Pitate li danas Zlatka Kauzlarića Atača što još najviše voli... Voli otići u rodnu Koprivnicu, tamo su mu prijatelji iz mladosti. Pa kad odu u vinograd, a oni se počnu zafrkavati na njegov račun - kud ćeš bolje. Zlatko Kauzlarić Atač, veliki crtač hrvatskog slikarstva, najpoznatiji je po aktu i portretu. Napravio je aktove mnogih - skoro bih mogla reći svih - poznatih Zagrepčanki. Zabavan je, a bio bi i bolji da nema stalno neke ideje kako bi trebalo voditi intervju, što ubaciti, a što iz njega izbaciti. Rođeni redatelj. Uostalom, 1996. je režirao “Rigoletto”, dobio mnoge nagrade. Poslije - ništa. I o tome smo razgovarali. Bio je redoviti profesor i dekan Akademije likovnih umjetnosti. Imao je mnoštvo samostalnih i skupnih izložbi, dobio mnoge nagrade.
Slikar Zlatko Kauzlarić Atač.
Što je važno da bi se napravio dobar akt?
- A vi odmah ‘in medias res’. Pa dobro; talenat, afinitet, nekakav odnos ili poznanstvo modela i slikara…
Sramežljiv odgovor.
- Ljudski je lik najpovlašteniji izazov stvaralačke ‘imitacije’... Ja se ne obazirem na konvencije i maske, nego pokušavam biti izravan u prvotnom izrazu tijela. Jednom rukom tražim pomoć erosa, a ni tanatosa ne ispuštam lako. U golotinji se prepoznajemo kao uostalom i u svakom portretu. Akt je portret.
Slikate li još uvijek akt?
- Povremeno, nakon što su me iselili iz atelijera na Akademiji, kad sam prije dvije godine išao u mirovinu, pa nisam imao gdje slikati. Rekli su mi što me čeka, ali ne i datum. Molio sam da malo pričekaju, dok se ne snađem. Jednog dana, s neba pa u rebra, jedna mi je studentica telefonirala: ‘Profesore, pa Vas iseljuju!’. Naredbu je dao moj mlađi kolega dekan koji je, vidi vraga, spavao u svojoj dekanskoj kancelariji nekoliko godina. Meni, kao dekanu, svojevremeno, nije palo na pamet nekoga deložirati. Kamoli starijeg kolegu.
Pa lijepo vam je ovdje u Križanićevoj. Tu je i Vaništa imao atelijer.
- Eto, imao sam sreću i zahvalan sam gradskim vlastima za taj prostor. U susjedstvu sam s kolegom Vucom i kolegom Gračanom. Biafra je opet gotovo na okupu. Gledajte, i ja mislim da je trebalo izići iz prostora Akademije, jer taj je prostor trebalo isprazniti za generaciju koja nastavlja posao. Meni je samo žao što tamo nisam uspio napraviti multimedijalni centar unutar poslijediplomskog studija. Ali, da, akt... Baš sam došao s Raba, iz jedne kolonije kamo odlazim godinama. Ondje svake godine naslikam nekoliko aktova.
Jeste li vi naš najpoznatiji slikar akta?
- Nisam najpoznatiji, ni najbolji, ja sam slikar opsjednut ljudskim tijelom.
Jeste li slikar koji je naslikao najviše aktova u hrvatskom slikarstvu?
- Možda. Desetljećima slikam akt i portret. Portretirao sam interesantne ljude. Ranka Marinkovića. U Marinkovićevu licu bilo je duhovitosti, sarkastičnosti, mudrosti; mislio sam da će biti lako. Portretist mora skidati vanjske slojeve kako bi se približio istini… Ne slikam oko već pogled. Sjedi Ranko strpljivo, ja se mučim pa me on tješi: sjedio sam ja tako i Stančiću, veli, a kad se Stančić počeo ljutiti na sebe, bacio se na krevet i rekao: ‘nemrem’. Nastavio sam portret pomoću nekih fotografija, a dovršio naravno po živom modelu i slika je, mislim, sada u Muzeju grada Zagreba. Vremenom dolazi, naravno, do zasićenosti temama koje su me opsjedale. Sad bih rado u svoj podravski pejzaž.
Atač pejzažist? Zvuči nevjerojatno.
- Otići u pejzaž i družiti se s prirodom, divno. Naravno, ne zanima me to u mimetičkom smislu. A pomalo mi je i dosta današnjeg čovjeka homo politikusa, treba ga ostaviti da se i dalje divi sam sebi i uživa u zgrtanju profita. Takve danas ne zanima umjetnost, nego nogometno prvenstvo, jer tu se okreće lova. Budućnost će pokazati što će ostati. Slažem se da je u zdravom tijelu zdrav duh, no tijelo je namijenjeno crvima, a duhovnost budućim generacijama. Danas ljudi uglavnom govore o politici… A mi još ništa o politici nismo rekli.
Pa, hajde, hajde… Recimo.
- Dobro. Kad već čavrljamo o svemu, čudim se tome što radi portret gospodina Valentića, bivšeg premijera, u mojem atelijeru već 10 godina. Tadašnji ministar za kulturu Božo Biškupić imao je dobru ideju da se napravi galerija portreta svih premijera. Valentić je izabrao mene kao portretista. Međutim, iz tadašnje HDZ-ove vlade nitko se nije udostojao preuzeti portret, a još manje to honorirati.
Što će biti s tim portretom?
- Ne znam, neka stoji. Možda će se zainteresirati netko od familije. A možda i netko iz sadašnje Vlade. Međutim, ležarina je danas poskupjela.
Što ste najbolje u slikarstvu napravili?
- Kažu, u scenografiji, hahaha... Jedna od meni najdražih slika portret je moje mame, koja je tada imala 90 godina. Ne treba zaboraviti niti biafransku frazu punu angažiranosti i kritičnosti prema tadašnjem sistemu i politici. Slike Tita, naslikao sam ga s dvije glave, skidali su mi tada sa zagrebačkog salona i izložbe u Nišu.
Ali Tuđmanu, kad ste ga slikali na Brijunima, nije vam palo na pamet staviti mu dvije glave?
- To je bilo lijepih deset dana na Brijunima, pa sam ja predsjedniku napravio lijepi portret. Vidio sam predsjednika kao građansku osobu.
Zašto, zaboga?
- Prvo, iz poštovanja prema funkciji, zatim kad nekome radite naručeni portret, pristojno je da iz tog čovjeka izvučete ono najbolje… Bez obzira na to ima li neku falingu ili ne.
Scary...
- Dobro, za nekoga da, za nekoga ne.
E, živa istina! A, Tuđman... Nekom majka, nekom maćeha.
- Bio je vrlo ugodan tada, moram priznati. Za vrijeme jednog ručka, kasnije, pitao sam ga gdje je taj portret, ‘zakaj ga držite iza ormara’, a on je odgovorio da sam ga naslikao malo preblagog, a tadašnji je ministar kulture Zlatko Vitez nadodao ‘pa kak’ bu to obesil kad si ga naslikal kao liberala?’… Ponudio mi je Tuđman pristupnicu za HDZ, na što sam mu ja odgovorio da umjetnik ne treba biti ni u kakvoj stranci. ‘U pravoj stranci bi mogao biti’, spočitnuo mi je. ‘Kad se nikad ne zna koja je prava’, odgovorih. Nakon hinjene ljutnje rekao mi je: ‘Zar mislite da bi vi sada bili na Brijunima da nije prava stranka na vlasti?’. Hoću reći, 70-ih godina mi Biafranci, hrabro smo se i kritički odnosili prema sistemu, vlasti, političarima, politici; nikad nismo imali nikakvih većih problema, što danas mnogi negiraju, govoreći o tadašnjem sistemu. Zar danas ne živimo u isto tako opasno vrijeme? U velikoj neizvjesnosti i nesigurnosti? Osjećam se vrlo anksiozno. U tom kontekstu, koga zapravo umjetnost interesira? Najbolje biti u kutu, nikome na putu.
Možda ste vi krivi što ste se tako povukli od ljudi. Uostalom, viđam vas na premijerama...
- Hvala Bogu, kazališta nisu prazna, ali primjećujem prazninu u ljudima.
Na sreću, niste poznavali samo Tuđmana, nego i Krležu.
- Poznavao sam divne i pametne ljude, a Krleža je nešto posebno i draga mi je uspomena. Znate li da je Krleža i slikao? Znam jedan njegov sjajan autoportret. Zar nisu sve njegove didaskalije u dramama zapravo slike? Svih tih poznanstava rado se prisjećam, jer to su bili, a i život. Tu su danas još uvijek uz mene Tonko Maroević, Željka Čorak, Igor Zidić, bez obzira na to što se rijetko viđamo u atelijeru. Nažalost nema nigdje ni Danijela Dragojevića. Zgodna jedna anegdota: ja imam u Forumu izložbu, dolazi Dane, penje se i vidi mene, okrene se ljutito dobacujući mi: ‘Ma nisam došao tebe gledati, nego slike’, pa se okrene i ode.
Ali jedan drugi mizantrop, Krleža, ipak ih je pogledao, i to dok ste bili jako mladi.
- Imao sam izložbu u Jurišićevoj 1. To je bila nekad jaka galerija. Velim Stančiću da bih rado da mi Krleža vidi slike. Odgovorio je: ‘Pa, nazovi ga’. Javi se gospođa Juzbašić, Krležina tajnica, a ja si mislim, nikakve šanse… Ali - klik, ona me spoji. Predstavio sam se, rekao sam da sam iz Koprivnice; znajući da je Krležine prve knjige štampao Vinko Vošicki u Koprivnici. Zamolio sam ga da pogleda moje slike, na što će on: ‘Ali mladi gospon, pa ja vam se više time ne bavim, a gdje ste vi?’. ‘Suradnik sam majstorske radionice Krste Hegedušića…’ ‘Kaj moram vidjeti Krstu?’ pita Krleža. Malo-pomalo, pristao je. Ja čekam, u prljavoj kutici, imam 55 kg, Joža vozi, ja sretan, velim: ‘Drago mi je da ste došli, prosim nemojte se srditi kaj vas gnjavim…’, a on: ‘Srdim se, srdim, ajmo to pogledati!’. To je bio moj prvi susret s tim velikim čovjekom. Ne mogu reći da sam bio često kod njega, ali jednom mi je napisao pismo, ja sam se nešto bio žalio na kritiku, i evo njegove rečenice: ‘Vi slikate kao što rijeke teku. Nemojte se obazirati na ovo što pišu, kao što se lokomotiva koja vuče vaš vlak kroz vaš zeleni podravski pejsaž ne obazire na cucke koji trče za njim i laju’. A sjećam se i njegove rečenice pred kraj njegova života… ‘Ovo više nema smisla, sam sam, nikoga više ne poznajem.’
Ove vam je godine, kažete, otišlo mnogo prijatelja...
- Kolega Gračan nabrojio ih je dvanaest: Bourek, Paro, moj vjenčani kum, Fabrio, na čije tekstove sam radio nekoliko predstava, otišao je Vaništa, nevjerojatno suptilan čovjek, s kojim se nisam nešto družio, ali moram, eto, spomenuti da mi je nakon jednog intervjua, gdje je u naslov izvučena rečenica kako me ‘više nitko ne treba, svi su me zaboravili’, napisao pismo. Vaništa mi tako piše toplo, lijepo pismo da mu je žao što se tako osjećam. Čovjek s kojim nisam bio nešto blizak piše mi to utješno pismo i šalje mi jednu svoju knjigu. Eto, vidite, to su odnosi kojih danas više nema među generacijama.
Teško je nositi se sa starošću? Plašite li je se?
- Da, ide mi na živce. Čekam snijeg pa idem na skijanje, bez obzira na to što se ne mogu više ustati kad padnem, pa moram otkopčati skije. Kad osjetiš da nešto više ne možeš, ne možeš biti zadovoljan. Poslije moja četiri škampa (škampom naziva kancerogena oboljenja koja je prebolio, op.a.), sigurno postoje posljedice, ali sve mi to možemo prevladati…
Zlatko Kauzlarić Atač sa svojim autoportretom.
Gospodine Atač, vi biste trebali napisati memoare… Ja ne znam što bih sa svim vašim sjećanjima. No, htjeli ste postati glumac, a postali ste slavan slikar, niste baš osoba koja se lako demoralizira, kojoj fali sape.
- Išao sam i na prijemni na ADU. Tamo su me nogom odostraga, rekavši da im je dosta jedan Sagner, misleći na Podravce i podravski jezik. A jedan redatelj, ‘de mortuis nihil nisi bene’, rekao je - mali ima premalu glavu. I tako… Još svašta, a govorio sam i prolog ‘Agamemnona’, međutim, u prijevodu srpskog prevodioca Miloša Đurića. To je bila greška, čini mi se.
Žao vam je što niste postali glumac?
- Ne znam, možda bih u teatru napravio i bolje stvari, nego što sam napravio u slikarstvu, ako sam nešto i napravio. Ali, vratio sam se i u teatar, kao scenograf. Imam nekih dvjesto kazališnih projekata, pa i nekoliko režija, jer sam se htio dohvatiti totalnog autora na pozornici. Redatelji mi to nisu oprostili. Prigovarali su mi da se previše miješam u režiju.
Ne sumnjam! Stalno i meni suflirate. Ali dobro, ipak ste ispričali i nešto veselo… Imala sam na početku osjećaj da želite umrijeti!
- Nitko ne želi umrijeti. Ja strašno volim život, mislim da je život predivan. Kad gledaš na svijet oko sebe i kad shvatiš da sve to ostavljaš, ostavljaš čudo u svemiru, naravno da se javlja žal za životom. ‘Media vita in morte sumus’ (‘Smrt nam je stalno za vratom’). No, dosta smo se napričali... Zar ne bi bilo bolje da narišem vaš akt?
Gospodine Atač, mi smo ozbiljne novine…
- A vi mislite da je crtež akta nešto neozbiljno? Sad sam vas uhvatio, sad ste se otkrili!
Strašno, kakva sam malograđanka...
- Nepotrebni tabu; pa čovjek je stvoren na božju sliku i priliku. Zavirite u Michelangelovu Sikstinsku kapelu.
Mirjana Dugandžija i Zlatko Kauzlarić Atač.