipak, uvijek je prisutna jedna konstanta, vaša supruga Nena. Koliki je ona utjecaj imala na vas kao osobu i umjetnika?
- Veliki utjecaj. Ja sam čovjek koji je naučio jesti tek prije deset godina. Meni se događalo da zaboravim jesti cijeli dan. Toliko je bilo zanimljivih stvari da je to bilo periferno. Međutim, dolazak Nene u moj život ipak je fiksirao neke dnevne parametre, tako da je to bilo od najvitalnijeg značenja za život.