FOTOGRAFIJA

David Maljković: Desničarskoj vlasti kultura iz komunizma je bezvrijedna

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 23.11.2010. u 22:07

Kako danas izgledaju zagrebačke lokacije na kojoj je snimljen kultni film

ZAGREB - Anthony Perkins stoji na vrhu stepenica ispred nekadašnjeg Radničkog sveučilišta Moša Pijade, građevine koju su oblikovali arhitekti Ninoslav Kučan i Radovan Nikšić. On je Josef K. u “Procesu” koji po Kafkinom romanu snima Orson Welles. Slavni redatelj ne može snimati u Pragu jer je ovaj roman tamo zabranjen, pa dolazi u Jugoslaviju gdje je situacija mnogo liberalnija. Zagreb je te 1962. godine idealna pozornica koja pruža autentičnu amosferu srednjoeuropskog grada. Ovdje je i studio Jadran filma koji zovu i “Hollywoodom Europe”.

Stvarni problem

Titova otvorenost prema dizajnu koji je smatrao preduvjetom kvalitetne obnove rezultira i dobrom arhitekturom socijalističkog razdoblja. Ona se danas prepoznaje i na međunarodnom izložbenom planu, no na lokalnom mahom propada. Teza je to i okosnica novog rada 37-godišnjeg riječkog umjetnika Davida Maljkovića premijerno pokazanog u londonskoj galeriji Spreuth Magers, na izložbi “Recalling Frames” .

“Moj je novi rad demonstracija načina na koji aktualna vlada tretira kulturno naslijeđe iz komunističkog razdoblja. Vlada je mahom desničarska i oni se ne žele baviti tim naslijeđem. Građevina koju tematiziram (danas se u njoj nalazi Otvoreno učilište) nastala je u komunizmu, pa iako je i dalje koristi veliki broj ljudi, ona propada. Ni umjetnosti i književnosti iz tog razdoblja ne smatra se vrijednim. To je stvarni problem. Naše naslijeđe nestaje pred našim očima”, rekao je naš umjetnik u intervjuu koji je dao britanskom Guardianu. Vijest o njegovoj izložbi “Recalling Frames” u galeriji Spreuth Magers prenijele su, naime, sve važnije engleske novine, ali i svi relevantni međunarodni portali koji se bave umjetnošću.

Maljković je trenutačno u Zagrebu, gdje se priprema za izložbu koja će se 14. prosinca otvoriti u galeriji Nova. Na skupnoj izložbi sa Sanjom Iveković i Ivanom Piceljem izlagat će upravo ciklus “Recalling Frames”:

Brojne izložbe

- Polako se prepoznaje vrijednost arhitekture iz razdoblja socijalizma, no sve su to puževi koraci. Afirmaciji više pomažu izložbe u međunarodnim galerijama, nego lokalna politika. Nezavisne kulture i pojedinci puno su učinili na tom području, no konkretni nas procesi tek očekuju - kaže nam Maljković, trenutačno naš najpopularniji umjetnik na međunarodnom tržištu, koji iza sebe ima zavidan izlagački niz: samostalne izložbe u Museo Nacional Centro de Arte Reina Sofía u Madridu, u Kunstvereinu u Hamburgu, P.S. 1 u New Yorku, Whitechapel Art galeriji u Londonu... Maljković, koji za svoje formiranje kao presudne ističe utjecaj opusa Sanje Iveković i Mikea Nelsona, proveo je i dvije godine u Rijksakademie u Amsterdamu.

Važna građevina

Budući da se njegov glas daleko čuje, Maljković je postao naš glasnogovornik po pitanju zaštite kulturnog naslijeđa: - Puno je lakše bilo snimati film pod “mekim” komunizmom koji smo tad imali.

U međuvremenu smo prodali i sva mjesta koja su mogla poslužiti visokoj filmskoj produkciji. Na mjestu Jadran filma, znate i sami, dijelom je shopping centar, dio je zapušten. Kad je “Proces” bio sniman, Moša Pijade je bila škola za radnike koja ih je učila kako čitati i pisati. Bila je to važna, dobro održavana građevina. Danas u njoj i dalje ima važnog sadržaja, no slabo se održava.

Od samog početka Maljkovića zanimaju priče iz pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, koje u interpretaciji njegove umjetnosti postaju analize sadašnjosti. Tako je i na njegovoj novoj izložbi.

Arhaična tehnika

Gotovo pola stoljeća poslije Wellesa David Maljković je po Zagrebu tražio mjesta na kojima je sniman “Proces”, te ponovno rekreirao i snimao određene kadove iz filma. Fotografije je zatim razvijao ručno, u posebno izrađenom laboratoriju u vlastitom ateljeu, ne želeći se zbog dojma koji je želio postići poslužiti jednostavnijim photoshopom: - Namjerno sam koristio arhaičnu tehniku kako bi se osjetila povezanost s prošlošću i Wellesom. U Hrvatskoj nemate gdje to razvijati, pa sam sve obavio u svom ateljeu - kaže Maljković. Prizore iz prošlosti i sadašnjosti nakon toga je preklapao, pa se doimaju i kao putovanje kroz vrijeme, svojevrsna vremenska kapsula. Gledanje “Procesa”, nadodaje, za njega je poput putovanja kroz vrijeme.

Polazište u memoriji

Scene iz filma, poglavito one koje su snimane u eksterijerima, puno govore o Zagrebu u ranim šezdesetim. Dio je sniman na Trnju, a dio u Jadran filmu u Zagrebu. Za Trnjansku ulicu iza Palače pravde Welles je rekao da je najdepresivnija ulica koju je ikada vidio. Inspiracija za radove iz razdoblja socijalističkog režima može se naći i u Maljkovićevim riječima: - Moja generacija, koja je stasala u devedesetima, bila je više prisiljena okrenuti se prostoru iz kojega proizlazi. Do devedesetih je hrvatska umjetnost imala tendenciju uvoza trendova i taj “uvoz” umjetničkih ideja je bio protočniji, poglavito desetljeće prije. Devedesetih se kontinuitet te prakse naglo prekida. Što se tiče interesa za socijalistički modernizam u mom radu, riječ je o osobnoj memoriji kao polazišnoj točki.

Komunistički art danas je pomodan

Branko Franceschi:

- Razdoblje u umjetnosti socijalizma iz 50-ih umjetnici danas posvuda u svijetu koriste vrlo kalkulirano, pa ga i naši umjetnici uspješno eksploatiraju. Maljković je bio jedan od prvih. Općenito se može reći kako su danas 50-te i 60-te u arhitekturi jako popularne. Ne mislim da je ona tada bila toliko fantastična, jednostavno je onda pružala bolju kvalitetu života.

Kustoski kolektiv WHW:

- Odgovorne institucije uglavnom brigu za zaštitu i očuvanje raznih vrsta naslijeđa socijalističkog razdoblja izriču samo nominalno. Mnogo je očiti primjera, poput spomenika Vojina Bakića na Petrovoj gori.

Osim što mnoštvo materijala fizički propada, dodatna nebriga je u minimalnoj podršci suvremenim valorizacijama i novim čitanjima.

Izdvajamo