Branki, mom životnom drugu, srodniku kod slikarskog rada, suputniku na životnom putu, supatniku na nevoljama toga puta - čovjeku bez čije pomoći toga slikarstva u toj knjizi bilo ne bi”, ovako je inicijator grupe Zemlja Krsto Hegedušić pisao o svojoj supruzi Branki. Nedavno je Branku Hegedušić naslikala mlada umjetnica Marija Koruga, citirajući na jednoj od slika upravo ovo pismo muža svojoj supruzi, s kojim je dijelio i postelju i kist. Koruga je, naime, u Galeriji Baza izložila radove posvećene hrvatskim ženama umjetnacima kroz povijest, među kojima su Otti Berger, Nasta Rojc, Vera Fischer, Slava Raškaj i još nekoliko njih, ukupno jedanaest. Naziv je ciklusa “Iz povijesti” i nastao je na temelju poduljeg istraživanja i u suradnji s tri kustosice iz BLOK-a. Slika se, inače, zove “Krstino pismo Branki”. Žena je to, može se vidjeti na fotografijama koje su ostale iza nje, markantnog lica, ponekad poluduge, a najčešće kratke kose, na fotografijama je najčešće zabilježena s cigaretom u ruci.
Na hvaljenoj izložbi “Umjetnost i život su jedno: Udruženje umjetnika Zemlja 1929.-1935.” koja se u Klovićevim dvorima može pogledati do 1. ožujka, među umjetnicima čiji su radovi izloženi je i Branka Frangeš Hegedušić. Mogu se pogledati i njezini čipkarski radovi i crteži. Ona je ujedno i jedina žena koja je izlagala i djelovala u sklopu ove umjetničke grupe, uz Otti Berger, umjetnicu tekstila s Bauhausa, koja je pogubljena u logoru tijekom Drugoga svjetskog rata. I to u drugom postavu grupe, u prvom su bili isključivo muškarci.
Službeno djelovanje Udruženja umjetnika Zemlja počelo je 25. veljače 1929., mjesec dana nakon što je uvedena diktatura kralja Aleksandra u Kraljevini SHS i u razdoblju velike svjetske ekonomske krize koja se osjećala posvuda, pa i u našim krajevima. Okupila je, dakle, akademski obrazovane umjetnike, ali i seljake i radnike i oblikovala je kulturu tridesetih godina.
Glavni protagonist, slikar Krsto Hegedušić, suprug Branke Frangeš Hegedušić, bio je više puta u zatvoru, optužen da je protudržavni element. Umjetnike su iz Zemlje pratile i prisluškivale tajne službe, a upravo je sedmu izložbu na kojoj je ona trebala nastupiti zabranila policija. Ona je sama crtala grotesku, grad, rubne socijalne teme, dobrotvorne koncerte, revije pasa, kavanski život, porugu visokog društva.
Potpisivala se na izložbama ove grupe kao Branka Kristijanović, po svoj prilici kako bi se na njezin rad gledalo odvojeno od njezina muža jer nije željela biti u sjeni njegova prezimena. Grupa Zemlja okupila je akademski obrazovane umjetnike, ali i seljake i radnike, i oblikovala je kulturu tridesetih godina. U hrvatsko slikarstvo unijeli su i niz novih tema. Bili su lijevo, nacionalno orijentirani. Do razlaza je došlo nakon što je Miroslav Krleža napisao predgovor “Podravskim motivima” Krsti Hegedušiću, povela se rasprava je li za umjetnost najvažnija tehnička umješnost ili ono za što su se zalagali, ukazivanje na socijalne probleme. Nakon toga odlaze jaka imena, Postružnik, Tiljak, Augustinčić. Branka Hegedušić bila je na strani svojeg supruga, među onim umjetnicima koji su nastavili podržavati grupu. I ona je sama uvela i nove motive u umjetnost Zemlje.
Zašto je uzela upravo ovaj pseudonim, nije poznato. Njezinim se opusom bavila i ravnateljica Moderne galerije Biserka Rauter Plančić koja pretpostavlja da ga je možda uzela po zagrebačkom kanoniku s kraja 19. stoljeća, Ignjatu Kristijanoviću, poznatom po stihovima pisanim u pučkom, kajkavskom dijalektu u kojemu je napisao i gramatiku.
I da se nije potpisivala pseudonimom, bila je previše jaka slikarska osobnost, a da bi ju se gledalo isključivo kao nečiju suprugu. Uostalom, sudjelovala je na znamenitoj izložbi Exposition international des arts Décoratifs u Parizu 1925. godine, za što je dobila nagradu. Bilo je to puno prije Zemlje.
U Obzoru je izašla i kritika na njezin rad, tridesetih godina, među ostalim je pisalo: “U Umjetničkom paviljonu otvorena je V. izložba udruženja Zemlja. Novo ime Branka Kristijanović autorica je dokumentarnih crteža koje skromno, ali i ispravno naziva reportažama”. U grupi je bio i Željko Hegedušić, slikarev brat, i za njega vrijedi isto, bio je sam po sebi jak umjetnik, naročito u njegovim nadrealističkim radovima, nije bio u sjeni svojeg prezimena.
Autor ove izložbe Petar Prelog tumači sljedeće: “Branka Frangeš Hegedušić, koja je u posljednje dvije godine Zemljina postojanja izlagala pod pseudonimom Branka Kristijanović, svojim brojnim crtežima najčešće je ironično prikazivala život građanskog društva, odustajući u tom mediju od kritičkog prikaza života na selu, na kojem je inzistirao njezin suprug Krsto Hegedušić. Ipak, interes za selo pokazivala je na drugačiji način. S obzirom na to da je nakon završena studija slikarstva na zagrebačkoj Akademiji usavršavala čipkarsko umijeće u Pragu, umjetnica je na čipkama i drugim tekstilnim radovima tematizirala seoski život, pridonoseći tako na poseban način jednoj od temeljnih zemljaških ideja: onoj koja je propagirala približavanje seljačkim likovnim izričajima, što je bio način za očuvanje nacionalnog identiteta i ostvarivanje nacionalnog likovnog izraza, na grupi Zemlja”.
Kako se može vidjeti na crtežima, ona opisuje te protagoniste grada elitu, kao podrugljive i blago karikirane. Nazivi su crteža iz tog razdoblja “Jutro stare dame”, “Kongres žena”, “Privatno kupalište”, “Visoko društvo”, “Baby cars”. Jedna je od poznatijih čipka “Selo”, koju su prema nacrtu Branke Hegedušić izradile stipendistice na čipkarskom tečaju u Schönfeldu u Čehoslovačkoj. Seljaci na radu u polju. Crkva i kapelica su na brijegu, a seosko gospodarstvo u dolini, dok su seljaci pri radu u polju okrenuti od središnjeg prizora, dala je jaku kritiku.
Branka Hegedušić rođena je u Zagrebu 15. lipnja 1906. godine. Umjetničkog joj nauka nije falilo još od malih nogu. Slikarica Karolina Mihanović bila je sestra njezine bake. Antun Mihanović, pjesnik “Lijepe naše”, bio im je u rodu. Kći je jedinica poznatog hrvatskog kipara Roberta Frangeša Mihanovića, autora spomenika kralju Tomislavu na Zrinjevcu, i nekih od najvažnijih medalja koje su izrađene u povijesti hrvatske umjetnosti.
Majka joj je bila Eugenija Ženka Frangeš rođena Kopač, promotorica narodnog tekstilnog rukotvorstva, želeći stvoriti nacionalni izraz u umjetnosti. Osim toga, svojem je mužu bila promotor i muza. I sama Branka Frangeš Hegedušić kasnije je krenula majčinim stopama, osnovala je Udrugu za očuvanje seljačke umjetnosti i obrta i izdala brošuru o upoznavanju i unapređenju hrvatskog kućnog obrta. Na naslovnici su brošure crtež preslice i fotografija Branke Frangeš odjevene u posavsku nošnju. Knjigu je posvetila majci. O tom se, kao i o mnogim drugim aspektima njezina stvaralaštva, bavi i Marina Baričević, u knjizi koju je napisala o ovoj umjetnici, a koja je izašla u izdanju ULUPUH-a.
Učila je kod Vladimira Becića i Tomislava Krizmana. O ovoj su autorici pisale i Jasna Galjer i Andrea Klobučar. Pronašle su kako je u matičnom listu iz Arhiva Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu upisano da je prethodno završila prvih pet razreda Kraljevske prve ženske realne gimnazije u Zagrebu 1922., da je šesti i sedmi semestar s odličnim uspjehom završila na gimnaziji Sacré-Coeur u Pressbaumu kod Beča, te da je u školskoj godini 1922./1923. polazila Kraljevsku zemaljsku žensku stručnu školu u Zagrebu.
Među studentima na njezinoj klasi bili su i Ivana Tomljenović, Marijan Detoni, Vanja Radauš, Stella Skopal i Lujo Bezeredi. Osim toga, Ivana Tomljenović i Branka Frangeš poznavale su se i izvan Akademije: njihova se imena zajedno navode u kronikama zagrebačkih društvenih zbivanja dvadesetih. Ivana Tomljenović, kasnije također studentica znamenitog Bauhausa, kći posljednjeg bana, pripadnica zlatne mladeži, uspješna sportašica, punila je društvene kronike. Manje je poznato da je uz nju to činila i Branka Frangeš Hegedušić. No, ne i zadugo. Brzo se zaljubila.
Na Akademiji je upoznala svojeg supruga, ona je bila još studentica, on, iako samo pet godina stariji, na putu za profesorsku karijeru. Oženili su se u Čakovcu 20. rujna 1932. godine. Imaju kćer Mirjanu.
Branka Frangeš Hegedušić osnovala je Tekstilni odjel na toj Akademiji primijenjenih umjetnosti, bio je to njezin zalog za budućnost. Formirala je pedagoški odsjek i odgojila mnoge umjetnike. Sačuvane su upute koje je davala studentima, a u kojima je pisalo da treba komponirati “od jednostavnijih ka složenijim oblicima, i to na bazi likovnog, kao i na bazi našeg folklora”. Akademija je postojala tek nekoliko poslijeratnih godina, no odgojila je mnoge važne generacije umjetnika, Vasko Lipovac, Zvonimir Lončarić i Jagoda Buić samo su neki od mnogih. Inače, još uvijek je ostalo tajna zašto je 1954. godine u Narodnim novinama od 22. listopada objavljena Uredba o ukidanju zagrebačke Akademije primijenjenih umjetnosti. Prema šturoj administrativnoj formulaciji, studenti su morali završiti studij na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, ali prema nastavnom planu i programu ukinute Akademije primijenjenih umjetnosti, u zadanom roku do kraja 1955. godine.
Kasnije se ova umjetnica bavila humornim crtežima, koje je izlagala u beogradskom Umjetničkom paviljonu, pod nazivima kao što su “Mrs Sex appeal, “En intimite”, “Ljubimci”. Veću je valorizaciju svojeg rada dobila šezdesetih godina, kada izlaže. O njezinu radu tada piše njezin suprug Krsto Hegedušić, koji je među ostalim zapisao: “... kada je Branka Kristijanović ženstveno lirskom olovkom putovala oko tustih volumena u steznike sapetih gluteusa ili oko lornjona, bili su to doživljeni apsurdi. Ti crteži i danas nisu izgubili na autentičnosti”.
Bavila se asamblažima i fresco slikarstvom, pisala je članke o seoskom obrtu, nastavljajući, dakle, rad svoje majke, dok su iz 70-ih ostali njezini duhoviti i neobavezni crteži tušem.
Ima malo biografija o Branki Frangeš Hegedušić, a još je manje sjećanja o njoj. Radila je sa svojim suprugom na freskama na Tjentištu. Angažirao je više ljudi, ona je bila jedna od njih. Jedan od rijetkih koji se sjeća njihova odnosa je Ratko Janjić Jobo, slikar koji je također radio na tom projektu. Kako nam govori: “Viđao sam ju na Likovnoj akademiji, nakon čega u Majstorskoj radionici. Moj je prvi dojam da je bila velika dama. Na Tjentištu smo puno razgovarali, bilo je vremena za opuštanje između rada na freskama. Osoba je to koja je imala veliko znanje, sve predispozicije u kontekstu umjetnosti. Imala je oko sebe dva muškarca jakog karaktera, jedan je bio njezin muž, drugi otac. Na Akademiji primijenjene umjetnosti imala je najbolji tekstilni program za studije, analizirala je nošnje, ulazila je u područje etnografije. Kritizirala je visoko društvo, one slojeve društva u koje je i sama zalazila. Bila je europska žena. Sve je bilo na njezinoj strani osim što je bila tankih živaca, lako ju je bilo isprovocirati pa joj se često događalo da uđe u konflikte”.
Naš sugovornik sjeća se i koliko je njezin suprug u nju bio zaljubljen: “Često mu je bila i korektivom u njegovim umjetničkim promišljanjima. S Krležom bi razgovarala kao sa sebi ravnim, dok ne bi pukao film njemu ili njoj. Držala se naizgled u pozadini, no često je upravo ona bila osoba koja je povlačila poteze. Primjerice, dok su radili zastor u HNK na temu Seljačke bune, ona im je govorila što i kako. Poznavala je dobro kostimografiju tog vremena. Imala je odlično obrazovanje, govorila je njemački i francuski kao materinji jezik. A Krsto je bio naočit, rano je postao profesor. Radio je bilješke na marginama knjiga koje su bile duhovite. Bilo je živopisno biti među njima. Ona je znala biti dobra domaćica, kad bi nju to interesiralo. Bila je poznata po eleganciji, po haljinama koje je nosila. Sačuvana je fotografija kada je odjevena u prekrasnu haljinu koju joj je kupio njezin otac, a bilo joj je osamnaest godina”.
Umrla je u Zagrebu 6. prosinca 1985. Bilo joj je osamdeset godina. Svojeg je supruga Krstu Hegedušića nadživjela deset godina.