Poznajemo ga po nekim od najboljih hrvatskih performansa u povijesti, poput onog “Zagreb, volim te”, po eksperimentalnim filmovima kao što su “Prijepodne jednog fauna” ili “Krug”, po jazz glazbi koju je slušao, po karizmatičnoj, visokoj figuri ćelave glave, čini nam se da o njemu gotovo već sve znamo.
Međutim, izložba “Strategije ready-madea” kustosa Darka Šimičića koja je otvorena u Galeriji Instituta za suvremenu umjetnost (razgovor s kustosom je danas u 18 sati), razuvjerit će nas u to.
Naime, izložba pokazuje rijetko ili do sada nikada izlagane radove, a temom se jedino, djelomice, ranije bavio Žarko Vijatović koji je krajem osamdesetih umjetniku organizirao izložbu u knjižari Znanje. U tim ready-madeovima naći će se i objekti s najbanalnijim predmetima iz svakodnevnice kao što su šećer i žličice za kavu, računi za režije ili, primjerice, konzerve za sardine, uredno posložene decentno prefarbane, bijelom bojom na bijelom platnu. Dakle, umjetnički pribor kakav je malo tko osim Gotovca mogao koristiti uspješno u umjetničkom djelu, ako izuzmemo velikog Ivana Kožarića. A upravo je Kožarića, uz Julija Knifera, Gotovac vrlo cijenio, što je znao isticati i u intervjuima.
Utjecaj su na Gotovca izvršila, ako izuzmemo oca ready madea Duchampa, i djela Kurta Scwittersa, koja je mogao vidjeti i uživo, na izložbi u Zagrebu 1959. “Kad sam vidio Schwittersove kolaže, ja sam poludio. Odonda sam skupljao materijale zbrda zdola i slagao... Dvije godine sam intenzivno radio kolaže”, rekao je jednom prigodom. Kolaži su, sastavljeni od kino ulaznica, kutija cigareta, novinskih izrezaka, kutija šibica ispunjenih različitim materijalima ili najlonskom čarapom, materijalom koji je lako dostupan.
Radovi napravljeni od predmeta iz svakodnevice poput čepova (foto: Institut Tomislav Gotovac)
“Nakon što je napravio stotinjak vizualno raskošnih kolaža, Gotovac je naglo odustao od daljnje realizacije”, tumači kustos Šimičić. Tek se kasnije u dva navrata vratio tom mediju, ali s drugačijim pristupom. Grupa od desetak kolaža realizirana 1976., naime, od kojih su neki i na ovoj izložbi, više je reducirana. Uz već spomenute konzerve sa sardinama, autor tako pedantno na bijelu podlogu slaže ambalaže od omota čokolade ili od željezničkih karata...
Poznato je da je umjetnikova soba u stanu u Krajiškoj 29 bila ispunjena vlastitim i tuđim radovima, plakatima, novinskim izrescima, knjigama, dokumentacijom i velikom količinom nađenih ili kupljenih predmeta. Čuvao je, jedne pored drugih, niz istih predmeta, poput najlonskih ili papirnatih vrećica, vješalica za odjeću, novina, uličnih plakata, praznih konzervi piva, teniskih loptica... Vjerojatno je, tumači Šimičić, dio predmeta “izabran zbog svojeg neobičnog i možda asocijativnog izgleda”.