“Moj je otac snimao umjetnike uglavnom u njihovim ateljeima, u razgovoru s njima, u druženju. Svjetlost je prirodna na tim fotografijama.
Obično je riječ o spontanim snimcima. Dogovorio bi s pojedinim autorima, slikarima ili kiparima, da dođe kod njih u atelje, a često bi snimio fotografiju još dok se nisu namjestili za poziranje, iznenadio bi ih. Tako su nastali neki od najboljih portreta. S većinom njih bio je prijatelj, bili su ekipa, bili su tu Šime Vulas, Vojin Bakić, Branko Ružić, da nabrojim samo neke”, govori Goran Vranić, fotograf i sin Nikole Nine Vranića.
Fotograf Nino Vranić imao je, naime, nekoliko različitih interesa, snimao je pejzaže, posljedice ratnih razaranja, portrete, najčešće kruga ljudi kojim se kretao, umjetnika, često u njihovim radnim prostorima, ateljeima, s kojima se ovaj autor zbližio tijekom desetljeća rada. Svi se njegovi različiti fotografski interesi mogu pogledati na jednome mjestu na retrospektivnoj izložbi u Galeriji Klovićevi dvori koja traje do 21. srpnja.
Portreti umjetnika
Jedan od upečatljivijih segmenata izložbe upravo su portreti umjetnika, mnogi od njih mogu se i dan-danas pronaći u katalozima i monografijama pojedinih autora. Na njegovim su fotografijama i važni protagonisti kulturne epohe vremena, primjerice Pavica Gvozdić te Igor Stravinski, no naglasak je prvenstveno na likovnim umjetnicima.
Među njima su portret Milene Lah iz 1968. godine, snimljen kraj njezine skulpture, potom lice Vilka Gecana snimljeno je sasvim izbliza, vidimo svaku boru na njegovu čelu, karizmatični Ivo Šebalj, umjetnik duguljasta lica koje poznajemo s mnogih njegovih autoportreta, snimljen je s cigaretom tako da su zapravo ruke koje drže tu cigaretu u prvom planu.
Na fotografijama su, većinom u mladim danima ili srednjoj dobi svojeg života snimljeni Edo Murtić, Dušan Džamonja, Kosta Angeli Radovani, Šime Vulas, potom strip-majstor Andrija Maurović u kućnom ogrtaču...
Portret Krste Hegedušića
Majstor fotografije
Osim portreta umjetnika, živopisni su i radovi pokazani na izložbi u Klovićevim dvorima, iz ciklusa “Život”, na kojemu je radio od 1955. godine pa sve do smrti, u tom će se ciklusu pronaći poneki akt, anegdote s ulice, djeca u igri na Gornjem gradu, cirkus s majmunom koji prolazi gradom, dječja nedjelja u lunaparku. Hobotnice, ples strašila u polju...
Ipak, naziv izložbe “Nino Vranić – kulturna baština okom fotografa” na kojoj je dvjestotinjak fotografija govori o njegovoj temeljnoj preokupaciji, a to je snimanje baštine. Naime, veći je dio svoje karijere bio zaposlen u Zavodu za zaštitu spomenika gdje je više od tri desetljeća bilježio stanja spomenika kulture, od 1954. do 1989. godine. U to vrijeme obišao ih je i snimio više od tisuću, precizno je ostalo zabilježeno 1037 spomenika kulture. Vranić je inače dobio brojne zlatne medalje za svoj rad, imao je titulu Majstora fotografije.
O Vranićevom radu u popratnom katalogu izložbe u Klovićevim dvorima pišu Marija Tonković i Sanja Grković. Marija Tonković među ostalim tumači: “Već sada, kroz četvrtu generaciju, razvidno je kako bavljenje fotografijom kroz gensko nasljeđe može postati tradicijskim zanimanjem”. Naime, kako nam govori i Goran Vranić, i njegov otac i stric, ali i pradjed bili su fotografi.
Foto Zaza
Djed, dakle, Nikole Vranića, i pradjed Gorana Vranića, Josip Zagorac od 1920. u Dubrovniku je radio u “Foto Slaviji” kod Josipa Bernera. Potom se preselio u Zagreb i radio pet godina kod “Foto Tonke”. Antonija Kulčar Tonka, tada na vrhuncu svoje slave, imala je samo riječi hvale za njega:
“Isti je kroz cijelo vrieme što je bio kod mene, svojom osobitom marljivošću, uzornim ponašanjem i neobičnom sposobnošću u svim strukama fotografije, kao snimanje, retuschiranje, u pozitivu, laboratorijevnim radnjama, te napokon u saobraćaju s mušterijama pokazao vazda toliko spreme i volje, da ga mogu svim svojim ga kolegama najtoplije preporučiti”.
Pokrenuo je potom okrenuti samostalni obrt, atelijer “Foto Zaza” nalazio se na Sušaku, s podružnicama na Rabu i u Baškoj. Kasnije je u Zagrebu, u Margaretskoj ulici 3 otvorio fotografsku manufakturu “Foto Zaza” koja je imala i do tridesetak zaposlenih. Njegov je fotografski rukopis bio blizak Novoj objektivnosti.
A upravo je u glasovitom studiju Zaza stasao i Nino zajedno sa svojim bratom Josipom.