BORIS BUĆAN

'Cijene mojih slika u Baselu su 150.000 eura, a moja nova muza je prelijepa Saša Mesić'

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 13.06.2016. u 00:00

Darko Tomaš / EPH

Boris Bućan (69), slikar i grafički dizajner, čija je slika "Starac" upravo prodana na aukciji u londonskoj aukcijskoj kući Sotheby's za više od pet tisuća funti, a na najpoznatijem sajmu umjetnina Art Baselu dva njegova rada iz serije “Art” izložit će londonska galerija Mayor, uz astronomske cijene... No, velikom umjetniku sada je najvažnija - ljubav...

Slika "Starac" velikog dizajnera i slikara Borisa Bućana, upravo je prodana na aukciji u londonskoj aukcijskoj kući Sotheby's za nešto više od pet tisuća funti, a pozornost je izazvala i izložba povijesti Bućanovih plakata u Muzeju suvremene umjetnosti, na kojoj je o Bućanovom radu govorio, među ostalima, i Rick Poynor, jedan od vodećih kritičara dizajna. Ranije je inspiraciju za najveći dio svojih radova nalazio na Britancu, gdje je svakodnevno pio kavu, i tražio inspiraciju u svakodnevici. Atelje je preselio u novi kvart, uz Trg žrtava fašizma. Bućan je umjetnik bez dlake na jeziku. Uskoro izlaže na Art Baselu.

Na Art Baselu, jednom od najpoznatijih sajmova umjetnina, dva vaša rada izložit će londonska galerija Mayor...

- Da. Prodajna će im cijena biti po 150 tisuća eura. Riječ je o radovima iz serije "Art". Na skupnoj izložbi u Londonu, "The World Goes Pop", moj je ciklus "Art" bio među najzamjećenijima, dobio je pozitivne kritike, pisalo se kako je rad sada jači nego kad je nastao, 1972. godine. Bilo je i polemike je li to pop, međutim meni je važno da se pokazalo kako to nije bio modni vic, već da je riječ o radu koji funkcionira i četrdeset godina kasnije, da i dalje djeluje punokrvno, što nije uvijek riječ sa umjetničkim djelima. Nakon Basela, ide u Pariz pa u London.

Bilo je polemike o tome je li riječ o popu, no upravo se Robert Rauschenberg, jedan od pionira ovog pravca, svojedobno na Venecijanskom bijenalu, vrlo pozitivno izrazio o vama...

- Obišao je čitavu izložbu i u katalogu mi se pisanom riječi zahvalio na predivnom iskustvu. Rauschenberg mi je imponirao dok sam bio u srednjoj školi, napravio je lom na Venecijanskom bijenalu, kada je dobio Grand Prix, stvarao je remek-djela. Nemam problema s velikim umjetnicima, no u ovoj sredini, s malim umjetnicima imam ogromne probleme.

Temelj rada u Baselu su slova art umetnuta u logotipe međunarodno poznatih tvrtki. Je li to kritika komercijalizacije, kapitalizma?

- Meni se od te strategije, da bi umjetnost trebala napadati kapitalizam, okreće želudac. Mi smo, kada je nastao rad, sedamdesetih, bili sretni kada bismo odlazili u kapitalizam, koji se zvao Trst i Graz. Želio sam na drugačiji način napraviti umjetnost.

 

Vi ste apolitični?

- Moje kritike sustava nisu doslovne, kao kad neki kolege naslikaju prekriženu atomsku bombu, i to bude to. Vidio sam jednu banku u Vukovarskoj, gdje je stalno odraz lubanja u prozoru, pa sam to naslikao. Imao sam i zablude, nisam vidio što to znači desno tijekom komunizma, svrbjelo me da komunizam zafrkavam. Kad sam vidio što znači desno, za dom spremni, odlučio sam iskazati svoj antifašizam, i to se događa za ove Vlade. U posljednje vrijeme teško je biti apolitičan, stvari su vrlo dramatične. Ustaštvo je jedna od tema na mojim posljednjim slikama. Reagirao sam na Bruxelles, na Pariz, postoji čak i ime za promptno reagiranje umjetnika na nesreće u velikim gradovima. Izložbu plakata u Muzeju suvremene umjetnosti "Doručak u štampariji" završavam s New Yorkom, 2001. i napadom WTC. Označeno je čitavo stoljeće, ne možete izbjeći da te stvari ne vidite, nije niti pametno da vam prođu, ne možete živjeti pod staklenim zvonom. Čudio sam se tome zašto neki moji kolege ne reagiraju.

Koja vam je najveća cenzura koja vam se do sada dogodila?

- Dobro sam se nosio sa cenzurama, iako sam pokušavao isprobavati mnoge stvari, poput, primjerice, jugoslavenske zastave na kojoj je Krležin šešir umjesto zvijezde, što je bio plakat za jednu predstavu koja je govorila o 1918. godini. Svojedobno sam za ITD napravio tzv. muški i ženski plakat, što nije dobro prošlo. Napravio sam i plakat za predstavu na temelju Pirandella, na kojemu su sva slova bila naopako okrenuta; prvo su me zvali da je tiskarska pogreška, plakat je imao velik efekt, bila je zgodna tema. Naravno, može se provocirati na razne načine, no bitno je kakav se šok stvara. Tu bih citirao Howarda Hughesa, koji smatra da je u umjetnosti 20. stoljeća ostao samo šok, a druge su stvari uzaludne. Hermann Nitsch, umjetnik iz Beča, zakolje kravu, provlači se kroz nju i kaže da se jako dobro osjeća nakon toga. Bitni su postupci, može se provocirati na različite načine. Jedan je kritičar, kada se govorilo o klanjima kokoši u svrhu umjetnosti, ustvrdio da u jednom trenutku u umjetnosti može doći do klanja ljudi kako bi to bilo šokantno. Gospodo, tu se negdje mora prestati.

Vlasta Delimar nije trebala zaklati kokoš?

- Ne, niti oni prije nje, nije prva. Gospodo, preskočite to klanje kokoši u karijeri.

Gdje je granica, kako definirati granicu?

- Nije teško, ako to imate u sebi. Nije na prvome mjestu karijera, već život, meni je važnija kokoš od njezine karijere. Tu prelazimo granicu.

Rad Borisa Bućana

 

I sami ste počeli kao konceptualni umjetnik, vašu akciju u Savskoj ulici mnogi svrstavaju u početke ove umjetnosti na ovim prostorima?

- Sebe ne vidim u tom kontekstu. Kad sam vidio da to radi čitava horda, povukao sam se. Dok su oni ganjali karijeru, ja sam odlučio krenuti u drugu vrstu umjetnosti, nije mi se dalo biti sluga unutar jednog pravca koji je drugi tip izmislio. Ovih je dana u stalni postav Muzeja suvremene umjetnosti ušao rad kojim sam pokušao napraviti posljednju konceptualnu sliku, računajući kako je prvu konceptualnu sliku napravio Joseph Kosuth. Riječ je o slici stolca, uz enciklopedijsko tumačenje što je to stolac. Slika je nastala u Rovinju, u jednom od onih dizajnerskih hotela koje su radili mladi dečki. Sjedio sam na kavi i kraj jednog zida primijetio crni stolac, nalik na Kosuthin. Tako je nastala slika.

Spomenuli ste ranije kako vam se neki dan prolaznik ružno obratio na cesti. Svojedobno ste dobili pismo u kojemu je stajalo da ste vi slikarski majmun, a Kožarić kiparski...

- Ta osoba koja mi je pisala, prestala je. Moguće je da se neka evolucija dogodila u toj glavi. No, prema ukusu bilo je jasno da je vrlo neobrazovan. Ima jedna zgodna stvar, nedavno sam pronašao plagijat mojeg rada koji je kupio čovjek koji živi u Hlebinama. Rekao sam im da crtaju kravice, a ne lažni "Žar ptice".

Vaš rad je nedavno na aukciji u londonskoj aukcijskoj kući Sotheby's prodan za više od pet tisuća funti, u Baselu su cijene znatno više. Kontekst određuje cijenu umjetničkog rada?

- Aukcijske kuće, kada vaš rad prvi put pokazuju na aukciji, ne daju Vam plafon, već realno odrede cijenu od koje treba krenuti. Bila je fer igra, njihova cijena. Slika mora biti u posjedu kolekcionara kad ide na aukciju, ne smije biti iz posjeda samog umjetnika. Veselilo me kada su mi rekli da je to bio najlicitiraniji rad na aukciji, krenulo se s cijenom malo višom od dvije tisuće eura, završio je na preko pet tisuća. Okupilo se nas nekoliko u ateljeu i prvi sam put gledao svoj rad na aukciji uživo. Naša je situacija takva da vam može proći život a da nemate gdje pokazati svoju umjetninu. Srećom, došlo je vrijeme da međunarodni trgovci umjetninama kupuju karte za Zagreb, a ne obrnuto.

Umjetnik Gerhard Richter, primjerice, tvrdi da su cijene njegovih djela prenapuhane...

- Čitao sam još ranije kako su Jaspera Jonesa pitali o prodaji njegove slike za četiri milijuna, on je odgovorio da o tome ništa ne zna, razumijem to, brojka u jednom trenutku postaje preapstraktna. Kad vam sliku prodaju za nekoliko tisuća eura, lakše je pratiti situaciju. Sličan se porast cijena dogodio i Damienu Hirstu, stvari se u jednom trenutku zavitlaju i teško ih je pratiti.

Puno radite, u ateljeu je mnoštvo sasvim novih slika, često izlažete. Nije vas strah hiperprodukcije?

- Isto ste pitanje svojedobno postavili jednom mladom dečku koji vam je mudro odgovorio da je riječ upravo o nečemu s čim se on želi natjecati, da se mnogo radi i da je stalno dobro. Ako ne mogu izdržati, poginut ću, no idem probati. Sljedeća će se moja izložba zvati "Rollerball -bez pravila", to čega se svi boje, ide se na život i smrt.

Svaki dan naslikate jednu sliku?

- Nisam razmišljao o tome, brojka koju sam napravio nije zastrašujuća, sjetite se koliko je Picasso naslikao.

Desetak tisuća?

- Niste ni blizu.

Ozbiljno, ne bih rekla?

- Imam toliko skica, no ne i slika. Jako dugačko i loše razdoblje je iza mene, razdoblje u kojemu nisam znao kako misliti. U tom trenutku slike idu loše.

Loše razdoblje bilo je, pretpostavljam, devedesetih?

- Može biti da je to doba, ne sjećam se kako sam tada živio, no znam da je bilo strašno, neki moji dobri prijatelji, neki intelektualci, nisu imali dobra krvna zrnca za ovu državu, plaćao sam im ručak, nisu imali ništa, sve je to bilo izvan pameti.

Sada je teško razdoblje iza vas, izlagali ste u njujorškoj MoMA-i, u europskim prijestolnicama...

- Je, dobro je razdoblje, iako mi se čini da je veći interes za razdoblje šezdesetih i sedamdesetih. Utvaram si da u rukama imam tako dobro 21. stoljeće da ništa od 20. stoljeća ne imputiram kroz slike. S umjetnošću, u pravilu, ide i loš život, dok oni kojima ide dobro, uopće to ne vide.

Jeste li vi svjesni da vam ide dobro?

- Možda mi se dogodi, ali znam da ću biti na oprezu. Postoji jedna anegdota kada je Chagallu u Moskvi došao prijatelj iz Berlina, prepričavajući mu kako se njegova djela počinju prodavati, no kako mu trgovac neće dati novac, već da mu je dovoljna slava. Svi Vas nastoje osloboditi novca, a da vi uživate u slavi. Kad se puno toga složi u čovjeku, onda mu krene, ako je prazan, onda ništa. Postoji jedna zgodna rečenica od Vere Horvat Pintarić u tom kontekstu, kad čovjek napuni puno života, onda počinje umjetnost.

Od kada ide priča s vama i Verom Horvat Pintarić, ugledna teoretičarka umjetnosti jedino vama piše predgovore i postavlja izložbe? Za vas kaže da ste najveći živući umjetnik u Hrvatskoj...

- Počelo je s prvim plakatom. To je žena s kojom zaista možete razgovarati o umjetnosti, ona uz znanje ima i osjetila da može prepoznati koji je komad umjetnosti, koji nije. Ako je ona nešto rekla, to će Vam potvrditi i u New Yorku i Londonu. Od velike mi je koristi razgovor sa njom.

Kako oko sebe vidite pretapanje oblika, primjerice, u sklopu izložbe "Stakleni ljudi"? Izložili ste žene koje umjesto šešira nose crkvena zvona...

- Nema pravila. Trenutak u kojima su šeširi podsjetili na crkvena zvona, to je takav oblik, oslobađam se tih stvari... No, to je pretapanje oblika stvar prošlosti.

U novije vrijeme?

- Imam brdo slika s jednom ženom za koje mislim da su čarolija.

Ta vas je žena Saša Mesić odvela na rijeku Mrežnicu i inspirirala za novi ciklus...

- Ne samo da sam vidio tu rijeku, nego je ona meni takva svečanost da mi ne treba rijeka. Te dobre slike vidim na njoj.

Saša Mesić (na slici s ocem Stipom)

 

Ljubav je prekrasna emocija za slikanje...

- Čarobna, toliko sam opčinjen kad je nešto tako lijepo, neki dan sam joj rekao da takvu ljepotu niti Toulouse Lautrec nije imao pokraj sebe.

Vašu je karijeru najjače obilježio plakat za Žar pticu, koji je bio i na naslovnici Victoria&Albert muzeja, koja je svjedočila o sto godina najboljih plakata u povijesti. Smeta li vas to da se taj plakat toliko spominje uz vas?

- Ne smeta me zato jer je dobar. I prvi put kad sam ga donio Veri, rekla je da je genijalan. Krenuo je svoj život, prvo na ulici, na trgu, svi su bili opčinjeni. No, i Vera i još desetak drugih misle da barem deset još jednako dobrih plakata negdje stoji. Kada sam, primjerice, izlagao u Parizu, pitali su me gdje je moja Mona Lisa, kada su tražili ovaj plakat. Sve je oko Žara ptica misterij. Neki su na plakatu vidjeli utjecaj egipatske umjetnosti. Nisam tada to mislio, no zapravo su mi otvorili oči, zaista ima utjecaja. Plakat je bio izložen u Danskoj, u Izraelu, i uz Magritteova djela, pa je svejedno završio i na naslovnici.

No, prvi je vaš plakat nastao za Jabuku, riječ je ujedno o prvom plakatu za ovaj klub...

- Zapravo sam i prije radio plakate, no nisu bili dobri.

Kasnije radite za simfoničare. Je li vaša veza s muzikom slučajna?

- Stravinski je čarobna glazba, poblesavim kad ju slušam, smatram da se upravo do Stravinskog može slušati suvremena glazba. U posljednje vrijeme slušam Zaz kada slikam, to je ludnica, ulica ima bolje pjevače nego neki naši festivali, senzacionalna je. Ravna je Edith Piaf, no nje sam se naslušao u životu.

Preselili ste atelje u novi kvart, kod Trga žrtava fašizma. Bolji su uvjeti?

- Puno, ovdje se satima mogu zadržati. U prethodnom sam ateljeu morao brzo napraviti sliku i onda pobjeći na kavu jer je bilo opasno za život, vlaga je bila nemoguća. Zgodna je ta jedna stvar, slike koje su ostale tamo napadaju vlaga i gljivice. Mislim da će na kraju propasti i to mi je u redu, nisam njima niti zadovoljan, čitavo jedno loše razdoblje bit će tako iza mene, slike će biti svojevrsni ekvivalent Doriana Graya, raspadat će se po zidovima.

No, ne nedostaje Vam Britanac kao inspiracija mnogih vaših prethodnih slika?

- Svaka ulica može biti inspiracija. Navečer, u ovoj su ulici kvadrati svjetla koji podsjećaju na Mondrianove slike...

Opširnije


Izdvajamo