Njemački fotograf Olaf Wyludda u svojoj je karijeri prošao brojna svjetska ratišta i politička žarišta - uvijek na prvoj liniji, uvijek s idejom da čitateljima kroz jednu fotografiju prenese totalnu istinu mjesta u kojem se zatekao.
O filozofiji njegova umjetničkog djelovanja možda najbolje govori rečenica koju je izgovorio neposredno nakon što je, negdje u okolici Osijeka, bio ranjen srpskom granatom. “Morao sam uzeti tu sliku”, rekao je Wyludda osječkoj liječnici koja mu je spašavala život u ožujku 1992. godine dok su zgradu zasipale neprijateljske granate, a priznaje kako je tada plakao u strahu za vlastiti život, pitajući se što uopće radi u Hrvatskoj kada je mogao ostati kod kuće u Berlinu i “ispijati pivo s djevojkama”. Njih su se dvoje u takvim ratnim okolnostima i zaljubili pa je fotograf i poslije rata ostao u Hrvatskoj te oženio svoju spasiteljicu s kojom je dobio i kćer.
Lud životni tempo
Od liječnice se, doduše, rastao (“Rijetki mogu pratiti tempo mojega života!”), no i danas, s drugom suprugom, Njemicom, živi u Zagrebu, gdje upravo prvi put izlaže svojevrsni presjek svojega ratnog stvaralaštva u Pikto galeriji, u sklopu izložbe “Theurgia”, koja je zamišljena tako da njegove fotografske radove prati poezija Drage Štambuka.
“Prvi konflikt koji sam fotografirao jest onaj između Afganistanaca i Rusa. Jedan prijatelj, fotoreporter iz Belfasta, predložio mi je da odem za dobre novac raditi reportažu o tome kako Rusi ‘dobivaju po nosu’ u Afganistanu. Svidjela mi se ideja pa sam uskoro bio u avionu. Poslije sam fotografirao konflikt u Sjevernoj Irskoj. IRA, Britanci, znaš o čemu govorim. Tamo je planulo. Zatim sam otišao vidjeti što se događa s jugoslavenskim ratovima, kako ih mi zovemo u Njemačkoj. Svjedočio sam revoluciji pa sam otišao u Slavoniju, na kraju u Vukovar. Bio sam i u Sarajevu u najtežim vremenima”, objasnio nam je Olaf, koji je obišao ratišta u Siriji, Libanonu i Libiji.
Ljigava erotika
Rođen 1960. godine u Dresdenu u Saveznoj Republici Njemačkoj, u UN-ovoj vojsci završava obuku za vojnog fotografa, a neposredno pred dolazak u ratnu Hrvatsku pohađa i Vizualne komunikacije na kraljevskom umjetničkom koledžu u Londonu. Wyludda se ondje, doduše, ne zadržava pretjerano. Zov akcije je bio prejak, život u Londonu preskup pa kao freelancer za BBC, CNN i ostale svjetske agencije obilazi hrvatska ratišta.
“Za mene nikada nije dolazilo u obzir slikati ljigave erotske fotografije ili vjenčanja. To zaista nije bila opcija. Osim toga, s ratnim fotografijama mogao sam mnogo brže napredovati u poslu. Znaš, svi vole vidjeti ratne fotografije u CV-u”, ističe Olaf te spominje kako je u ono vrijeme rat na ovim prostorima bio top tema i u Berlinu.
“Mi nismo mogli vjerovati da narodna vojska bombardira vlastite ljude teškom artiljerijom, a Europa samo gleda. Dok smo mi sretno slavili svoje ujedinjenje, Srbi su se spremali izbrisati Vukovar s karte. U to vrijeme u njemačkim vijestima gotovo da nije bilo fotografija Domovinskog rata i prikaza strahota koje su se činile civilnom stanovništvu. Meni je bilo jako važno na neki način pomoći tim ljudima pa sam otišao ispratiti borbu za neovisnost i prenijeti to u slike”, nastavlja Wyludda, koji u ono vrijeme još nije bio napunio ni 30 godina.
“Tada mi se zaista svidjela ideja hrvatske nezavisnosti. Sviđa mi se što se u zahtjevu za nezavisnost očituje koncept slobode i slobodne države. Podupirao sam to onda, podupirem i danas, ali s ovolikim odmakom imam nešto bistriju sliku o samim okolnostima početka rata”, ističe fotograf koji je krvario za Hrvatsku i koji, priznaje, boluje i od PTSP-a.
Prva linija fronte
“U mojoj je situaciji onda bilo teško održavati normalne veze s ljudima”, vraća se na svoj poslijeratni život s osječkom liječnicom. Brzo s ljubavi skreće na svoju opsesiju, ratnu fotografiju.
“Išao sam uokolo po uništenoj Slavoniji na svojem BMW motoru i fotografirao sam sve što mi se našlo na putu, od velikih akcija do svakodnevnog ratnog života. Mogu ti reći da sam u ono vrijeme bio poprilična zvijezda na ratištu, svi su znali tko je Olaf Wyludda, raspoznavali su me s udaljenosti po zvuku motora. Nije bilo ni toliko fotografa na prvim linijama u ono vrijeme. Prijateljevao sam s časnicima i pukovnicima, išao s vašim vojnicima u akcije vrlo blizu neprijateljskih linija.
Sjećam se, imali su jednu foru, navukli bi uniforme JNA na sebe te zašli na neprijateljsko područje. Kad bi došli do Srba, pretvarali bi se da su njihovi. Uz lijepe početne pozdrave bi ih uskoro neutralizirali. Evo, ova fotografija prikazuje vaše na povratku iz jedne takve akcije, mislim da je ovo negdje uokolo Kopačkog rita. Tamo je bilo stvarno strašno”, pokazuje mi Wyludda fotografiju u kojoj hrvatski vojnik nosi ranjenika na leđima, te doda kako je život u ratu “vrlo brz i ponekad smiješan”.
“A cure, cure, kada se vratiš s linije... Pa te fešte. Bilo je u ratu i puno alkohola, nije to tajna. Pomaže ti da prođeš kroz te strahote”, iskren je Wyludda, koji govori i kako svaki sukob kojem je svjedočio ima neke svoje, “strašne karakteristike”.
Zanimljivo, fotograf je usred svojega ratnog djelovanja u Hrvatskoj neprestano odlazio u Berlin kako bi istodobno zabilježio “normalnost” života nakon pada Berlinskog zida u gradu udaljenom nešto više od 1000 kilometara od prostora na kojem su nemilosrdno granatirane čak i bolnice s ranjenicima.
Između ratnih zbivanja Olaf je odlazio u Berlin i snimao Love parade
S jedne strane, dakle, pobuna i ulična anarhija, zatim Love parade, svojevrsni drugi val seksualnog oslobođenja, berlinske zabave i oskudno odjevene djevojke, a s druge - hrvatski snajper koji cilja kroz prozor kupaonice negdje u okolici Nuštra, ranjeni i mrtvi vojnici, razorene crkve i kompleksi. Na otvorenju izložbe pojavila se i Predsjednička garda, što dovoljno govori o tome kako vojni vrh poznaje Olafa Wyluddu i njegov angažman u Domovinskom ratu. “Osjećam se vrlo povezan s hrvatskom zemljom i ljudima. Takav osjećaj nisam imao u Bejrutu ili Alepu, kao ni u Londonu ili Parizu. Uživam u fotografiranju i šetnjama Zagrebom s mojim malim šnaucerom”, završava Wyludda.