“Numen” je latinska riječ koja, otprilike, znači - božansko, moćno. “Numen” je jedna od najpoznatijih svjetskih kreativnih radionica dizajna. Čine je trojica mladih ljudi, dvojica iz Hrvatske jedan iz Austrije: Sven Jonke, Nikola Radeljković i Christoph Katzler. Nedavno su ponovno dobili prestižnu međunarodnu nagradu, “Crvenu točku”, “Red Dot” (2012. za za sofu “Revolve”), a sada za novi stolac koji su nazvali “Oblique”. “Numeni” se bave dizajnom namještaja, kazališnom scenografijom i čudesnim instalacijama koje zabavljaju i raduju ljude diljem planeta. Njihove kreacije su originalne, lijepe i vrlo, vrlo ugodne. Ljudsko tijelo kad se “uvali” u “Numenov” stolac, fotelju ili sofu zaista uživa. Trojica “Numena” nemaju velebni studio, stvaraju doma, kad je nužno rade zajedno, puno putuju, rade stalno, nemaju dućan... Zarađuju pristojno pa nagrade i honorare dijele, uvijek, na tri jednaka dijela. “Ojastučeni namještaj” je njihov proizvod koji na tržišta u zemlji i inozemstvu plasira hrvatska “Prostoria”. Materijali su im drvo, tkanina, metal. Glavno umijeće “Numena” je - jednostavnost. I logičnost. I boja. Svenov otac je slavni vaterpolist, inženjer kemije Mladen Jonke. Djed je famozni hrvatski jezikoslovac, akademikLjudevit Jonke. Mislite da je jednostavno izmisliti novi stolac? To vam se samo čini...
Dizajn je bitna likovna i prostorna dimenzija suvremenog svijeta?
- Dizajn je prvenstveno vrlo trezven rad na redukciji suvišnog. No kako živimo u vremenu nezaustavljivog globalnog kapitalizma, koji samo sebe perpetuira i buja, više nitko ne pita dizajnera što bi trebalo biti dizajn, dizajnira se ono što se prodaje kako bi se još više prodavalo.
Mislite da dizajna u socijalizmu nije bilo?
- Bilo ga je kako da ne, čak izvrsnog, ali dizajnom, kao uostalom i arhitekturom i umjetnošću sada upravlja kapital. U modernizmu dizajn je imao prosvjetiteljsku funkciju: poboljšati svijet, educirati ljude. Danas dizajn podilazi isključivo tržištu. To je glavni problem suvremenog dizajna.
Što je dobar dizajn, što izvrstan, a što - kič?
- Naravno, ima i kiča u dizajnu. Nije to teško procijeniti, iako se često radi tek o dobrom i lošem ukusu, znanju i neznanju. Neki ljudi svjesno vole kič, prihvaćaju ga i ne srame ga se. Kako se prepoznaje loš dizajn i kič? Vlastitim okom. Dizajn je proces koji reducira proizvod na njegovu suštinu, na osnovne elemente: funkciju, estetiku, simboliku. Proizvod mora biti pročišćen. Ne smije imati nikakve dekorativne dodatke, po meni. To je rigidno razmišljanje, ali ja vjerujem u to. Tako radim i stvaram.
Bez dekoracija...
- Apsolutno. Mislim da se ne treba dekorirati svijet. Proizvod - lišen svih suvišnih elemenata postaje čist i lijep. Tada dizajn uljepšava i popunjava prostor. To je uloga dizajna. Uzmite primjerice naš interijer hotela ‘Lone’ u Rovinju. ‘Lone’ je hotel s pet zvjezdica, a nema uopće dekoracije. Dovoljan je sam materijal. Puno smo koristili masivno drvo - ako je cijeli zid u prekrasnom drvu ne trebaju vam nikakve ‘uklade’, ni dodatni elementi.
Postati vrhunski dizajner je rezultat učenja i znanja ili - talenta?
- Jako puno se može naučiti. Studirao sam dizajn na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu i na Univerzitetu primijenjenih umjetnosti u Beču, paralelno. Zagreb mi je dao rigidnost, a Beč slobodu. Bilo je potrebno i jedno i drugo. U Beču su, na primjer, dizajnirali neke leteće objekte, ali nisu naučili projektirati stolac. ‘Bauhaus’ nam je svima bio primarna inspiracija. Svi fakulteti i studiji dizajna temelje se na ‘Bauhausu’. Maljevič, Paul Klee, Móholy-Nágy, Kandinski.. to smo tada čitali.
U kazališnoj scenografiji, i time se bavite, također nemate ukrasa?
- Jasno da nemamo. Nećete u našim scenografijama vidjeti na pozornici niti jedan element koji se ne koristi u predstavi. Svaki element ima razlog i funkciju na sceni.
“Numen” označava nešto - božansko? Moćno?
- Nas trojica, Radeljković, Katzler i ja, kad smo, još kao studenti, počeli surađivati, nazvali smo se ‘Noumen’. To je Kantov termin, grčkog korijena, koji znači - ‘stvar sama po sebi’. Izvukli smo tu riječ iz djela ruskog filozofa, ezoterika Petra Demjanoviča Uspenskog. On je koristio Noumen kao - ‘svijet ideja’. Po njemu, svaki predmet ima svoj fenomen, pojavnost, ali ima i svoju ideju, koja je nevidljiva. Svaki predmet ima svoje biće, svoj numinalni naboj. To je u biti ono što dizajnirajući pokušavamo dohvatiti. Zatim smo iz pojma Noumen izbacili slovo ‘o’ pa je ostalo Numen. Kad se pojavio internet otkrili smo da riječ Numen ima i latinsko, ‘božanstveno’ značenje. Razumijete? Nismo mi željeli biti božanstveni.
Ime je, u svakom slučaju, dobro. Tko je glavni u “Numenu”?
- Nema glavnog. Mi smo tri individualne osobe koje rade zajedno. Ali, ne radimo u istom radnom prostoru. Radeljković i ja smo u Zagrebu, Katzler u Beču. Kontakt je preko interneta, a povremeno se nađemo pa radimo zajedno nekoliko dana, odvojeni od vanjskog svijeta, kuhamo sami... Svaki od nas ima potpunu slobodu rada. Ja scenografije u kazalištu radim, ponajviše, s mojom suprugom Ivanom, arhitekticom. Christoph Katzler je bio stolar, iako je diplomirao ekonomiju. I danas ima stolarsku radionicu u Burgenlandu na farmi svojih roditelja. Iz stolarstva je krenuo na studij dizajna. Mi, dizajneri, moramo poznavati mnoge tehnologije i zanate i gotovo sve materijale. Što više to bolje.
Na kojem jeziku komunicirate međusobno?
- Na engleskom. Nikola slabije govori njemački, Christoph ne zna hrvatski.
Scenografije za Tomaža Pandura...
- Puno smo surađivali s Tomažem, slavnim Slovencem koji pretežno stvara u Madridu. Upravo s njim radimo predstavu u Meksiku, ‘Sto godina samoće’ po Gabrielu Garciji Márquezu čija se djela nisu izvodila po svjetskim kazalištima jer nije rado davao autorska prava...Osim s Tomažem, radimo mnogo i s Popovskim, Buljanom, Kicom, a trenutno s Magellijem pripremamo dramu ‘Žena’, našeg ekspresionista Josipa Kosora, koji je bio par puta nominiran za Nobelovu nagradu. Ekspresionizam je jako zahvalan za scenografe. Vidjet ćete...Volimo slobodu koju daje teatar.
Vaš otac Mladen bio je sjajan vaterpolist. A, vi?
- Morao sam plivati. I moj stariji brat i ja.
Morali? Pa to je ugodan sport...
- Da, je, ali kad imate oca koji je bio trener u Bremenu... morali smo. U deset godina smo preplivali skoro cijeli ocean... Nismo ostali u plivanju, ipak. Ja sam dobar stolnotenisač i tenisač. I brat igra tenis. Tata, koji je inženjer kemije, nastavio je svoj posao trenera, ali je bio ljut što nismo ostali u bazenu. Počeli smo ozbiljno studirati. Danas nitko od vrhunskih profesionalnih sportaša ne stigne studirati. Vaterpolisti su uspjeli studirati jer u njegovo doba nije u zemlji bilo velikih zatvorenih bazena. Vaterpolo je bio sezonski, ljetni sport. Đoković, na primjer, koliko god pametan i organiziran, sigurno ne stigne studirati. Počinje sumrak... Hoćete da upalim svjetlo?
Da. Molim...
- Svjetlo igra veliku ulogu u poslu dizajnera. To je gotovo pola našeg posla. Dobro osvjetljenje daje ugođaj, stvara atmosferu. Ne bilo kakvo svjetlo. Bitno je da svjetlo, u teatru i doma, a naročito u dobro dizajniranom interijeru ne bude ravnomjerno nego dobro raspoređeno po određenim točkama u prostoru. Mislim da oni kilometri fluo-cijevi u tvorničkim halama loše djeluju na ljude koji tamo rade, demotiviraju ih.
“Ojastučeni”, ugodan, lijep namještaj je vaš adut...
- Ali i drveni stolci. I stolovi. Netko voli tvrde drvene stolce netko ojastučena sjedišta. To je stvar odabira. Danas ljudi više vole udoban, mekani namještaj. Znate, ponekad stolac, koji i nije najudobniji, bude posebno atraktivan. I zdraviji od ojastučenog. Na njemu je moguće ‘dinamično sjedenje’. Dobro je ‘vrtiti se’ na stolcu, mijenjati položaj tijela, s vremena na vrijeme. 70-ih godina rađeni su testovi baš o tome. Radne stolice? Bolje su čvrste drvene od onih mekanih. Napravili su tada ergonomske stolce koji su potpuno fiksirali ljudsko tijelo. Testovima je utvrđeno kako nije dobro sjediti satima u potpuno istom položaju. To umara. Čovjek se mora “meškoljiti” na stolcu. Čovjek voli slobodu. Ne smije sve biti previše udobno. Naše sofe su ojastučene, nisu to drvene klupe. Ali, radimo i drvene klupe. Ima ih niz na splitskoj rivi.
Čime zarađujete novac? Namještajem, scenografijom, duhovitim instalacijama?
- Svime što ste nabrojili.
Prodajete li više u inozemstvu ili doma? Doma je - Hrvatska i Austrija...
- Puno radimo u Hrvatskoj. Upravo projektiramo interijer novog privatnog hotela u Brsečinama kraj Dubrovnika, arhitekta Damira Vitkovića. U Poreču i Šibeniku spremamo nove suradnje. Namještaj se prodaje jako dobro, ljudi ovdje imaju svijest “kupovati hrvatsko”, no izvoz je i dalje neusporedivo jači.
Klupe na našim gradskim trgovima i u parkovima?
- Zastarjelog su, bezličnog, ‘austrougarskog’ dizajna, većinom trošne i neudobne - trebalo bi ih svakako redizajnirati. No za to prvo mora postojati politička volja.
Dizajn, etika i estetika su povezani?
- Jesu. Dizajn mora educirati. Kao i arhitektura i umjetnost, dizajn može utjecati na društvene promjene. Dizajn ima odgovornost. Estetika i etika su imanentne dobrom dizajnu. Ono što dizajner postavi u svakodnevni život - to djeluje na ljude. Dizajn je medij s jasnom porukom, on može mijenjati realnost.
Dizajn je zaštićena struka?
- Ne, nije. Arhitektura jest. Arhitekt možete biti samo ako imate stručni ispit i službeni žig. Dizajner može biti svatko. Treba mu volja i kompjutor.
Vi ste arhitekt?
- Nisam. Sva trojica nas u Numenu smo diplomirani industrijski dizajneri.
Koji je odnos dizajna i vremena?
- Dizajn i struka dizajner postoje tek stotinjak godina. ‘Bauhaus’ je početak. Pojavu škole uzrokovala je industrijska proizvodnja, a ne politika. Do tada je sve bilo - ručni rad, a tada počinju raditi strojevi. Danas se pomalo vraćamo unikatnim zanatskim proizvodima, jer čovjek postaje zasićen uniformnošću masovne proizvodnje istih predmeta. Svi imaju iste stolice, iste pipe, iste štednjake, iste pegle...Uskoro ćemo predmete printati doma na 3D štampaču. To je nova revolucija koja se upravo sprema. Proizvodnja će se iz Kine vratiti u privatne stanove zapadnog svijeta. Printat ćemo sami svoje mobitele kod kuće ili u print shopu iza ugla... Već danas se printaju metali, keramika, čipovi... To će promijeniti strukturu svjetske ekonomije. Vrijeme i napredak utječu na dizajn.
Ali, dizajneri neće izumrijeti...
- Naprotiv, razvit će se i ojačati.
Famozni 3D printeri moći će isprintati i stolac?
- Naravno. Sad već možete isprintati okvire naočala i ostale male predmete. Pojavit će se ubrzo mnogo veći 3D printeri. U Berlinu imaju izvrsne print shopove koji vam naprave što god hoćete.
Švedska IKEA ima dobar dizajn?
- Sve je bolji i bolji. Pratim razvoj IKEA-e od djetinjstva. Smatram je IKEA direktno sudjelovala u modernizaciji društva na globalnoj razini. U Njemačkoj skoro nitko više nema ‘Alt deutsch’, staronjemački hrastov namještaj. Imamo čist moderan dizajn. S druge strane, IKEA istovremeno nemoralno iskorištava svoje proizvođače, tvornice i radnike.
Imate li svoje dućane?
- Ne. Nama se sviđa suradnja s hrvatskom tvrtkom ‘Prostoria’. Ona prodaje naš namještaj. ‘Prostoria’ je na svjetskom tržištu. Puno više prodaje u inozemstvu nego u Hrvatskoj. Oni ne mogu bez nas, mi ne možemo bez njih. ‘Prostoria’ je tvrtka koja ima pametnog vlasnika, Knezović se zove.
Kad ste zaradili “prvi milijun”?
- Pa, nismo...još.
Ma dajte...
- Nisam nikada računao ni zbrajao. Da hoćemo zarađivati više novca zapošljavali bismo ljude. Nismo industrija. Više volimo slobodu.
Putujete puno?
- Da, sljedeći mjesec postavljamo instalaciju u Buenos Airesu, a ovog ljeta u Kini, Seoulu i Sao Paulu.
Sviđaju mi se vaše instalacije String Vienna, N-Light, Tuft... Tape...
- String je velika trodimenzionalna instalacija od tankih špaga, jezgra im je od kevlara. Kevlar je ugljično vlakno, pet puta izdržljivije od metala. To su kao trodimenzionalne - ljestve. ‘String Vienna’ je ogromna kocka, zapravo balon. ‘Tape’ je instalacija od običnog selotejpa u formi primordijalnih čahura, ‘cocoona’, kakve imaju larve insekata. Od toga smo izradili 35-metarski most preko jednog jezera u Švedskoj. Most od selotejpa - to je naša eksperimentalna arhitektura. ‘N-Light Membrane’ je svjetlosni objekt proizašao iz scenografije za Pandurov ‘Inferno’. ‘Tuft’ je trodimenzionalni tepih u koji se ulazi i u njemu boravi. Cilj je postići imerzivni ambijent, prostor u koji čovjek uranja u izolaciju od vanjskog svijeta. Virtualni prostor stvoren analognom tehnikom.
Netko je utjecao na vaš likovni nerv?
- Moja majka Alka i moja teta Dubravka, očeva sestra. Majka je talentirana amaterska crtačica i od malih nogu me vodila na tečajeve slikarstva te podržavala u svemu. S Dubravkom sam išao u kazalište i na izložbe. Pisala je pjesme, družila se s antropozofima.
Vi se, ustvari - zabavljate?
- Ne, mi smo radnici, no usput i uživamo u radu. Razmišljamo i stvaramo. Stvaranje je vrhunski užitak. Čovjek ne bi nikada smio izgubiti dijete u sebi.