Bruno Juričić, arhitekt, kustos s čijim se radom Hrvatska ove godine predstavlja na Venecijanskom bijenalu arhitekture, školovao se za arhitekta u Veneciji, Beču i Los Angelesu, gradio je, među ostalim, i u Abu Dhabiju i Dubaiju, a nedavno je dobio veliki natječaj u Kini.
Projekt u Kini, trenutačno najvećem gradilištu svijeta, vrlo je konkretan. Riječ je o gradnji hotela u sklopu hotelskog kompleksa koji se procjenjuje na 100 milijuna eura.
Bijenale je teorija. Mogu li se, uopće, usporediti?
- Projekt za Bijenale je kompleksniji nego za Kinu, no za oba se projekta bave zapravo gradnjom. I na oba surađujem s ljudima koji su mi važni zbog svojeg znanja, koji imaju međunarodne karijere i koji su surađujući širili svoje granice. Mi smo, uostalom, čitava ekipa s Bijenala, nomadi, selili smo se tijekom čitava života. Postoje, naime, neka znanja koja možete steći ovdje, a neka, pak, za koja morate otputovati - kaže Juričić.
Arhitekturu je diplomirao u Veneciji. Radio je neko vrijeme u birou Randić-Turato, no odlučio je, dok je još mlad, krenuti u svijet. Potom je na Fakultetu primijenjenih umjetnosti u Beču bio u programu arhitekture i urbanih strategija pod vodstvom znamenitog Wolfa Prixa. Godine 2010. odabran je kao jedan od deset znanstvenika iz područja arhitekture za Getty Research Institute u Los Angelesu pod vodstvom Michaela Osmana s MIT-a. Živio je u Kaliforniji, bio je predavač na Southern Californian Institute od Architecture.
To mu je drago razdoblje jer je bio, kako kaže, na fakultetu koji slovi kao najeksperimentalniji fakultet na području istraživački orijentirane arhitekture. Bio je i asistent na UCLA-u, na Odjelu za arhitekturu i Urban Designu, a gostovao je kao profesor arhitekture na Mitchell Lab na sveučilištu Texas A&M. Koliko mu je značila ta međunarodna suradnja?
- U Los Angelesu sam bio na doktoratu. Globalizacija je činjenica, živimo svijet koji je umrežen na jednoj planetarnoj skali, tehnologija nam je omogućila da možemo komunicirati. Svakako poboljšava život, mijenja ga. No u hrvatskoj arhitekturi, smatram, fali akcent na “edgy” - objašnjava.
Zašto je tako, po njegovu mišljenju?
- Ne postoji jednodimenzionalni odgovor, no nastojat ćemo ga dijelom pokazati na Bijenalu. Stalo mi je da ovim paviljonom posijemo jedno sjeme budućnosti, pokažemo implementaciju novih tehnologija. Uostalom, vjerujem da će arhitektonski uredi u budućnosti sve više nalikovati onim tehnološkima - ističe Juričić.
Kina, gdje se uskoro kreće u realizaciju hotela koji je odnio pobjedu na natječaju, veliko je gradilište, a posebno dio oko Šangaja, koji nazivaju danas it gradom. “Europa je mrtva, a Amerika umorna. Kina živi”, opisuje. U suradnji sa svojom poslovnom partnericom Jun Wang dobio je natječaj za hotel Xia Ke koji se gradi u Hai Ning Cityju u kineskoj provinciji Zhe Jiang, nedaleko od Šangaja. Osim hotela, na istoj se lokaciji grade i gaming centar, kongresni centar pa kulturni, s naglaskom na dijelu posvećenom piscu Jin Yongu.
- Moja poslovna partnerica i ja na tržištu smo u Kini prisutni već dvije godine i zato su nas na natječaj, na kojem smo naposljetku i odnijeli pobjedu, pozvali. To je u suštini upornost, koja je jedna od ključeva uspjeha. Ja sam poduzetan, nekad kod nas to ima negativnu konotaciju, doduše sve rjeđe. I ovdje se počinje shvaćati poduzetnički duh. Morate razvijati kontakte, izgraditi prisustvo, to je uz upornost, to je nešto što ljudi cijene na kraju dana - otkrio je Juričić o projektu za Jutarnji.
Za svoj rad u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, kako kaže, smatra da je stvar prošlosti, barem za sada. - Bilo je to sjajno iskustvo. Radio sam prije desetak godina u Dubaiju za jednu arhitektonsku tvrtku, bilo je to između 2006. i 2008. kada je ondje bio vrhunac gradnje. Danas živimo u desetljeću kasnije i svijet je posve drugačiji. Ogromna je razlika, promijenjeno je tkivo stvarnosti. To sve treba shvatiti kako bi se uspjelo biti prisutan na međunarodnom tržištu. Nije se lako boriti - napominje Juričić.
Isprojektirao je IT kampus vodnjanske tvrtke Infobip, nakon toga vraća se u Pulu i otvara ured, ima ih sedmero u uredu.
Može li se iz Pule dobivati bitke na međunarodnom tržištu? - Kada smo dobili natječaj za ovaj, prvi IT kampus u Hrvatskoj, to je bilo sjajno iskustvo. Tamo smo mnogo naučili od naših investitora, klijenta, način na koji operiraju. Ljudi iz Vodnjana među najvećima su na svijetu na svojem području. Nije bitno gdje ste. Bilo gdje na svijetu važno je stvoriti predispozicije da tamo možete graditi. No zanima nas i Hrvatska, radimo i kuće, krećemo u neke stanove, stambene zgrade. Svaki nam je projekt važan - otkriva.
Nekako se čini da bi mu više odgovarala teza prošlogodišnjeg Bijenala Alejandra Aravene “Izvještaj s granice”. Ne slaže se. Ova mu, kaže, bolje odgovara, “Free Space”. - Nisam želio pričati o turizmu, hotelima, o čemu već svi znamo mnogo i puno raspravljamo, nego o jednoj naizgled manjoj temi, pergoli. Želio sam staviti akcent na inovaciju, tehnologiju, tehnološki transfer, nešto novo, pomičući granice, poznavajući rizike. Ono što je implicitno u riziku, da možete i pogriješiti, no bez transformacije nema pomicanja granica. Nažalost, kod nas se rizik ne cijeni - ističe Juričić.
No, tko ne riskira ne uspije?
- Jasno, ima ljudi koji su riskirali i naizgled, samo naizgled, nisu uspjeli i to je ono što sredina osuđuje. Javnost će pročitati kao neuspjeh nešto što ima velikog potencijala, a ne uspije iz prve. Međutim, ne uspije ni priroda iz prve, postoji čitav niz serija mutacija, autokorekcija, mehanizama. Treba gledati širu sliku - napominje Juričić.
Pergola pobijedila na natječaju ministarstva, ukupni troškovi iznose 1,26 milijuna kuna
Na projektu su uz Juričića surađivale i arhitektica Alisa Andrašek, umjetnica Vlatka Horvat, Maja Kuzmanović te kustosica Branka Benčić kao stručna savjetnica. Bruno Juričić i Alisa Andrašek radili su instalaciju “Crtež oblaka” koja, kako se navodi, “koristi računarske modele, procese robotičke produkcije, big data, kao sredstva za stvaranje novih struktura pergole, prostornog crteža koji redizajnira granice između prirodnog svijeta i ljudske intervencije kroz matematičko prikupljanje podataka o formacijama oblaka, istovremeno integrirajući site-specific ekološke podatke”. Vlatka Horvat radi instalaciju “Umiriti oči”, a Maja Kuzmanović zvučnu instalaciju “Efemeran vrt”.
Bijenale počinje za manje od mjesec dana, naš se paviljon otvara 25. svibnja, a Hrvatska će se na njemu predstaviti, dakle, zajedničkim radom “Oblak Pergola”.
Pergola je prozračna tenda, čiji krov najčešće čini stabljika vinove loze i tako daje prirodni hlad, vrlo česta je u Istri, prirodnom okruženju Puljanina Juričića.
“Izložit ćemo trodimenzionalnu čipku od termoplastike, sastavljenu od trideset kilometara metara isprintane linije. Riječ je o svojevrsnom prostornom crtežu, crtežu kao materijaliziranom predmetu - pergoli koja kroz igru svjetlosti, fragilnost, eteričnost, poetičnost i, prije svega, dinamiku, priziva formu oblaka. U njezinom projektiranju koristili smo “big data” i računalne modele koje simuliraju stvaranje oblaka, u doslovnom meteorološkom smislu, oblake kao kompleksne sisteme. Rad realiziramo kroz uporabu 3D robotske proizvodnje (“6-axis robots” ili šesto-osnih robota). Važno je tu istaknuti ostvarenje partnerstva s najvećom, najinovativnijom tvrtkom na svijetu, Arup iz Londona, s 12.500 zaposlenika u cijelom svijetu.
Dogovorili smo s njima suradnju iz razloga što, jedini na svijetu, imaju razvijeni software za računanje konstrukcije takvih avangardnih artefakata. Ova je londonska tvrtka prepoznala naš projekt, pa su zbog toga i ušli u partnerstvo s nama. S druge strane, start-up kompanija u 3D tehnologiji printa pergolu, zove se ‘AI Build’ (Artificiel Inteligence Build, odnosno,. Oni su, doslovno, jedna od svega tri-četiri svjetskih tvrtki koji to mogu odraditi. Za ilustraciju njihova značaja, nedavno su imali i članak u Wiredu. Na rasvjeti smo surađivali s domaćim stručnjakom, Deanom Skirom.” otkriva Juričić.
Glavna je tema ovogodišnjeg Bijenala Free Space, odnosno, kako govori arhitekt: “Što nam znači Free Space u prostoru koji nije javni, ni privatni. Priroda kao politički konstrukt, održivi razvoj ili zelena arhitektura već prošlost, pripada nekom dobu osamdesetih koja je postala politički instrument. Vjerujem da ih je više zanimao segment prirodnih procesa, fizike, na koji način se doživljava interakcija čovjeka, prirode i arhitekture u prostoru koji nije ni javni ni privatni nego slobodni. Moje je bilo osmisliti instalaciju kao odgovor na Free Space kako je artikuliran po pozivu i istodobno biti povezan s Hrvatskom jer je to nacionalni paviljon”.
Nastavlja: Free space mi se činio idealnim za pokazati pergolu. To nije ni javni ni privatni prostor, to je prostor gostoljubivosti, druženja, nalaziš se ispod elementa gdje postoji igra svjetla, vjetra, a riječ je o minornom arhitektonskom elementu koje je prisutno na cijelom Mediteranu - objašnjava Juričić. To je priča, dodaje, o arhitekturi kao kulturološkom i tehnološkom artefaktu: - To nije pergola koja se može naći na Mediteranu, nego je razrađujem kroz generativne kompjutorske modele. Proizvedena je robotima kakve koristi i Tesla, a napravljena je od termoplastike, high performance materijala - ističe Juričić.
Branku Benčić pozvao je kao suradnicu jer je bila kustosica na Bijenalu umjetnosti, a kako je on do tada kroz vlastiti studij, doktorat i u većini radova povezivao arhitekturu i umjetnost.
Projekt je predstavljen i na jučerašnjoj konferenciji za novinare u Ministarstvu kulture. Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek rekla je kako je projekt pobijedio na natječaju te je izvijestila kako su troškovi bili “760 tisuća kuna plus 500 tisuća kuna za najam prostora, što je uobičajeno”. U organizaciji sudjeluje i Moderna galerija, te je bila i kustosica Biserka Rauter Plančić.